Što donosi novi Zakon o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti?

 -

Nedavno je Ministarstvo znanosti i obrazovanja uputilo u javno savjetovanje Nacrt prijedloga Zakona o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti koje traje do 6. lipnja ove godine. Ministar Radovan Fuchs tim prijedlogom zakona želi redefinirati rad fakulteta, veleučilišta, sveučilišta i instituta. Brojni su problemi koji opterećuju resor znanosti i visokog obrazovanja u RH. Hrvatska se u usporedbi s drugim državama članicama EU nalazi među zemljama koje su povukle najmanje sredstava iz programa Obzor 2020 (najveći program istraživanja i inovacija Europske Unije). Nadalje, Hrvatska je nešto iznad prosjeka EU prema broju citiranih radova, ali ima i najveći broj necitiranih radova. Drugim riječima, Hrvatska se ističe velikim udjelom publikacija slabe kvalitete.

Dijelom su za to zaslužna pravila napredovanja znanstvenika koja mahom počivaju na brojanju radova, a njihova se kvaliteta manje propituje. 

Istraživački i inovacijski rezultati Hrvatske znatno su ispod prosjeka EU, što se očituje pretposljednjim mjestom po broju patenata po stanovniku, sa samo 4,8 prijava na milijun stanovnika, dok je europski prosjek 106,8. 

Hrvatska se u usporedbi s drugim zemljama EU nalazi pri začelju kada govorimo o dolaznoj mobilnosti iskazanoj postotkom stranih istraživača i istraživača koji su ostvarili akademski stupanj doktora znanosti izvan domovine – manje od 6 posto.

Hrvatska ima nepovoljan omjer financiranja i prosječne citiranosti po objavljenom znanstvenom radu. Iako je udio ulaganja u istraživanje i razvoj u BDP-u u Hrvatskoj nizak, mnoge zemlje s nižim udjelom ulaganja imaju veći prosjek citiranosti po radu. Nizak omjer citiranosti i financiranja u Hrvatskoj pokazuje da je ulaganje u istraživanje neučinkovito.

Nadalje, Hrvatska ne uspijeva u potpunosti mobilizirati istraživačke i tehnološke kapacitete. Jedan od ključnih problema u hrvatskom sustavu visokog obrazovanja i znanosti proizlazi i iz činjenice da se velika većina javnih ustanova u njemu financira iz državnog proračuna, dok se manji dio financira iz prihoda ustanova od znanstvenih, istraživačkih, umjetničkih i stručnih projekata.

Osim toga na hrvatskim sveučilištima dosta je niska stopa završnosti studija, što uzrokuje stopu stjecanja visokog obrazovanja nižu od prosjeka EU-a.

Nadalje, nedovoljna je zastupljenost stručne prakse u studijskim programima i niska stopa studenata upisanih na visoka učilišta u RH koji su razdoblje studija i stručne prakse proveli u inozemstvu, te premali broj stranih studenata na cjelovitom studiju na stranim jezicima u RH. 

Model financiranja visokog obrazovanja i znanosti u Republici Hrvatskoj doživio je određena poboljšanja kojima se težilo povećanju odgovornosti javnih visokih učilišta u upravljanju financijskim sredstvima i jasnijem formuliraju zahtjeva države prema javnim visokim učilištima i javnim znanstvenim institutima u obliku ciljeva te u određenoj mjeri mjerljivih pokazatelja postizanja rezultata. Ipak, sustav javnog financiranja i dalje nije dovoljno transparentan te ne podrazumijeva financiranje zasnovano na ostvarenim rezultatima nego se svima osigurava temeljno financiranje. Novi prijedlog zakona sigurno neće riješiti sve navedene probleme, ali pokušava zakrpati rupe te ostavlja nekom budućem zakonskom prijedlogu reformu sustava znanosti i visokog obrazovanja. Nije naodmet reći da nam je Unija uvjetovala davanje znatnih sredstava za znanost reformom sustava.

Ukida se zastarjeli sustav dvostrukog izbora znanstvenika – u zvanje i na radno mjesto; sada će se birati isključivo na radna mjesta. Treba napomenuti da zakon propušta ustrajavati na kriterijima izvrsnosti, etičnosti i na mogućnosti da se čelne pozicije na sveučilištima i institutima otvore za uspješne znanstvenike iz inozemstva.

Propisuje se i rad profesora do 67. godine na teret državnog proračuna (umjesto dosadašnjih 65), a sve iznad te dobne granice fakulteti će morati plaćati iz vlastitih sredstava. Nešto jači nadzor države nad zakonitošću rada sveučilišta i rektora te nad trošenjem javnog novca predviđa se formiranjem Sveučilišnog vijeća. 

Pobliže je definirana autonomija sveučilišta koja obuhvaća: uređenje unutarnjeg ustroja, utvrđivanje obrazovnih, znanstvenih, umjetničkih i stručnih programa, odlučivanje o prihvaćanju projekata i međunarodnoj suradnji, financijsku autonomiju u sklopu programskog ugovora. Novosti postoje u financiranju javnih visokih učilišta i instituta.

Razlikuju se razvojna (može biti do 25 posto financijskog plana) i izvedbena proračunska komponenta (može biti do 15 posto financijskog plana) javnoga visokog učilišta, odnosno javnoga znanstvenog instituta. Razvojna obuhvaća sredstva kojima se financira ostvarivanje razvojnih ciljeva kao što su: modernizacija studijskih programa, internacionalizacija rezultata znanstvenih i umjetničkih projekata i programa i slično.

Javna visoka učilišta, odnosno javni znanstveni instituti, dužni su u pregovaračkom postupku utvrditi razvojne ciljeve, a ostvarivost je mjerljiva u razdoblju primjene sklopljenoga programskog ugovora. Izvedbena (varijabilna) proračunska komponenta obuhvaća sredstva koja se doznačuju javnom visokom učilištu, odnosno javnom znanstvenom institutu na temelju uspješnosti u ostvarivanju ciljeva utvrđenih programskim ugovorom.

Nadam se da će usvajanje ovog zakona biti korak naprijed prema učinkovitijem ulaganju državnih sredstava u znanost i visoko obrazovanje, koji trebaju biti temelj razvoja Hrvatske zasnovan na znanju.