Što je to s Mađarima i morem?

U trenutku kada je francuski predsjednik vlade i ministar vanjskih poslova Aristide Briand 1929, tijekom zasjedanja desete sjednice Društva naroda, iznio svoju ideju o ujedinjenoj Europi, predstavnici europskih država različito su reagirali na njegov prijedlog. Tako su Norvežani i Šveđani, primjerice, sumnjali u održivost te ideje ponajviše zbog nacionalizama u drugim dijelovima Europe, a oni na jugu (Kraljevina Jugoslavija) držali su ideju mogućom tek i samo onda kada tu bude dovoljno novaca za njihove interese. Jedino Mađari uopće nisu bili zainteresirani, bili su rezignirani. Američki promatrač koji je o Briandovoj ideji bio izvijestio Državno tajništvo (State Department) zabilježio je da je „cijela mađarska delegacija u Ženevu došla tek s fiksnom idejom u vezi s mađarskim granicama i razgovarali su o maločemu drugom“.

Trianonski mirovni ugovor bio se dogodio devet godina prije, a mađarska politička delegacija još je razgovarala o „maločemu drugom“. Na golemom kružnom cvjetnjaku na Trgu slobode u Budimpešti još je 1938. cvijećem bila ocrtana predtrianonska Mađarska, a mađarska zastava iza cvjetnjaka bila je istaknuta na pola stijega i trebala takvom ostati dok se Trianonski sporazum „ne revidira“. Punih sto godina nakon Trianonskog ugovora, 2020. godine, ispred zgrade parlamenta u Budimpešti podignut je Spomenik nacionalnog jedinstva posvećen povijesnim krajevima Mađarske (zapravo administrativnim jedinicama zemalja krune sv. Stjepana) koji su tada bili izgubljeni. Činilo se da i moderna mađarska politička elita može razgovarati o „maločemu drugom“. Sve susjedne države reagirale su na tu mađarsku priču, a Rumunjska je ustanovila i državni blagdan koji slavi Trianon. Hrvatska se tada, možda prvi put, javno susrela s „mađarskim morem“, preciznije natpisom „Rijeka – ‘na more Mađari’“ i protestirala je. Odgovori mađarske strane nekako su se zaustavili u banalnim kategorijama „pogrešnoga prijevoda“, iako u ovom slučaju treba napomenuti da se zaista i radilo o širokom prijenosu prijevoda kao „Rijeka – mađarsko more“. No Hrvati dobro razumiju i govore i strane jezike, a poznat im je i koncept eufemizama za naricanje nad strateškom važnošću kontakta s međunarodnim pomorskim pravcima. Mađari jednako dobro znaju da je Hrvatsko-ugarska nagodba 1868. sporazum u kojemu su jasno bile odijeljene Kraljevina Ugarska s Erdeljem od Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, odnosno s tada priznatim hrvatskim državnim teritorijem. Stoga prikazivanje povijesne Mađarske može uključivati i Hrvatsku i Slavoniju samo dok se takva karta ne promotri iz blizine.

Snimilo Stéphane Lemouton / Bestimage / PIXSELL

Bolne odluke iz Trianona

Odluke iz Trianona 1920. Mađare bole i sigurno je da ih ne mogu i neće zaboraviti. Ono što je u hrvatskoj historiografiji poznato kao Trianonski mirovni ugovor u mađarskoj historiografiji promatra se kao Trianonski diktat. Prema takvu shvaćanju ugovorom se može nazvati tek međusobni sporazum, dok je ovdje bila riječ o odlukama na koje je mađarska delegacija, i to tek drugorazredna, mogla samo formalno staviti svoje potpise. Više od tri milijuna etničkih Mađara ostalo je izvan matične zemlje. I taj osjećaj otrgnutosti preživio je do danas. Rijetko koji Mađar ne zna za pjesmu Nélküled (Bez tebe), koja govori o tim događajima. Ona se izvodi pri obljetnicama trianonskih odluka, na utakmicama mađarske nogometne reprezentacije, a i himna je prvoligaškoga kluba FC DAC 1904 Dunajská Streda u južnoj Slovačkoj, prostorima koji su u mađarskoj kolektivnoj svijesti ostali Felvidék, gornji kraj.

Davno je Ivo Banac ocijenio da je Woodrow Wilson za Hrvate možda i najvažniji američki predsjednik. Zaista, jadransku obalu možemo zahvaliti ponajviše odlukama toga Amerikanca, koji je imao ključnu ulogu u versailleskim pregovorima. Odlučno je stajao na putu talijanskim pretenzijama na cijeli Jadran, iako nije htio ni jaku južnoslavensku državu s mornaricom koja bi „divljala“ tim morem. Njegove ideje o samoodređenju naroda trajno su ostale zapečaćene u kulturi sjećanja slavenskih naroda bivše Austro-Ugarske. Iako, dok je do njega stigao Radićev memorandum o samoodređenju Hrvata, adresa na koju su ga Amerikanci uputili bila je već u Beogradu. U mađarskom sjećanju njihovo samoodređenje nije bilo niti promatrano. Imali su pravo na odluke o novim granicama donesenim bez njihova mišljenja. O mađarskim sudbinama dogovarale su se velike sile. Zvuči poznato? I dok je srbijanska vojska još bila u Pečuhu, ideja koja se danas više spominje kao „zanimljiva činjenica“, ona o slavenskom koridoru koji bi išao od Čehoslovačke do Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca preko zapadne Mađarske i djelomično Austrije, istinski je bila zaživjela u planiranjima poslijeratne Europe. Ipak, i ponovno američka, bila je odluka da bi takav potez bio nesaglediva nepravda prema Mađarima. Amerikanci su, da se spomene, i jedini odbili ratificirati Trianonski mirovni ugovor.

Aludiranje mađarskoga predsjednika vlade Viktora Orbána na grad Rijeku kao „oduzeto more“ u intervjuu od 6. svibnja uznemirilo je hrvatsku javnost  / Snimio Ivo Biočina / Hrvatska turistička zajednica

Ključ reakcije
u povijesnom iskustvu

Kada Hrvati čuju izraz „mađarsko more“, on im poput „riječke krpice“ zatitra pred očima. Mađari vide Rijeku koju su izgrađivali kapitalom budimpeštanskih banaka, Hrvati čuju uzvik Lajosa Kossutha „na more, Mađari, na more!“. A u toj formuli Talijani nisu ni uključeni, što bi tenzije podiglo na višestruko premrežene razine koje se, uglavnom, svode na moćne i potisnute. Kada Hrvati, primjerice, čuju rečenicu „češko je more u Hrvatskoj“ zainteresirano se udube u tekst (vidi članak Marijana Lipovca Češko je more u Hrvatskoj, Vijenac, br. 688-690, 16. srpnja 2020) produbljujući spoznaje o dobrim vezama s Česima i češkoj ljubavi prema hrvatskome moru. Čini se da je ključ reakcije u povijesnome iskustvu. Na otvaranju znanstvenog skupa o hrvatsko-ugarskoj nagodbi održanu u Hrvatskom institutu za povijest 2018. imao sam prigodu čuti i ocjenu da su Hrvati i Mađari oduvijek bili u prijateljskim vezama. Usput prigodno: važna uputa počesto dođe upravo izvan profesionalnih krugova. Jednu takvu nedavno je izrekao glumac Goran Navojec pozvavši povjesničare da interpretacije ostave interpretatorima (glumcima), a znanstvenici bi valjda trebali utvrđivati činjenice, kada već govorimo o znanosti o povijesti.

I zato da, „riječka krpica“ bila je naknadno nalijepljen komad papira koji je grad Rijeku stavio pod izravnu vlast ugarske vlade, iako je Hrvatsko-ugarskom nagodbom izvorno to pitanje ostalo neriješeno. Da, nakon Prvoga svjetskoga rata plan Kraljevine Srbije (onda i Kraljevine SHS) bio je zadržati područja oko Pečuha i Mohača, iskoristiti maksimalno mađarska rudna bogatstva i pokušati utjecati na određivanje budućih granica ugnjetavanjem mađarskoga stanovništva. Da, čim su to geopolitički uvjeti dopustili, Mađari su krenuli ostvarivati maksimum svojih nastojanja i prema Délvidéku, južnom (donjem) kraju, pa su u travnju 1941. okupirali Međimurje, hrvatski dio Baranje, Vojvodinu. Da, na tome području provodili su žestoku mađarizaciju stanovništva. Da, u istom tom razdoblju Mađari su imali planove o stvaranju koridora do Rijeke ili barem osnivanju slobodne luke Rijeka. I svežanj povijesti može se ovako odmotavati do posljednje „krpice“. No kada je riječ o Trianonu, ponajmanje se može govoriti o hrvatskim ili mađarskim samostalnim odlukama. Delegaciji Srba, Hrvata i Slovenaca na Versailleskoj konferenciji (u kojoj je bilo i osobnih antagonizama) bilo je dopušteno sudjelovati tek kao delegaciji Kraljevine Srbije, a Mađare, koji su na konferenciju došli tek početkom 1920, ionako je dočekala svršena stvar.

Poruka velikim silama

U tom smislu, aludiranje mađarskoga predsjednika vlade Viktora Orbána na grad Rijeku u izjavi o oduzetome moru u intervjuu za Radio Kossuth od 6. svibnja može se promatrati kao izravna poruka „velikim silama Europe“ za odluke iz 1920. Prigoda povijesnoga „milo za drago“ u trenutnim uvjetima najnovijih geopolitičkih preslagivanja može značiti zadovoljštinu, a može biti tek uvod u političke pregovore o što boljim uvjetima za mađarsku stranu, u iskorištavanje političkog trenutka do krajnjih granica. Sigurno je da takve izjave ili priče opetovano uznemiruju hrvatsku javnost. Činjenica je i da takve izjave nisu toliko rijetke koliko se pojavljuju u hrvatskom javnom okružju. One se mogu pratiti u stoljetnome razdoblju, i dio su mađarskih nacionalnih politika proizašlih iz nedvojbene traume. Traume koja, međutim, ima i sebi suprotstavljenu nacionalnu traumu, hrvatsku borbu i žrtvu za samostalnost.

Stoga, kada se u Hrvatskoj čuje „mađarsko more“, baš kao i „srpske zemlje“ ili „talijanska“ Istra, Rijeka ili Dalmacija, to donosi zloslutnost prošlih vremena kada su prilike političkog trenutka omogućavale i teritorijalna posezanja. Gradaciju reakcije prati tek važnost adrese pošiljatelja. Međutim, trenutne prilike zajedničkog europskog političkoga saveza utemeljena na značajnim gospodarskim prednostima, upravo na tragu Briandova plana iz 1929, dovele su i do mogućnosti suočavanja s nacionalnim traumama. Možda i više od gornjih izjava, suvremena mađarska politika ističe tako važnost širenja Schengenskog prostora na područje Hrvatske, pa i Europske Unije (ističući ponajviše Srbiju), temeljeći vlastite interese na slobodnom i nesmetanom protoku ljudi i roba, što bi onda uključivalo i etničke Mađare izvan Mađarske. Također, mađarska zajednica u Hrvatskoj snažno je povezana s iskustvima Domovinskog rata, a hrvatska i mađarska strana trenutno rade na otvaranju još barem četiri granična prijelaza koji bi mogli još više olakšati povezanost dviju država. Možda je onda najbolje zaključiti da je, kao što je i češko, i mađarsko more u Hrvatskoj.