Rađanje nove energetske strategije

U pozadini ruske invazije na Ukrajinu, koja je prouzročila kidanje gospodarsko-trgovinskih i financijskih veza Moskve i Zapada, stvaraju se, zbog potrage za energentima, novi geopolitički odnosi, koji se reflektiraju i na politike zapadnih država prema do jučer gotovo zanemarenim područjima, što u jeku promidžbenoga rata promiče ispod radara hrvatske javnosti.

 Rat u Ukrajini, kako su to predviđali brojni zapadni pa i hrvatski analitičari, neće završiti munjevitom brzinom niti će beskrajno trajati snažnim intenzitetom.

 Od dvije suprotstavljene strategije ona moskovska je, premda to na Zapadu još ne žele javno priznati, polučila primarni cilj – zaustavljanje širenja zapadnih utjecaja u tzv. ruski svijet pa Rusija ratno stanje u različitim oblicima može održavati na zaposjednutim ukrajinskim područjima.

Jadranski dobavni pravac postaje glavna energetska prometnica / Snimio Nel PavletiĆ / PIXSELL

 Nasuprot tomu, Zapad je vlastitim sankcijama, bar kad su u pitanju gospodarski najmoćnije europske zemlje, doveo u pitanje svoja gospodarstva, što je pojedine države potaknulo na grozničavu potragu za novim dobavnim energetskim pravcima, ponajprije onima s Bliskoga istoka i istočnoga Sredozemlja.

 S obzirom na duljinu trajanja sankcija i obvezu prekidanja ovisnosti o ruskoj nafti i plinu, u tom kontekstu, jadranski dobavni pravac za Srednju Europu postaje gotovo stožerna energetska prometnica, a hrvatske luke, ponajprije Zadar (Gaženica) i Rijeka, dobivaju šire strateško značenje – iz njih bi se trebala hraniti visokorazvijena njemačka i ine europske industrije.

 Kako hrvatska obala u zaleđu, po mišljenju nekih zapadnih stratega, nema dovoljnu stratešku dubinu za zaštitu budućega dobavnog pravca, oni svoje politike prilagođavaju širem prostoru koji bi im, po njihovu mišljenju, mogao jamčiti sigurnost.

 Upravo zato aktualna njemačka politika potiče unitarističko uređenje bosanskohercegovačke države u kojoj bi većinski bošnjački muslimanski narod bio svojevrstan vladajući sloj u toj državi ili barem u svom entitetu.

 Tako se njemačka politika, nakon prekida s Moskvom, vraća na svoje početne pozicije nakon ujedinjenja u 19. stoljeću, kad je za potrebe vlastite industrije planirala izgraditi prugu od Berlina do Teherana. U njemačkoj strategiji zapaženu je ulogu igrala i Srbija. Kao što joj je još donedavno služila, poput odskočne daske, za unosne poslove s Moskvom, tako bi joj u novoj strategiji preko balkanske željezničke mreže te dunavskoga plovnog pravca mogla poslužiti i za transportne poslove s Bliskim istokom.

 Sličnom se, premda ne i istovjetnom, politikom glede stvaranja vladajućega sloja u BiH, vodi i Washington, s tim da on iz BiH gleda na alternativni pravac preko Sandžaka do Kosova pa ne bi bilo nikakvo iznenađenje da sandžački muslimani, ako Srbija odbije surađivati sa Zapadom, krenu u borbu za svoju autonomiju, što bi vodilo revitalizaciji tzv. Zelene transverzale. No kako SAD svoju politiku gradi i na načelima ljudskih prava, poticaji za rješavanje bosanskohercegovačke krize jedino mogu i doći iz vašingtonskih hodnika, što bi, nakon rata i etničkoga čišćenja Hrvata s područja pod srpskim i muslimanskim nadzorom, omogućilo opstanak te najstarije etničke skupine u BiH, a istodobno spriječilo njezino istrebljenje pod budnim okom zapadnih demokratskih država.

 U toj novoj strategiji svoju su prigodu, barem kad je u pitanju jadranski pravac, pokušale iskoristiti i vodeće austrougarske zemlje – Austrija i Mađarska. Državnom odlukom da se u kompleksu hrvatskoga spomen-područja na Blajburškom polju uništi hrvatska nacionalna oznaka, Beč je praktično poručio Zagrebu da ne priznaje hrvatsku suverenost, dok je mađarski predsjednik vlade, unatoč tomu što Ugarska nikad nije vladala hrvatskom obalom, pokušao na more izići kroz ključnu hrvatsku luku u Rijeci.

 Osim navedenih zemalja novu je strategiju prepoznala još samo Srbija, koja je najavila izgradnju zračne luke u Trebinju, s koje bi ona ili pak Moskva mogle nadzirati jadranski energetski pravac.

 Sudeći po javno dostupnim izvorima Hrvatska nažalost još nije prepoznala oblikovanje nove strategije pa se i njezine reakcije na spomenute poticaje iz inozemstva svode tek na prosvjedne note ili pozivanje veleposlanika na razgovor u Ministarstvo vanjskih poslova.