Prvi prijevod suvremenog klasika

-

Jedno od vječnih, nepresušnih vrela inspiracije suvremenih književnika ljudska je životna borba s načinima ukorijenjenosti zla u samu srž njegova bitka. Tema, naravno, nije nova, njome su se tijekom povijesti bavili neki od pisaca koje danas smatramo kanonskim, no uzlet doživljava sredinom dvadesetog stoljeća, kad stasa generacija pisaca obilježenih ratnim zbivanjima. Problematiziranjem zla kao načina čovjekova preživljavanja u grubosti svijeta posebno se ističe Nobelovom nagradom zaokružen stvaralački opus engleskog književnika Williama Goldinga, neumorna u nakani da pojedinca (čitatelja, ali ponajprije sama sebe) suoči s gorkom, okrutnošću i željom za krvlju oblikovanom stvarnošću. 

Vidljivo je to bilo već u prvom Goldingovu romanu, 1954. objavljenu, a danas kultnom Gospodaru muha, dok je u njegovu idućem ostvarenju, često nazivanu „djelom prethistorijske fikcije“, romanu Nasljednici to glavna tema. Iako ga je i sam autor ocijenio svojim najcjelovitijim djelom i do kraja ga života isticao kao najdraže vlastito literarno ostvarenje, nedavno u nakladi Vorto Palabra objavljen prijevod Ivane Ostojčić nije osuvremenjivanje nego prvo prevođenje, time i službeno predstavljanje, toga važnog djela hrvatskoj čitateljskoj publici. Uzme li se u obzir da katalog Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, kao referentno mjesto, prepoznaje čak sedam različitih izdanja Gospodara muha, od čega je jedno zvučna građa prilagođena slijepim i slabovidnim korisnicima, nerazmjer u percepciji, potom i recepciji, dvaju Goldingovih djela (ili onog najpoznatijeg i ostatka njegove književnosti) evidentan je, gotovo nepremostiv. 

Izd. Vorto Palabra, 2022, s engl. prev. Ivana Ostojčić

U svojoj se srži Nasljednici, priča o nestanku neandertalaca i usponu Homo sapiensa, bave odnosima moći i svom ružnoćom ovladavanja jačih nad slabijima. Priča je ispripovijedana iz perspektive blisko povezane obitelji neandertalaca čiji članovi, po povratku u ljetno stanište, šumsku špilju u blizini slapa gdje su njihovi preci generacijama živjeli u miru, otkrivaju da su se za njihove odsutnosti tehnološki napredniji Novi ljudi nastanili na obližnjem otoku. Ne bi to predstavljalo problem jer starosjedioci od vode strahuju i prelaze je samo uz pomoć debla, no pridošlice pred vodom ne pokazuju dolično poštovanje i njome putuju u pretečama onoga što ćemo u modernom svijetu poznavati kao čamce. Tijela su im prekrivena gustim krznom koje, kao zmija kožu, po potrebi mogu ukloniti, a njihova su lica toliko blijeda da starosjedilac Lok i njegova obitelji isprva misle da došljake ne gledaju izravno već kroz kakvu od kosti izrađenu masku. Za razliku od prilično primitivnih neandertalskih metoda, Novi se ljudi koriste širokim rasponom alata i oružja, poput luka i strijela. Njihova svrha jednostavnu i na lov nenaviknutu narodu čija su jedina zaštita otrgnute grane za obranu od hijena i velikih mačaka ostaje nepoznata. 

Golding u romanu crta jasnu razliku između spokojna načina života neandertalaca i agresivnog, rušilačkog i svađalačkog ponašanja čitateljevih predaka. U njegovoj priči ljudi predodređeni da naslijede i napuče Zemlju u budućnosti otimaju jednu od neandertalskih žena i dijete, a potom se jednog po jednog rješavaju i ostatka njihove obitelji. Da takvo ponašanje, otimanje neandertalskih žena i njihova prisilna prilagodba na ljudski način života, kao i miješanje među vrstama nije bilo neuobičajeno, dokazuje i znanstvena činjenica o sličnostima ljudske i DNK neandertalaca. No to je 1955. modernoj znanosti još bilo nepoznato pa Golding otkriće, kao i mnoga druga saznanja o sličnostima i razlikama između neandertalskog i načina života novih ljudi, tek pukim nagađanjem anticipira.

No nisu Nasljednici i više od šest desetljeća po objavi cijenjen i relevantan roman zbog svoje povijesne točnosti. Prije svega riječ je o stilu – originalan, živopisan, životvoran i moćan, samouvjeren način Goldingova pisanja u posvemašnjem je raskoraku s njegovom životnom pojavnošću. Autor je, naime, patio od manjka samopouzdanja pa je izlazak svakoga novog oknjiženja bivao popraćen strahom da „više nikad neće stvoriti ništa slično“, a nijedan rukopis nije mogao proći bez kritičkog suda njegovih najvjernijih čitatelja, supruge i dugogodišnjeg urednika u izdavačkoj kući Faber & Faber. S druge je strane vrlo važna moć Goldingove imaginacije i vještina da u vrlo rudimentaran jezik pretoči misli i osjećaje onih koji lingvistički sustav nisu poznavali, a opet su autorovim posredovanjem na stranicama romana prikazani kudikamo čovječnijima od svojih nasljednika. 

Naposljetku, važno je i što Golding uspijeva romanom riješiti neke od svojih ratnih trauma i moralnih dvojbi. Kao pripadnik britanske mornarice borio se, kazat će poslije, na pravoj strani, no često je isticao kako ga je na nju odvela geografska, a ne moralna determinanta jer, rođen u Njemačkoj, „vrlo bi lako mogao postati nacistom“. Iz rata je, stoga, ponio osjećaj imanentne odgovornosti, a taj osjećaj pomiješan s odgovornošću prenosi i na čitatelja. Kad se pred sam svršetak romana jedan od ljudskih likova zapita što su drugo mogli učiniti, čitatelj neće moći ostati imun na osjećaj grizodušja, kolektivne i nepatvorene krivnje, u sebi pomislivši ništa, a u tom ništa krije se zapravo toliko drugih mogućih rješenja. 

Zaključno, tragajući za izgubljenom nevinošću kakva priliči djetinjstvu (pojedinca ili kolektiva), Golding je zaorao po nekima od najdubljih rana i ishodišta zla naše vrste.