Stoljeće traženja kravate

Mi to danas zovemo fake news – vijest koja izgleda kao prava, ali sadržaj joj je lažan – a stari su to zvali apokrifom, knjigom koja pretendira na autentičnost koja joj se službeno ne priznaje; mi danas čitamo lažne vijesti iz Rusije i Ukrajine, pokušavajući se probiti kroz proturječja do istine, a stari su čitali Tomino evanđelje, Djela Andrije i Mateja u gradu ljudoždera, Dundulovo viđenje, Legendu o svv. Tekli i Gesta Pilati, svojevrsne lažne radosne vijesti. Upravo su Gesta Pilati, fiktivna izvješća, pisma i djela Poncija Pilata o životu, suđenju i raspeću Isusa, poveznica tih drevnih apokrifa i modernih, koje je Karel Čapek objavljivao po češkim novinama 20-ih i 30-ih godina, a prošli su tjedan predstavljeni u Zagrebu, u prijevodu Dubravke Dorotić Sesar i izdanju Disputa, zajedno sa svojom knjigom blizankom nazvanom O ljudima.

Čapekovi Apokrifi bili su ponajprije namijenjeni variranju biblijskih tema, među kojima je Pilat dobio čak dva članka. U starijem, što ga je 1920. objavio Ruch filozofický, Pilat je prikazan upravo kao filozof, u raspravi s Josipom iz Arimateje, čovjekom koji je opisan u Evanđelju kao Isusov učenik i njegov ukopnik. Tema je, dakako, znamenito Pilatovo novozavjetno retoričko pitanje Što je istina? Josip odgovara spremno da je istina jedna i jedina za sve, i to ona u koju on vjeruje; Pilat – to jest Čapek – njemu i ostalim kršćanima odgovara da su poput male djece koja vjeruju da svijet završava iza obzora i da iza njega nema više ničega: istina postoji, čovjek je može spoznati, ali svaki je spoznaje u nekom dijelu i tek je svi zajedno posjeduju. Češki majstor riječi Pilatu se vratio 1932. kada su Lidové noviny objavile njegovo razmatranje o vlasti: Pilat, s jedne strane, želi vladati sa što manje intervencija, a s druge žali da Isusovi zemljaci nisu pokazali malo više odlučnosti u njegovoj obrani – eto, ta su dva čimbenika skrivila Kristovu smrt; to je apoteoza liberalizma u kojoj se traži što manje miješanja administracije i što veći angažman građana. „Kako je vladanje uzaludna stvar“, uzdahnuo je Čapek / Pilat na kraju teksta, očito obeshrabren češkom demokracijom svoga doba.

Izd. Disput, Zagreb, 2021. i 2022.

I u ostalim esejima iz Apokrifa Čapek se iskazuje kao politički mislilac, kakva ga poznajemo i iz knjige razgovora s Tomášom Masarykom, filozofom i predsjednikom države, dostupnom i hrvatskim čitateljima. On biblijske, ali i druge povijesne, mitološke i književne likove, koristi kako bi razmotrio određene političke teme, sve danas itekako aktualne: Lot mu je primjer hrabrog i iracionalnog domoljublja, zgoda s umnažanjem kruhova poticaj mu je na razmišljanje o populizmu, Kaifa dokazuje da je interes domovine iznad svakog osobnog prava, Dioklecijan smatra da se država ne može voditi kršćanskim načelima, u razmišljanju o ikonoklastima tematizira se politički fanatizam… No uza sve te ozbiljne i hladne teme, Čapek je i dalje pravi Čapek, ironičan i sućutan; ne samo da u velike povijesne priče uvodi karakteristične češke ljude – pa tako s Martom, Lazarovom sestrom, strpljivo razgovara gospođa Grünfeldová – nego ima i razumijevanja za sve ljudske nesavršenosti, zbog čega Sara i Abraham mole Boga da poštedi Gomoru te mu iskreno priznaju da u cijelom gradu nema ni deset pravednih.

Ta topla ljudska crta očituje se posve u knjižici O ljudima. Riječ je o kratkim kozerijama u kojima se razmatra ono obično jer se vjeruje da je baš od toga satkana ljudska duša. Ubrajate se u one koji sve razbijeno, dotrajalo i nepotrebno bace iz kuće, jer cijenite red, ili kramu opsesivno čuvate, samo da ne nestane u ništavilu? Otvarate li pakete nasilno ili pažljivo? Jeste li aktivist, koji je pun prijedloga da se unaprijedi ovo ili ono, ili ste pasivist koji u svakoj inicijativi vidi bezbroj nepremostivih prepreka? Žalite li se svima i svakome na loše zdravlje, a skačete kao jelen? Nespretni ste, zavidni, pošteni, diskretni, puni proturječja? Dobrodošli u ovaj šaljivi katalog ljudskih osobina u kojem je svatko ismijan i prihvaćen iz jednostavna razloga što se pisac prepoznaje baš u svakome.

Dok je u političkom smislu Čapek pobornik tolerancije i protivnik svakog nametanja, u svakodnevnim sitnicama primjećuje vladavinu slučaja i apsurda, za koje sumnja, jer nije vjernik, da su očitovanje sudbine, a inače bi ih propisao providnosti: „Eto, ljudskim životom vladaju viši zakoni koji izmiču prirodnome poretku i znanstvenome tumačenju. Na primjer, zašto mi je baš danas tri puta pukla vezica na cipelama? Zašto sam morao sresti četvero ljudi kojima sam nešto obećao, a do sada nisam ispunio? Zašto sam pola sata ljutito tražio kravatu koju sam onda, kad sam već svezao drugu, našao kako spokojno leži u ormaru? Vjerujte da je i najmanji peh prekriven tajanstvom sudbine; zato je pristojno pokoriti mu se odano i drhteći.“ Jeka Biblije i Sørena Kierkegaarda u zadnjoj rečenici? Da, to je Čapek, od razvezane cipele do najtežih pitanja egzistencije, politike i nadnaravnog. Možemo mu samo poručiti da kravata ni nakon cijelog stoljeća traženja nije nađena, da vezice i dalje pucaju, da se vlast i dalje u sve miješa, da građani još nisu preuzeli odgovornost i da obećanja nisu ispunjena.