Rabuzinovo Sunce

BALADA O BAKI TEREZIJI

 

Godine su gušile sjećanja, sva ona seoska jutra               

prepuna nježnosti ispod glasova bake Terezije:              

hoće li još biti rata, ili tko će živ dočekati sutra

to nitko nije znao; živjelo se šutke, bez poezije

Samo je ljubav, potajice, kao iz čarobne škrinje                  

širila krila, jer moja je baka bila i majka Tereza                 

usred nevremena: čudesno tiha, kao more sinje,

nalik blaženici  ̶  sve drugo za me bila je hereza

U istom je selu rođena i Krležina baka Terezija,              

u jeziku kajkavskome, temelju poetovih Balada:     

u tom spjevu bez uzora, usred književnih tenzija

i jala do neba  ̶  riječ materinska čuvala se mlada

Ovdje svjedočim o srcu koje je kucalo i za mene         

u godinama šupljim, bezglavim, na rubu pameti:          

uz baku Tereziju i opakosti su zastale, otkrivene;

ni zagrljaje dobrote ništa nije moglo da poremeti

(Svibanj, 2021)

 

 

 

GAZELA  (O DILETANTIMA)

                                       Hommage Stanku Vrazu

Od poezije čudnija je samo vječna ljubav,

Kao dar Božji, cvijet ubav ‒ dragi Stanko.

Silna želja za pisanjem rađa nemir u duši,

Jer riječ nevješta misao ruši ‒ mili Stanko.

U nepovrat tad putuju svi stihovi o ljepoti:         

Darovit ih poeta ne sramoti ‒ mili Stanko.

Nasuprot deklamacijama ili pukoj retorici       

Ti si vjerovao samo estetici ‒ mili Stanko.

Vedar osmijeh, čisto srce, tvoje su poruke     

Piscima, da ne uprljaju ruke ‒ mili Stanko.

Svoj si život ugradio u narodnu memoriju,

A hrvatski jezik u historiju ‒ dragi Stanko.          

(Lipanj, 2020)                     

 

        

LAĐA OD RIJEČI I ZVUKA

                                         Sjećanje na Josipa Severa

U lađi od riječi i zvuka otkrio si nam poetiku

do tebe nepoznatu, ali zatražio i čudnu etiku,

na rubu sna i jave: za drsku atrakciju poezije

više nije bilo granica, sve do dodira kohezije

Kako od zadnjega boema postati diktator oka

koje vidi nevidljivo: to si riješio u dva skoka,

s unutarnjim vidom, a paralelnim svjetovima

ukinuo si svaku važnost; i diletantima, svima

Star-malu praksu pisanja izvrnuo si naglavce,                    

jer su metafore, još vrele, meketale kao ovce:

u vlastitu sagorijevanju tijela našao si smisao,

bogohulan, ali carski; to je ona zaumna misao

Možda si želio dotaći tajnu krvi, govora ptica,     

katkada i zgasiti sjaj zvijezda, vrisak repatica;

uvijek si pratio samo unutarnji glas, artistički,             

al' ni jedan se govor nije srozao u solipsistički

Tako i tvoj pjev za feniksa još traje, mili Joža,

kao začudna raskoš pjesme, ubojit poput noža:

u ušima budnih spavača bruji čudesni fokstrot,

a tvoje pjevanje glasi: iks und tot, severus gott

 

(Lipanj, 2021)

NA  PRAGU  LJETA

 

 

Na pragu ljeta gladne će godine zatvarati dane

koje bi bilo najbolje zaboraviti, kao stare rane,

kada istiskuju bolesti iz sebe; dolaze obećanja,     

i šuplji dokazi o boljitku – naivcima radovanja

Na pragu ljeta oblaci slute kišu, a opća je suša;           

dnevna politika opet urla, ali je nacija ne sluša:

pitanje je ‒ tko će kome prodati rog za svijeću,    

ili će isti opsjenari blagovati u svježem cvijeću

Na pragu ljeta opušta se more, dok čeka plimu

i nove utopljenike; čudaci nuđaju blažu klimu,

u skladu sa sezonskim akcijama: uz niže cijene    

zna se, najviše će profitirati ‒ bankarske hijene

 

 

 

 

POHVALA NESPOKOJSTVU

                                       Hommage Miljenku Stančiću

Kako izljubiti melankoliju baroka, u interijeru,                   

u svom kutku ljudske samoće, povući barijeru

između sebe i zlehudog svijeta; možda slikom         

raspada socrealizma, ili sasvim nevinim likom

U njegovoj se ruci rascvjetalo pravo na intimu,   

i nespokojstvo, nasuprot prisilnom optimizmu:

tiha diverzija svjetla i sjenâ, u grču ljubavnika,                  

rastakala je i najtvrđe oklope grubih bojovnika

Magični prostori Grada slikaru bili su suveniri,         

s njima vraćao se u djetinjstvo, u svojoj maniri

raskošnijoj od svake boje; podmećući sanjarije               

u živom tkivu Umjetnosti osobne je crtao arije

Varaždin mu je bio obrazac i mjera, za sutone,            

i misterije života i smrti; nije pustio da potone    

u kolorizam sirove zbilje, u odar kolektivizma:     

ostao je jedinstven, i velik, izvan primitivizma    

RABUZINOVO SUNCE

                                     Uz 100. rođendan Ivana Rabuzina

Već u početku bijaše Sunce, ono Rabuzinovo,

koje u svakoj naslikanoj travci živi, kao novo,

a umnoženo, na oblacima, grije nas dobrotom,           

ili trajno začarava svojom čudesnom ljepotom

To umjetnikovo Sunce i nije od ovoga svijeta,

jer traje izvan jezika, a dio je i maloga cvijeta;

tek duša zavičaja, razgaljena, upija njegov žar,           

za prostodušnoga gledatelja  ̶  ono je Božji dar

Samo povratak u budućnost otvara nam mjeru              

za sve razasuto svjetlo, rajsko, u istom smjeru

gdje prebiva ljubav: takvo djetinjstvo na dlanu    

u plahome srcu izliječiti može i najdublju ranu

Na platnima vizionara zauvijek cvatu proljeća,   

posve neizreciva, a stvarna: proteći će stoljeća

ali će u iskrenoj šutnji pred Ivanovim genijem       

i najrigidniji poklonik umjetnosti zastati nijem

                           (Travanj, 2021)

TJESKOBA,  SVUDA OKO NAS

 

 

Kako otet se tjeskobi, koja već raste na grani,

pa odmah uz kuću, na livadi, na svakoj strani 

svijeta, gdje igraju se djeca; i svjetla je manje         

usred dana, a znamo da žari, da bi ubilo sanje

A kad noć nalegne na trudne oči, dolaze aveti         

i ostali lažni anđeli, koji odmah žele biti sveti,

po diktatu korumpiranih sila: više nema mira,

niti počinka, za preblage smrti s ruba svemira

Tjeskoba sada se uvukla u svaku poru svijeta,                        

ali i u moju sobu, kao djelić osobnog planeta:

i bez teorije zavjere ‒ napadnuto je boravište,

stablo obitelji, kao zadnja sigurnost i utočište

 

A pošast se sveudilj širi, šutke kola po žilama,   

kao da se zarekla neznanim nečastivim silama:

više ne pomažu ni molitve, nit zanat alkemije,

sve dok se ne otkrije cjepivo za umne anemije

Možda treba prigrliti strah, kao ljubav ili lijek,      

da nam bude normalno stanje stvari, zauvijek;

kad se pripitome zvijeri ‒ i olovo plivat može:

pred nama je odisejada, a virusi nek se množe

U PRISILNOJ SAMOIZOLACIJI

U prisilnoj samoizolaciji pobunilo se cvijeće,       

usahlo: umjesto sunca mora cvasti uz svijeće,

po čudnim nalozima likova iz koronokracije;

starci i djeca najugroženiji su, na skrbi nacije

Tek stasale djevojčice čuvaju ranjivu mladost

u staklenkama za zimnicu, dočekujući radost,

moguće i ljubav, ili sreću, u znanim bajkama; 

u doba korone ne smiju se žaliti niti majkama

Iz dana u dan i riječi postaju sve nerazumnije,       

jer se prešutno spremaju da bi postale umnije:

kao kućni ljubimci slova glume puku odanost      

novim vlasnicima; za čudo treba im sabranost

U općenarodnoj tjeskobi vrijeme gubi smisao,

i izlijeva se u nevrijeme; strah je sve pobrisao

u očekivanju gladi: u virusu gluhe birokracije  

još samo duh obitelji čuva suzne oči Kroacije

 

 

 

 

ZA ŠAKU VLASTI

 

U leksičkom bestijariju kojim se časte rivali

na javnoj sceni ništa nije sveto: slabi su pali,

a pobjednika nema; samo obeščašćene riječi

idu od uha do sluha, nitko ih u tom ne priječi

Oni maskirani sad skidaju obrazine, ili likuju

nad žrtvama posve animalno; u žaru još kuju,

i vade zube za nove boli: tek u prezentu noći,                       

ogoljeni, tihim krikovima ispituju svoje moći

Za šaku vlasti ne biraju se otrovi, a Goli otok,              

kao sjećanje na zlo, pretvara se u bistri potok:

zaborav zvjerstava odsad je na najvišoj cijeni,                                      

dostupan na mjesečini čak i nepismenoj hijeni

 

Tu i tamo, iz prikrajka, još cere nam se hereze         

izgubljene ljudskosti: neki to govore kao fraze

jer istina prebiva u drugačijoj sferi, iza oblaka,        

a željnima vlasti i najopakija je vladavina laka 

(Uoči lokalnih izbora 2021)

 

 

 

 

 

ZMIJA KOJA GRIZE VLASTITI REP

 

 

Dok urušava se stari svijet, presušuju njive zavičaja,        

bogati su sve bogatiji, a siromašni masovno gladuju:        

ždere nas zmija pohlepe ‒ izvan svih dobrih običaja;

željenom porodu od svjetla još se samo djeca raduju

Nakon ludoga doba korone ‒ ostaju otrovni plodovi,       

koje ni glodavci ne mogu podnijeti, kamoli pjesnici;       

ni sažaljenje nikome ne koristi: zagadiše nas gadovi,

oni koji su najavljivali da su novih proljeća vjesnici

Ta udavka krupnog kapitala gotovo sve je progutala        

i sad još hoće odgristi vlastiti rep: od obilja zaražena,            

umjesto na Baleare neplanski je na Jadran doplutala,

gdje se od poslušnih ruku domaćina osjeća poražena

Jer ljubav će uvijek naći putove svjetlosti, i zvijezde       

na kojima se može nastaniti; ona ne kupuje za mrtve,        

trbuhozborce, nečiste savjesti: u njoj se oči gnijezde,  

i čuda, a demoni će novca morati pronaći nove žrtve

 

 

 

Pjesnik zanosa

 

Darija Žilić

Ernest Fišer pjesnik je, publicist, književni i likovni kritičar, autor desetak pjesničkih zbirki i više monografija. U pogovoru knjige Trošenje nade: izabrane pjesme, 1959–2019, Davor Šalat točno uočava kako Fišeru motivacija za pisanje poezije nikad nije bila spekulativna, stilistička ili jezična knjiga, već je njegov rukopis bremenit egzistencijalnom ulogom i naglašenom autorskom pozicijom. Branimir Bošnjak Fišera određuje kao pjesnika sjeverozapada koji piše i na kajkavskom i na štokavskom standardu. Upravo zbog spomenute egzistencijalne tematike određuje ga kao mihalićevca, ali i kao čistog razlogovca , što će biti u neskladu s njegovom povezanosti s rodnim krajem, majkom, emocionalnosti u pjesmama. I doista može se reći da je prisutna razlogovska misaonost te čistoća pjesme.

Taj motiv egzistencijalne nelagode pojedinca u svijetu Bošnjaka navodi da povezuje Fišera s Camusom, Sartreom i Krležom. Pjesme u ciklusu Rabuzinovo sunce kao da odražavaju razne pjesnikove preokupacije. Premda nalazimo pjesme koje su refleksija vremena korone i postkorone, i nose u sebi tjeskobu i nevrijeme, ipak se čini da iznad svega prosijava nada i svjetlost. Unatoč poetskoj društvenoj kritici koja je vješto povezana sa suptilnim, satiričkim stilom, Fišer utjehu nalazi u estetici, umjetničkoj ljepoti. Iz pjesama u ciklusu izdvajam one ekfrastične, potaknute promatranjem slika već spomenutog Rabuzina i Stančića. Zanimljiv je i vezani stih koji pridonosi posebnom ritmu. Fišerovo je pjesništvo filozofično, no nalazimo i emotivne pjesme koje govore o vlastitom odrastanju, zavičaju i djetinjstvu, tako da se misaoni i emotivni registri povezuju u uravnoteženu cjelinu. Tema tjeskobe i nevremena prisutna je još od davne zbirke Sjeverozapad iz 1981, no treba istaknuti i knjigu Doba nevremena iz 2017, jer u njoj pjesnik ističe tu saturnsku melankoliju, „stvari posvaja suton“, te propast svijeta, strah koji „kuca na sva vrata“.

U tom ciklusu pojavljuje se sumnja u znanje, u sve, osim u obitelj, dok se u novim pjesmama još više naglašava mrak vremena koje dolazi: „U općenarodnoj tjeskobi vrijeme / gubi smisao, / i izlijeva se u nevrijeme; strah je / sve pobrisao / u očekivanju gladi: u virusu gluhe / birokracije / još samo duh obitelji čuva suzne oči Kroacije.“ Nestaje granica unutrašnjeg i vanjskog svijeta, o tome govore stihovi: „Tjeskoba sada se uvukla u svaku / poru svijeta, / ali i u moju sobu, kao djelić / osobnog planeta.“ Pjesma Rabuzinovo sunce rastvara taj tmasti dah tjeskobe i dočarava slike cvijeća i dušu zavičaja: „To umjetnikovo Sunce i nije od / ovog svijeta, / jer traje izvan jezika...“ Pjesma Gazela (o diletantima) posvećena je pjesniku Stjepanu Vrazu i afirmacija je ljubavi, estetike, ali i ljubavi prema jeziku u povijesti. Balada o baki Tereziji također otvara emotivno polje u Fišerovim pjesmama: pjesnik se referira na Krležine balade i kajkavski jezik. Na kraju ostaje dobrota i srce kao suprotnost hudom svijetu „na rubu pameti“. Krležijanski je moment važan i pokazuje da Ernest Fišer itekako nasljeduje kritičku potku barda. Tema jastva i „zlehudog svijeta“ ogleda se i u pjesmi Pohvala nespokoju, posveti Miljenku Stančiću, slikaru koji je divno oslikao grad Varaždin: „Varaždin mu je bio obrazac i mjera, / za sutone...“

Krepuskularizam se ogleda i u Fišerovoj poetici, njegove su slike eidetske i čine se kao da riječima slika, posebno kad je riječ o kraju iz kojeg dolazi i koji nikad ne zaboravlja. I čini se da je baš ta ljepota sunca i estetike jedini otklon od zmije pohlepe koja nas ždere, te „udavke krupnog kapitala“. Naposljetku Fišer snažno zaključuje da unatoč svemu: „ljubav će uvijek naći putove / svjetlosti, i zvijezde / na kojima se može nastaniti; ona / ne kupuje mrtve, / trbuhozborce...“ Ernest Fišer pjesnik je zanosa, intelektualan i emotivan, rodoljuban, ali i društvenokritičan, bez patetike, čistim slikama i mišlju, ali uvijek s emocijom, zagovarajući severovsku „čudnu etiku, / na rubu sna i jave“.