Pogled na vlastitu prošlost

Posljednji koncert sezone 2021/22. ciklusa Kanconijera održan je 12. svibnja u slavljeničkom ozvučenju Koncertne dvorane Lisinski u povodu obilježavanja 80 godina uspješnog djelovanja Zbora HRT-a. Nakon monumentalnih djela Haydna i Mozarta, Zbor i Simfonijski orkestar HRT-a su, pod ravnanjem maestra Tomislava Fačinija, pripremili posvetu ljudima koji su, osim dirigentskog, ostavili i skladateljski trag u povijesti Zbora HRT-a.

Prvi je na red došao sam utemeljitelj Zbora. Kada je 1941. došlo do potrebe tadašnjeg Hrvatskog krugovala za zborskim ansamblom, Mladen Pozajić (1905–1979) okupio je Zagrebačke madrigaliste (koje je on osnovao 1930) i članove Komornog zbora koji je vodio Rudolf Matz, osnovavši tako Komorni zbor Hrvatskog krugovala, koji će poslije prerasti u Zbor Hrvatske radiotelevizije. U čast svom utemeljitelju, Zbor i Simfonijski orkestar izveli su njegovu Prvu rapsodiju za mješoviti zbor. U obradi za zbor i simfonijski orkestar koju je pripremio sam maestro Fačini za ovu prigodu bilo je lako zaboraviti da je originalno skladba namijenjena izvedbi a capella, a polifoni su dijelovi dolazili tim više do izražaja. Djelo je nastalo 1960, kada je Pozajić već duže vremena djelovao u Sarajevu i inspiraciju crpio iz balkanskog folklora. Posebno su do izražaja došli glasovi solistica Monike Cerovčec (sopran) i Nikoline Virgej Pintar (alt), uspjevši besprijekorno i elegantno kliziti po balkanskoj molskoj ljestvici.

Zbor i Simfonijski orkestar HRT-a pod ravnanjem šefa dirigenta Zbora Tomislava Fačinija, koji je dao i vlastiti skladateljski doprinos / Snimio Jasenko Rasol za HRT

Uslijedila je poslastica najosebujnijega šefa dirigenta Zbora Igora Kuljerića (1938–2006). Pamtimo ga po raznolikosti glazbenog djelovanja, čime su njegova djela ostala dijelom stalnog repertoara Zbora. Za ovu prigodu, budući da ime nalaže, maestro Fačini priredio je Kuljerićev Kanconijer. Prvi put izveden na Dubrovačkim ljetnim igrama 1978. kao prostorno-scenski događaj pod naslovom Leute moj, a 1983. pod imenom Kanconijer, to djelo ističe isprepletenost glazbe, govora i pjeva. Na obljetničkom koncertu Maro Martinović i Jelena Miholjević u ulogama recitatora prezentirali su stihove Hanibala Lucića, Mikše Pelegrinovića, Ivana Bunića te stihove iz Zbornika Nikše Ranjine. Slušni doživljaj Kanconijera može se opisati kao pretapanje trenutaka vječnog trajanja. Statični početak oboe, harfe, viole i Jurice Jurasića Kapuna u ulozi baritonskog satira, koji ponavljaju kratke melodijske obrasce koji se produžuju, iz homofonoga kompaktnog sloga u polifoni beskraj najrazličitije instrumentacije i vokalizacije u stavku Lento, najavljuju cijeli karakter ovog djela. Solisti u mitskim ulogama vile (Tanja Ruždjak, sopran), nimfe (Franko Klisović, kontratenor), trubadura (Roko Radovan, tenor) i spomenutoga satira u potpunosti zaustavljaju ove trenutke vokalnim vratolomijama, a jedino što ih odjeljuje jedne od drugih uvijek su neočekivani praskovi orkestra i posebno udaraljki, kao prilikom pjesme Jur ni jedna na svit vila i Kušaj, kušaj. Zbor, glavni komentator i moderator stihova i trenutaka fragmentirao se iz jednog čvrsto vezena glasa u mnoštvo minijaturnih glasova ne gubeći pritom koherentnost. Završavajući intimnim suzvučjem Budi nam spomena Ivana Bunića Vučića, preko tihih zvona i marimbe i kreiranjem maglovite jeke dok Maro Martinović zaključuje stihovima „ljudcka su godišta vihar, plam i sjena, san, magla i ništa“, završilo je impresivno izdanje Kuljerićeva Kanconijera, a uslijedio je skladateljski doprinos trenutnoga šefa dirigenta Zbora HRT-a, Vocalys Tomislava Fačinija.

Vocalys je u srži igra u kojoj svaki instrument i glas ima priliku dati svoju glazbenu eksploziju u određenom trenutku. Građen iz spoja dvaju akorda, Vocalys u bilo kojem trenutku može prijeći iz meditativnih uzdaha u zvukovne praskove iz svih mogućih smjerova. Zbor je posebno u fokusu, imitirajući vokalne vježbe za ugrijavanje u jednom, a vrhunce svojih sposobnosti u drugom trenutku. Ova igra završila je naglo, jednostavno se prelivši u Brucknerov Te Deum, s dojmom da je Te Deum jedna od naglih promjena karaktera samog Vocalysa. Možemo samo pretpostaviti da je cilj tako nagla prijelaza bio učvrstiti razigranost Vocalysa kao ugrijavanje i preludij za sam Te Deum. Nema dvojbe da je, nakon prvotnog šoka, grandioznost Brucknera još jače došla do izražaja baš tim neočekivanjem. S lepršavog oblaka zvuka sunovratili smo se na zemlju čvrstoga sloga.

Poznato je da je Anton Bruckner (1824–1896) držao Te Deum svojim najboljim životnim djelom, a Zbor i Simfonijski orkestar HRT-a odabrali su ga simbolično za svoj osamdeseti rođendan, dajući počast maestru Vladimiru Kranjčeviću, šefu dirigentu Zbora od 1976. do 1982, koji je svoj osamdeseti rođendan proslavio upravo suradnjom sa Zborom HRT-a na tom djelu. Za razliku od polifonije koja je prevladavala tijekom koncerta, Te Deum je dominirao homofonim slogom. Nakon dramatičnog početka Te Deum laudamus nastavili smo s predivnim isprepletanjem tenora Roka Radovana s glasovima Tanje Ruždjak (sopran), Franka Klisovića (kontratenor) i Luciana Batinića (bas) te violinom solo tijekom Te ergo, quaesumus. Ipak, nije bilo vremena da završetak sjedne kako treba jer je orkestar bio odveć nestrpljiv te započeo sljedeći stavak (notu prerano) Aeterna fac cum sanctis tuis. Nakon staloženoga stavka Salvum fac populum tuum Zbor i Simfonijski orkestar maestralno su završili dvostrukom fugom u In Te, Domine, speravi i time priveli sezonu ciklusa Kanconijera kraju.