Prizeman pokušaj izazivanja smijeha

Satira u kazalištu ima dugu i plemenitu tradiciju kao žanr u kojem se društvo oštro i nemilice kritizira i poigrava se njegovim manama, uvjerenjima i stavovima. Ako se razumije i njeguje, može biti izvor lucidnog zrcaljenja, kritičkog smijeha koji je svakom društvu potreban kako bi bilo i ostalo, ako već ne zdravo, onda svjesno sama sebe. Satiričko kazalište Kerempuh, kako mu i ime jasno svjedoči, trebalo bi biti posvećeno upravo toj i takvoj, satiri promišljanja i propitkivanja. To mu katkad uspijeva, katkad ne, a zoran i gotovo bolan primjer posljednjeg najnovija je premijera, predstava naslovljena Happy End za koju ideju, koncept i tekst potpisuju redatelj Nikola Zavišić i dramaturginja Dora Golub.

Nažalost, Happy End ostaje neugodan i ne baš zabavan “bad end.”

Putovanje kroz maštu Mašinu, kako je predstavi podnaslov, kazuje mnogo o njezinu sadržaju. Protagonistica Maša djevojka je koja bi svašta željela, ali dijelom nije sigurna što je to zapravo, a kada i jest, želje su joj svedene na tipske obrasce (zaljubiti se, uživati u ljetu i klupskoj zabavi, plesati i slično). Kreće stoga na fikcionalno putovanje u vlastitu maštu, gdje joj se (ne) ispunjavaju želje. Protagonistica je, dakle, svatkovićka, no ne na satiričan način, već kao hodajući stereotip za uporabu u epizodama lošeg humora. Happy End utoliko poništava vlastiti satirički potencijal već na prvom koraku, oblikovanju lika oko kojeg bi satira trebala biti koncentrirana. S ostalim likovima nije ništa bolje, oni su funkcionalne figure koje služe za vješanje tih epizoda temeljenih na humoru koji umjesto da se ruga i poigrava društvom, počiva na jeftinim dosjetkama. Nižu se songovi sastavljeni od jednostavnih ritmova i riječi, prizemne doskočice, bizarne transformacije likova oblikovane u imitaciji i prvoloptaškoj karikaturi. Sve je garnirano s nekoliko općih mjesta postmodernizma u teatru poput nepouzdanosti dramske radnje, laviranja između asocijativnog i linearnog, pozivanja na literaturu (od Štefice Cvek do Bridget Jones), koketiranja sa spektakularizacijom, apsurdom i metateatrom.

Glumci su, donekle uz iznimku Josipa Brakusa kao Luxa, Mašina vodiča kroz maštu, redom pridonijeli sveopćoj atmosferi karikiranja. Maša Mije Anočić Valentić djevojka je gotovo bez svojstava, tip na koji se može prikvačiti bilo što, kako već odgovara trenutku i dosjetki koja se namjerava izvesti. Ostatak ansambla (Dražen Čuček, Anita Matić Delić, Josipa Anković, Ozren Opačić) predan je izvođenju tih dosjetki progresivnim pretjerivanjem.

Humor je u Happy Endu sveden na korištenje mana kao rugalačkog sredstva bez potencijala za analizu, a metateatar se koristi kao doskočica umjesto da bude metoda očuđenja. Predstava koja spaja pretencioznu uporabu općih registara postmodernističkog kazališta s obilnim služenjem prizemnim metodama pokušaja izazivanja smijeha u publici postavlja, vjerojatno i nehotice, pitanja o vlastitoj svrsi. Umjesto djela koje „oniričkim sredstvima kritizira društvene mehanizme“, kako piše dramaturginja Dora Golub u kazališnoj knjižici, gledatelji su osuđeni na nizanje epizoda napornog, uvelike prizemna humora. Happy End se tako prometnuo u postmodernističku travestiju za koju je upitno tko će joj činiti publiku, a i oni koji se na to odluče izaći će iz kazališta s osjećajem kako je sve to bilo, nažalost, neugodan i ne baš zabavan bad end.