Programi

-

Riječ je isključivo o glazbi u emisijama Trećeg programa Hrvatskog radija otprilike godinu unatrag. Izvor su informacija pregledi programskog sadržaja tekućega dana što ih pružaju obavijesti u 7 sati. Ako urednici nešto ne promijene ili pojedina djela ne smjeste pod neki općenit naziv, bez pojedinačne najave, spomenute jutarnje informacije možemo smatrati autentičnima.

Urednici imaju pravo na svoj izbor iz glazbenoga stvaralaštva, no njihovo pravo ne isključuje moje pravo na kritičke napomene. Moj se osvrt temelji na dvjema kategorijama: na zastupljenosti pojedinih djela određenog skladatelja, a s druge strane na dokumentiranosti općih tendencija u glazbi dvadesetoga stoljeća.

Poći ću od korpusa hrvatske glazbe. Dva osobito reprezentativna kompozitora na području orkestralne i komorne kreativnosti, Papandopulo i Bjelinski, usput rečeno prisni prijatelji, zastupljeni su posve različito: Papandopulo gotovo svakoga dana, Bjelinski na kapaljku. Prvi od njih, stariji, zaslužio je da se 2021. zabilježi tridesetogodišnjica smrti, kao što je to ove godine zaslužio Bjelinski. Ali ravnopravnosti očito nema. Potvrđuju to i prošli mjeseci. To, kolokvijalno rečeno, nije fer.

Slično prolazi i takozvani nacionalni smjer, osobito Gotovac. Nije mi posebno stalo do njega, ali je li zaista potrebno prevaliti put do Kölna da u izvedbi Zemaljskoga simfonijskog orkestra čujemo Gotovčevo poznato Simfonijsko kolo, što ga na repertoaru imaju mnogi orkestri? U Zagrebu Gotovac nema tu sreću. Zanimljivo je da su urednici još mnogo stroži prema zastupnicima ekstremnog modernizma u hrvatskoj glazbi, poput Milka Kelemena i Ive Maleca. Njihova zvukovna prisutnost može se mjeriti samo najnižim vrijednostima.

Treći program, međutim, pokazuje da nije načelno neraspoložen prema iskazivanju znatiželje za rijetkosti koncertnog repertoara. Time napuštam područje hrvatskoga stvaralaštva. Vrijedno je zabilježiti da je na tlu europske glazbe kasni romantizam fenomen koji u stručnoj terminologiji obično obuhvaća glazbu oko 1910. godine. Upozorit ću na razmjerno rijetko izvođene skladbe koje su privukle pozornost Trećeg programa. Zabilježio sam, među ostalim, Simfoniju Alpa Richarda Straussa, Alexandera von Zemlinskoga (Lirska simfonija) i Franza Schrekera (Komorna simfonija). Zanimanje za cjelokupno stvaralaštvo Zemlinskog probuđeno je tek nakon autorove smrti, dakle poslije Drugoga svjetskog rata. Nezanemariva je okolnost da je on neko vrijeme bio prvi (i jedini) učitelj Arnolda Schönberga.

Taj majstor, predvodnik bečkoga radikalnog glazbenog modernizma na početku dvadesetog stoljeća, uvodi nas u najavljeno razmatranje obilježja ukupnog stanja u europskoj (a zapravo i svjetskoj) glazbi završenog centenarija. Kako naš Treći program zrcali to stanje, to je ovdje dakako osnovno pitanje.

U povijesti književnosti već je više od stotinu godina opće prihvaćen sud da su neprijeporni književni klasici Dante, Shakespeare i Goethe. Ta trijada, koja potvrđuje potrebu za stvaranjem kanona, potaknula je istorodno mišljenje na području glazbe. U novijoj njezinoj povijesti, od osamnaestog stoljeća do danas, nitko ne osporava da su temeljni majstori epohe Haydn, Mozart i Beethoven. Posebno mjesto Haydnova učenika Beethovena zasniva se na tome što on zastupa novu estetiku glazbe, koja je široko otvorila vrata romantizmu, Schubertu, Schumannu, Lisztu, Brahmsu (usp. moju knjigu Majstori europske glazbe, Matica hrvatska, 2009).

Ovdje nas zanima kanon koji se iskristalizirao oko sredine stoljeća, a obuhvaća Schönberga, Stravinskoga, Bartόka i Hindemitha, kojima se mogu pribrojiti i Prokofjev i Šostakovič – prvi prije svega kao autor klavirskih sonata, klavirskih koncerata i baleta, a drugi kao snažan simfoničar.

Kakvu sliku stječe slušatelj Trećeg programa? Ukratko rečeno, jednostavnu. Schönbergovo je stvaralaštvo toliko kompleksno u svojim razvojnim fazama, od ekstaza kasnog romantizma do atonalnosti i dodekafonije, da nije primjereno predstaviti ga tek tu i tamo, rijetko, kojim fragmentom. Stravinski je zastupljen uglavnom svojim ranim baletima, dok se mnoga druga djela ne emitiraju. Ne vjerujem da se može ne uočiti odsutnost zanimanja za kasnije majstorove radove, primjerice za radikalnu neoklasicističku fazu (violinski koncert, simfonija in C, sve do baleta Orfej i Agon). Budući da je Stravinski bio stilski Protej, treba predstaviti cjelinu.

Bartόku se također nanosi nepravda ako se ne naznače razvojni putovi, napose u gudačkim kvartetima i klavirskim koncertima. Općenito, velikoga mađarskog skladatelja sigurno se ne može dovoditi u vezu s protejskim duhom jer je sav njegov opus prožet jedinstvom folklora, pretežno domaćeg i rumunjskog, transilvanskog. Bojim se da na Trećem programu nikad nisam čuo djela koja u velikim sredinama tvore koncertne standarde, poput kvarteta i mnoštva klavirskih djela, tvorevina sjajnog pijanista. Veliki (čak epohalni) Koncert za orkestar predstavljen je na Trećem programu samo fragmentarno, a genijalni Treći klavirski koncert mogli su, u izvedbi Martine Filjak, čuti svi potencijalni zagrebački slušatelji. Inače, preporučam urednicima Trećega programa Bartόkov blještavi Divertimento za gudače, djelo koje spaja razigrane folklorne teme s krajnje disonantnim akordima.

Njemački (a poslije i neko vrijeme američki) majstor Hindemith najdosljedniji je predstavnik neoklasicizma, vraćanja pojedinim baroknim stilemima u novom duhu. Ekstreman je primjer Hindemithov ciklus op. 36, s koncertima za pojedine instrumente uz komorni sastav. Zagrebački Cantus izveo je svojedobno Klavirski koncert u sjajnoj interpretaciji Srebrenke Poljak. A vrhunac neoklasicizma je Koncert za violu. U desetak minuta slušatelj čuje koncentrat Hindemithova stila i neoklasicizma uopće.

Urednicima upućujem prijedlog, uvjeren da će i slušatelji poželjeti bolje upoznati glazbu koju može pružiti ekskluzivni program. I naposljetku: bojim se da je ovaj članak savršeno nefunkcionalan jer urednici ionako uglavnom ne čitaju osvrte poput ovog.