Uništava li stara glazba novu?

Raspalo se Prljavo kazalište, javljaju tabloidi. Ili ipak nije... Ništa nije sigurno, osim činjenica da je rat priopćenjima poput meteora pogodio medijsku scenu. Ako je suosnivač i bubnjar Tihomir Fileš vlasnik žiga, što to u pravnom smislu znači? Hoće li njegov kum i bivši prijatelj Jasenko Houra nastaviti nastupati i hoće li to biti pod istim imenom – pod imenom brenda koji je odavno prošao korjenitu transformaciju od pankerskih provokatora do jednog od dva potporna stupa hrvatskoga mainstream-rocka.

Sedamdeset sedme bili su klinci, srednjoškolci koji su slušali ploče, svirali gitare i gutali stripove, pokušavajući prokrčiti put od lokalne garaže do globalnog auditorija. U tim mladim i nevinim danima, dok su se pod zastavom izrezana Ilićeva jezika družili s Davorinom Bogovićem, vjerojatno nisu mogli zamisliti da će četrdeset pet godina poslije komunicirati isključivo putem odvjetnika međusobno se oslovljavajući s „gospodine Houra“ i „gospodine Fileš“.

Ipak, to je manje bitno – mnogo je važnije i znakovitije da je vijest o raspadu (ili „raspadu“) istoga časa osvanula na naslovnicama svih novina i portala. Dakako, dio medijske halabuke valja pripisati uobičajenim voajerskim instinktima brojne čitateljske publike gladne senzacija i velikih nevolja svih vrsta, eda bi svatko o tome mogao razviti vlastitu teoriju i stručno mišljenje. No ostaje hladna činjenica da je Kazalište svemu usprkos – pa i tomu da je svoje najbolje radove potpisalo prije mnogo, mnogo godina – i dalje popularno i relevantno. Jednako kao i vijest o tome da se Rolling Stonesi nakon šezdeset godina postojanja spremaju na još jednu turneju. Ili da je Springsteen učinio ovo, a Paul McCartney ono.

Prvi album Prljavog kazališta iz 1979.

Nekadašnji bendovi danas su mala poslovna carstva koja posluju u skladu sa svim zakonima tržišta. No jasno je kako su i zašto sva ta imena postala opća mjesta popularne kulture. Odgovor je jednostavan, gotovo banalan: zato što stvaraju glazbu koja mnogima nešto znači – ne samo onima koji su uz njih odrastali nego i naraštajima koji se u vrijeme Crno bijelog svijeta nisu ni rodili. Osim što su vibrirale autentičnom adolescentskom energijom, pjesme Sretno dijete (ili Haustorova Ena, ili Josipina O jednoj mladosti...) u sebi nose nešto šire i dublje od same zabave; nešto od prepoznatljive umjetničke geste koja ostaje zauvijek. Kao što, gledajući stvari na široj razini, zauvijek ostaju Gimme Shelter, The River ili Smells Like Teen Spirit.

Drugim riječima, čini se da stara glazba dominira nad novom: uključite li radio, mnogo je veća vjerojatnost da ćete čuti hit iz 1985. nego iz 2022. Turneje redovito lakše i brže rasprodaju veterani, nerijetko glazbenici u sedamdesetim godinama života, nego mladići u naponu snage. Najpopularnija je i (s razlogom) najbolje ocijenjena glazbena TV-emisija A strana, a ona je posvećena antologijskim dosezima hrvatske zabavne, pop i rock-glazbe, „kroz druženje s glazbenim legendama i mladim ljudima koji su vas zaintrigirali svojim glasom“.

Nedavno održane diskografske nagrade, poput Grammyja ili našeg Porina, već se doimaju pomalo isforsirano i okoštalo. Posve je izvjesno da su Urbanov album godine ili pjesmu godine detaljnije preslušali samo glazbeni kritičari i nekolicina vjernih obožavatelja. Možete li zamisliti da se takvo što dogodilo u dobra stara vremena s nekim Azrinim ili Valjkovim albumom?

U veljači 1983, već nakon drugog objavljenog albuma, kultna zagrebačka grupa Boa nastupila je u krcatoj maloj Dvorani doma sportova. Isti je prostor Prljavo kazalište rasprodalo već 1980, neposredno nakon drugog objavljenog albuma Crno bijeli svijet. A danas? Renomirani i nagrađeni izvođači sretni su ako nakon desetak godina mukotrpna rada uspiju skupiti petstotinjak vjernih obožavatelja.

Sličnom se temom u svjetskim razmjerima bavi i analitički članak Uništava li stara glazba novu glazbu, koji je u magazinu The Atlantic objavio kritičar i glazbeni povjesničar Ted Gioia. Autor zabrinuto napominje da se udio nove glazbe u ukupnoj slici suvremene diskografije smanjuje, što djeluje kao „paradoks s obzirom na to da se smisao moderne glazbene industrije uvijek svodio upravo na proizvodnju i poticanje novih glazbenih trendova“ i nove glazbe.

Ipak, „podaci govore da na stare pjesme otpada čak sedamdeset posto američkoga glazbenog tržišta“, upozorava Gioia. „To zastrašuje sve one koji pokušavaju živjeti od nove glazbe, a osobito one kojima je to svakodnevni posao. Za rast tržišta zaslužna je stara glazba.“ I još: „prosječan glazbeni miks koji konzumenti kupuju na streaming-servisima upadljivo naginje starijim pjesmama“. Glazbena industrija i dućani sve više žive od reizdavanja klasičnih albuma, na vinilu ili bogato opremljenim CD-izdanjima.

Naravno da se i danas objavljuje izvrsna nova glazba, kao što se nekada objavljivala i ona loša. No kvaliteta je danas često osuđena na životarenje u zabačenim kutovima nezavisne scene, daleko od očiju i ušiju moćne diskografske industrije, koja, tvrdi autor ogleda, sve više gubi volju i sposobnost otkrivanja i „odgajanja“ svježih talenata. Onih koji bi suvremenu glazbu trebali opskrbljivati pogonskim gorivom.

Svježe kvalitetne glazbe nije teško pronaći ni u mainstreamu; nitko ne može zanijekati izvođačku kvalitetu primjerice Adele, no ostaje pitanje: hoće li njezini albumi ikada ostaviti barem približno jednak kulturni odjek kao ploče Janis Joplin ili Joni Mitchell? Odgovor je jednak kao i onaj na pitanje može li Porto Morto dosegnuti značenje Darka Rundeka.

Budući da glazba iz 60-ih, 70-ih i 80-ih ne nalazi publiku samo među starijim slušateljima, odnos starog i novog više nije generacijsko pitanje nego pitanje ocjenjivanja kvalitete. Fokus rasprava vraća se na stare ratove: je li staro „bolje od novog“? I na tvrdnju nekih da su glazbenici iz prethodnih razdoblja više težili raznovrsnosti, maštovitijim i manje predvidljivim harmonijskim rješenjima, da su bili skloniji poduzimanju kreativnih rizika... Nasuprot tome, nova glazbena konfekcija rezultat je, kažu, unaprijed pripremljenih softverskih programa, mehanički nalijepljenih semplova i vokala provučenih kroz AutoTune. Doista, kako se to može uspoređivati s pročišćenim prirodnim talentom, nesputanom ljudskom maštom, instrumentalističkim hirovima i – najvažnije – sirovom emocijom? Ona traje; tehnologija se mijenja.