Pastelnim kalamburima usporednih priča

U zapaženom, kontroverznom francuskom akcijsko-psihološkom filmu jeze Titan (Titane, 2021) Julie Ducournau, dobitniku prošlogodišnje Zlatne palme u Cannesu, sredovječni vatrogasac samozavarava se da je odbjegla djevojka koju je primio pod krov njegov davno nestao sin, iako je posve siguran da to nije istina. Penélope Cruz koji je mjesec poslije nagrađena kao najbolja glumica filmskog festivala u Veneciji, za ulogu sredovječne fotografkinje koja se u Paralelnim majkama (Madres paralelas), po scenariju i u režiji Pedra Almodóvara, susreće sa srodnim roditeljskim nedoumicama. Potreba, žudnja, fantazija roditeljstva, psihološki ili društveno uvjetovana, tako snažna da osoba svjesno umišlja da je kakvo donedavno mu neznano čeljade njegovo vlastito dijete, učestaliji je filmski motiv no što bi se namah pomislilo.

Među novijim ostvarenjima što istražuju ta prostranstva snažnije se utisnuo britanski dokumentarno-igrani Uljez (The Imposter, 2012) Barta Laytona, rekonstrukcija bizarnog slučaja (tobožnjeg?) povratka u zemlju propala sina teksaškoj obitelji. S ophođenjima takva soja koketira i naširoko hvaljen suvremeni klasik, pretprošlogodišnji oskarovac, južnokorejska crnohumorno trilerska drama Parazit (Gisaengchung, 2019) Bonga Joona Hoa, a uprijevši sjećanjima prema starijim klasicima, učas ćemo dobaciti do, primjerice, hororske psihološke drame Rosemaryna beba (Rosemary’s Baby, 1968) Romana Polanskog.

Film predstavlja uspješnu madridsku samicu Janis (Penélope Cruz, nominirana za Oscar)

Paralelne majke, paralelne priče. Otkako je prije dvadesetak godina zagladio izvedbeno naglašeno ekscentrične kričavosti prvoga, enfant terrible-razdoblja svoga stvaralaštva, Pedro Almodóvar podjednako složena, tematski i sadržajno izazovna djela predstavlja pastelnom elegancijom i prividnom lakoćom iskusna orkestratora, sigurna u sebe i u mogućnosti umjetnosti kojom se bavi. Nimalo, međutim, uljuljana u udobnost stečenoga ugleda ili beskrvnu rutinu, već elanom vazda znatiželjna stvaratelja željna okušati se u novim smjelostima. No ne onima najočiglednijima – filmovi mu uvelike nalikuju jedan drugomu, što samo po sebi nije mana, riječ je o onome što zovemo autorski stil. Almodóvar je bez dvojbe pronašao izraz koji mu savršeno odgovara te s ekipom uglavnom stalnih ključnih suradnika (producenti Agustin Almodóvar i Esther García, snimatelj José Luis Alcaine, skladatelj Alberto Iglesias, montažeri José Salcedo i Teresa Font...) niže ostvarenja što se pokazuju djelima plodne kreativne suradnje majstora zanata povezanih izvanredno poticajnim međusobnim razumijevanjem.

Uz prepoznatljive, ustaljene oblikovne sastavnice, Almodóvar unutar svoga opusa, od filma do filma, inovira i varira vrsnim pripovjednim domišljajima bogatima iznenađenjima i obratima, nerijetko na rubu popularnosapunastih televizijskih saga. No uz mirnu, staloženu, raskošnu provedbu te osebujan almodóvarovski ugođaj na razmeđu spokojnoga i jezovitoga, kojima cjelini daje nadsapunasto dostojanstvo. I promišljenim dramaturškim slogom u kojemu događaji i preokreti međusobnim uslagivanjem nanose dodatna značenja, a nisu tek niz atraktivnih zavrzlama za površno privlačenje ili zadržavanje pozornosti.

I naoko obični, prosječni životi prepuni su kalambura, sav ili svaki život je zanimljiv, potresan, neobičan... No to još nije roman, film, pjesma. Djelo se stvara. Paralelne majke predstavljaju uspješnu madridsku samicu Janis (Cruz, nominirana za Oscar) u razdoblju u kojemu u njezin život ulaze staložen forenzički arheolog Arturo (Israel Elejalde) i zbunjena maloljetna rodilja Ana (Milena Smit). Odnosi će se, dakako, sljubiti i preplesti. Rođenja će se reflektirati u smrtima, nade u razočaranjima, pobude u zastojima, sadašnjost se graditi razrješavanjem zapretaja prošlosti i smjelošću pogleda u budućnost. Dvije gotovo zasebne priče, ona o majčinstvu i ona o neslavnoj frankističkoj negdašnjici Španjolske, Almodóvarovom će redateljskom i scenarističkom vještinom odjeknuti skladom samorazumljive međuovisnosti, tvoreći dojam nužnoga nadopunjavanja.

Svoje neromansko ime Janis je dobila po Janis Joplin. „Zbilja? A tko je Janis Joplin?“ pita je Ana, dijete 21. stoljeća. Neočekivano, anomalijski, izvan uspostavljenoga koda izgradivši prizor oko jazz-klasika Summertime Georgea Gershwina i DuBosea Heywarda u blues-rock-remek-izvedbi Janis Joplin i Big Brother and the Holding Company, Almodóvar je izdjeljao najdirljivije minute Paralelnih majki, odsječak koji izazva trnce i žmarce.