Uspon njemačke kemije u sjeni engleske blokade

Kada je potkraj 1944. Hitler pokrenuo posljednju ofenzivu, onu na Ardenima, u očajničkom pokušaju da preokrene ishod Drugoga svjetskog rata, suočio se s mnogim teškoćama. Prva je bila nepripremljenost ljudstva, prije svega tenkovskih posada. Još više ga je brinuo izostanak zračne podrške, pa je njemački napad napredovao samo dok se nisu razišli niski oblaci, glavna prepreka djelovanju protivničkog zrakoplovstva. Začudo, tenkovima nije uzmanjkalo goriva, unatoč tome što je Njemačka izgubila naftna polja u Rumunjskoj, a vlastitih nije imala.

Bitka se može dobiti ili izgubiti na taktici, ali rat se može dobiti ili izgubiti samo na logistici. Rat na kraju dobiva onaj tko je osigurao komunikacije za opskrbu bojišnice, a na duže staze onaj tko može proizvesti više ratnog materijala od protivnika. Za posljednje nije potrebno imati samo proizvodne pogodne nego i, prije svega, sirovine. Saveznici su sustavno uništavali njemačku ratnu industriju, pa ipak je u trenutku kapitulacije njezina proizvodnja bila 40 posto predratne. Industrija se razmjerno lako podiže i obnavlja, nađe se i radna snaga (strani radnici i ratni zarobljenici, zapošljavanje žena), no ako nema sirovina, sve staje. To osobito vrijedi za naftu, jer bez nafte ne može se pokretati ratni stroj. Treći Reich imao je, kao što rekoh, izvore nafte u Rumunjskoj, ali mu je trebalo da dođe do bogatih izvora na Kaspijskom moru, koji bi mu vrlo vjerojatno omogućili pobjedu nad SSSR-om. Koliko su izvori nafte bili presudni, najbolje govori slučaj Italije, koja je imala najmoćniju flotu na Sredozemlju, a ipak ona nije mogla zaštititi konvoje za Rommelov korpus, jer nije bilo dovoljno nafte za veće operacije. Mussolini je rekao Hitleru da će osigurati opskrbu afričke armije ako mu Njemačka osigura naftu za pogon flote. Hitler mu to nije mogao obećati.

No tenkovi su se kod Ardena ipak pokrenuli. Nije ih pokretalo gorivo iz Rumunjske nego iz Ruhra.

Okretanje domaćim izvorima sirovina

Nijemci nisu imali izvore nafte, ali su imali bogata nalazišta ugljena. A od ugljena se mogu proizvoditi smjese ugljikovodika, sastavom slične nafti, a od njih destilacijom dobivati benzin i dizelsko gorivo. To je djelo upravo njemačke kemijske tehnologije ili, točnije, izum dvojice njemačkih kemičara, Franza Fischera i Hansa Tropscha. Oni su 1925. patentirali postupak za pretvaranje ugljena u ugljikovodike. Postupak se temelji na dobivanju smjese ugljikova monoksida i vodika djelovanjem vodene pare na ugljen. Smjesa plinova, Synthesegas (plin za sintezu), prevodi se potom preko katalizatora koji ga pri niskoj temperaturi (150–300 °C) pretvaraju u ugljikovodike.

Jasno je: skuplje je dobivati naftu iz ugljena nego iz bušotine. Još je jasnije da Njemačka nikad ne bi razvijala tehnologiju za proizvodnju benzina iz ugljena da je bila sigurna kako će uvijek moći doći do nafte. Ta zemlja ima izlaz na more, ali ga je premoćnom flotom mogla blokirati Engleska. Stoga se Njemačka morala okrenuti domaćim izvorima sirovina, a kad ih nije bilo, morala je razvijati kemijsku tehnologiju kako bi ih nadomjestila: „Kada Engleska uvede monopol, tada dođe njemački znanstvenik da ga sruši.“

Njemačka, ili bolje rečeno njemačke zemlje, nisu bile mjesto na kojem je rođena kemija. Suvremena je kemija nastala u Engleskoj u 18. stoljeću, kao gospodski hobi. Potom prelazi u Francusku, gdje u doba Lavoisiera (kraj 18. stoljeća) postaje profesijom. U to se vrijeme u drugim europskim zemljama kemija učila kao sporedni predmet na medicinskom fakultetu, kako bi budući liječnici bili upoznati s pripremom lijekova. No onda je engleska blokada ili strah od nje sve promijenio. Njemačka je tijekom 19. i početkom 20. stoljeća postala kemijska velesila.

Godine 1839. Justus von Liebig uvodi nov način studiranja kemije, uz laboratorijsku praksu. U njegov laboratorij, uređen u zgradi stare vojarne, slijevaju se studenti sa svih strana svijeta. Godine 1865. kemija se u Njemačkoj može studirati na devet visokih tehničkih škola. Potkraj stoljeća, 1895, u njoj radi 5947 kemijskih pogona u kojima radno mjesto nalazi 114 tisuća radnika. Uoči Prvoga svjetskog rata na tu srednjoeuropsku zemlju otpada 24 posto svjetske proizvodnje kemikalija i 87 posto svjetske proizvodnje umjetnih boja.

Sve je počelo 1747, kada je Andreas Sigis­mund Marggraf istražujući oblike kristala zapazio kako se kristali šećera od repe ne razlikuju od kristala šećera od trske. Zahvaljujući Marggrafovu otkriću, 1801. počinje s radom prva tvornica repina šećera – „kolonijalne robe“ proizvedene od domaće sirovine.

Uspon njemačke kemije
do neslućenih visina

No dok je dobivanje šećera od repe (kao i onoga od trske) zahtijevalo jednostavne, pravo rečeno ne-kemijske postupke, otkriće da se od anilina mogu proizvesti tisuće boja podiglo je njemačku kemiju do neslućenih visina. I opet je ovdje, premda izdaleka, kumovala engleska blokada jer se bojilo za tekstil, indigo – samo ime kaže – uvozilo iz Indije. No njemački kemičar Friedrich Run­ge izdvaja fenol (hidroksibenzen) i mnoge druge organske spojeve iz katrana kamenog ugljena. Godine 1834. Eilhard Mitscher­lich, također Nijemac, otkriva benzen, koji se također može dobiti iz katrana, te priređuje nitrobenzen (od kojeg se jednostavnom reakcijom može prirediti anilin) te mnoge druge benzenske derivate.

No za kemijsku je tehnologiju bilo presudno otkriće Williama Henryja Perkina, studenta njemačkog kemičara Augusta Wil­helma von Hofmanna, za njegova boravka u Engleskoj 1856, da se od derivata benzena, anilina (aminobenzena) može proizvesti bojilo za tekstil – mauvein (ime je dobilo prema boji sljezova cvijeta). Nakon što je Perkin počeo proizvoditi mauvein u Engleskoj, njemački kemičari počinju sintetizirati, a njemačke tvornice proizvoditi na stotine boja svih nijansi – od crnoga katrana kamenog ugljena. Upravo je proizvodnja sintetskih (anilinskih) boja dala najveći zamah njemačkoj kemiji jer ne samo da je poticala razvoj industrije nego i razvoj metoda organske sinteze. Koncern BASF (Badische Anilin- und Soda-Fabrik), osnovan 1865, postaje kralješnica njemačke, ali i svjetske kemijske industrije.

Veliko dostignuće njemačke tehnologije – opet kao zamjena za uvozne sirovine – bila je i umjetna guma, polibutedien (buna), koji se počeo proizvoditi nakon Prvoga svjetskog rata. I ona se proizvodila, premda ne izravno, od ugljena.

Ipak, najveće dostignuće njemačke kemijske tehnologije, koje je imalo sudbonosni utjecaj kako na mir tako i na rat, bio je Haber–Boschov postupak dobivanja amonijaka izravnim spajanjem dušika i vodika. Riječ je opet o tehnološkom postupku koji je potaknula potreba zaobilaženja trgovačkih sankcija. Od amonijaka se naime, gorenjem na platinskoj mrežici, proizvodi dušična kiselina. Do Haber–Boschova postupka, po kojem se počelo proizvoditi 1913, dušična se kiselina dobivala od uvozne sirovine, čilske salitre (natrijeva nitrata). Da nije bilo tog postupka, pokazuju analize, Prvi svjetski rat završio bi zbog nedostatka sirovina: od dušične kiseline proizvode se praktički svi eksplozivi.

Kada se navedena kemijska dostignuća svedu na bitno, vidi se da su njemački kemičari uvozne sirovine zamijenili ugljenom. To vrijedi i za proizvodnju amonijaka. Prve sirovine za njegovu proizvodnju, dušika, ima posvuda jer se dušik dobiva iz zraka. No druga sirovina, vodik, dobiva se djelovanjem vodene pare na ugljen, pri čemu nastaje plin slična sastava kao i plin za sintezu u Fischer–Tropschovu postupku. Iz tog se plina izdvaja vodik.

Prijelaz na jednostavnije
i jeftinije tehnologije

Kemijska je industrija u 20. stoljeću prešla s ugljena na naftu (petrokemija), a potom na zemni (prirodni) plin, koji se poglavito sastoji od metana. Iz metana se djelovanjem vodene pare (slično kao kod ugljena) dobiva vodik, pa se dušičare (poput naše u Kutini) podižu blizu izvora prirodnog plina. Od prirodnog se plina usto mogu proizvesti praktički svi organski spojevi. Plin je bolja sirovina i od nafte i od ugljena, jer se lakše transportira, a usto je riječ o čistoj tvari (metanu), a ne o smjesi poput nafte ili ugljena. To vodi do jednostavnije, a time i jeftinije tehnologije.

No političke su se prilike promijenile. Nakon Drugoga svjetskog rata Njemačka se više ne boji Engleske – obje su zemlje članice istog obrambenog (NATO) saveza. No to joj se osvetilo. Previše se uzdala u uvozne sirovine, prije svega na plin iz Rusije. Sankcije nametnute Rusiji pogađaju obje strane: prestane li Rusija dostavljati prirodni plin, propast će njemačka kemijska industrija. A što je s Rusijom? Nezahvalno je prognozirati ishod rata, ali rat može trajati sve dok zaraćene strane imaju dovoljno sirovina za pokretanje vojne industrije, a Rusija ih zacijelo ima. Stoga je teško očekivati da će se ovaj rat dobiti sankcijama. Možda će čak potaknuti Rusiju da razvije, poput Njemačke, nove tehnologije. Jer tehnologija se uvijek razvija iz potrebe, da ne kažem iz nevolje.