Otkriven spomenik Mohorovičiću

Slijed događaja koji je doveo do toga da se danas ovdje skupimo započeo je 8. listopada 1909. u 10 sati i 59 minuta. U to je doba Andrija Mohorovičić bio ravnatelj Meteorološkog opservatorija te je radio u zgradi pred kojom se nalazimo, u južnom krilu na prvom katu. Došao je ujutro na posao – u jednom pismu sinu on poslije piše: „Ja imam takav red da se u svakom času točno zna gdje sam. Ja sam ti kao poštanski konj.“ Dakle, došao je na posao, možda je osobno obavio kontrolna mjerenja – to je značilo da treba očitati instrumente u meteorološkoj kućici na prvom katu koja se i sad ovdje nalazi, zatim popeti se na terasu na krovu južnog krila i odande odrediti naoblaku i vidljivost, na kraju spustiti se u dvorište i očitati ombrografe – a zatim je sjeo u ured, pretpostavljam da je popio kavu i popušio cigaretu: bio je strastveni pušač. Primio se posla: možda je obrađivao podatke, možda pisao Vladi – uvijek je pisao Vladi, tražio financijsku pomoć za razne stvari – i onda, minutu do jedanaest sati, Zagreb se zaljuljao.

Kako je to izgledalo, to nažalost sad svi znamo: imali smo dva takva iskustva 2020. godine, u ožujku i u prosincu.

Jako lijep zapis potresa iz 1909.

Rekao bih da je to ljuljanje bilo sličnije onomu iz prosinca, zato jer ga je izazvao potres kod Pokupskog, nešto malo manje magnitude od petrinjskog potresa, ali bliži Zagrebu. Po gradu su se rušili dimnjaci i bilo je druge štete. Mohorovičićeva reakcija potpuno je predvidiva: siguran sam da je, čim se gibanje zaustavilo, odjurio u podrum pogledati što su zapisali njegovi instrumenti. Imao je dva seizmografa u podrumu – jedan je instalirao šest mjeseci prije, drugi godinu dana prije – i išao je provjeriti kako taj zapis izgleda. Ono što je vidio seizmolozi često zovu jako lijepim zapisom potresa. To čudno zvuči kad je potres u pitanju, ali riječ je o tome da je zapis lijep kad su razne faze potresa dobro vidljive.

Otkrivanje spomenika u parku Grič: akademski kipar Nikola Džaja, predsjednik HAZU Velimir Neidhardt, predsjednik Akademijina Odbora za podizanje spomenika Mirko Orlić te zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević / Snimio Robert Anić / Pixsell

Slijedila je annus mirabilis Andrije Mohorovičića i, rekao bih, hrvatske znanosti: godina dana intenzivnog rada, kad je najprije morao skupiti podatke o potresu s raznih postaja. Jasno, tada nije bilo interneta, nije bilo fotokopirnih aparata. Pisao je pisma, dobivao je rukom kopirane dijagrame. Počeo ih je analizirati i shvatio da se nešto posebno događalo s potresnim valovima, a to se ne može objasniti drukčije nego da na određenoj dubini u Zemlji, na dubini od otprilike 50 km, postoji diskontinuitet: ploha koja odjeljuje koru od plašta. Također je odredio gustoću iznad i ispod te plohe, i tako smo dobili prvi dobar opis Zemljina diskontinuiteta.

-------------

Svjetski poznat geofizičar Andrija Mohorovičić konačno je dobio spomenik u Zagrebu. Spomenik se nalazi na Gornjem gradu, u Parku Grič. Svečano je otkriven na Dan planeta Zemlje, 22. travnja. Na ceremoniji koja je počela točno u podne, na pucanj gričkog topa, spomenik su uz prisutnost brojnih uzvanika i predstavnika medija otkrili akademik Velimir Neidhardt, predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, i zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević. Osim njih prigodnim se govorom nazočnima obratio i akademik Mirko Orlić, predsjednik Akademijina Odbora za podizanje spomenika geofizičaru Andriji Mohorovičiću, čiji prilagođeni i autorizirani govor prenosimo.

-----------

Svoje je otkriće objavio 1910. u kućnoj publikaciji Meteorološkog opservatorija na dvama jezicima: cijeli rad na 50 stranica na hrvatskom, i onda sve još jednom na njemačkom. Naravno, rad je bio ograničeno dostupan, ali je srećom austrijski geofizičar Hans Benndorf objavio njegov prikaz u cijenjenom geofizičkom časopisu Gerlands Beiträge zur Geophysik. Nekoliko se znanstvenika zainteresiralo, koristili su otkriće i provjeravali ga, a 1915. u svojoj čuvenoj knjizi spomenuo ga je Alfred Wegener, poznati njemački geofizičar. No onda je nastala tišina. U pismu iz 1917. Mohorovičić se tuži sinu: „Ja ne znam, to sam loše napisao jer nitko ništa nije shvatio. Ja ću to morati sve nanovo napisati.“ Imao je dojam da je potpuno promašio, da se ništa nije dogodilo. Nije mu palo na pamet da u ratu ne šute samo muze, nego često i znanost. Nakon rata stvari su se promijenile, počelo se ponovo sa znanstvenim istraživanjima, pokazalo se koliko je njegovo otkriće važno.

Mohorovičićev diskontinuitet

Diskontinuitet je pronađen i drugdje po svijetu, i 1934. godine je, najprije u Sjedinjenim Američkim Državama, nazvan Mohorovičićevim diskontinuitetom. Nakon toga slijedilo je sve više priznanja. Od inozemnih najpoznatiji je krater na Mjesecu, nazvan po Mohorovičiću 1970, i asteroid nazvan po našem znanstveniku 1996. U Hrvatskoj njegovo ime nose ulice, institucije, školski brod Hrvatske ratne mornarice…

Sredinom prošlog stoljeća postalo je jasno da je naš Andrija Mohorovičić postigao svjetski značajan znanstveni rezultat koji ga stavlja u rang svega nekoliko znanstvenika podrijetlom iz Hrvatske kao što su Bošković, Tesla, Ružička i Prelog. Ali on je jedini od svih njih radio u Hrvatskoj. Bošković je radio u Italiji i Francuskoj, Tesla u Americi, Ružička i Prelog u Švicarskoj, a on je radio ovdje, u ovoj zgradi, i tu je došao do otkrića. Počelo se govoriti da bi mu u Zagrebu trebalo postaviti spomenik, no stvar se konkretizirala tek prije petnaest godina, kad smo obilježavali 150. godišnjicu njegova rođenja. Tom su prilikom, u razgovoru predstavnika Geofizičkog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog fakulteta i Grada Zagreba, učinjeni prvi koraci na putu koji završava današnjim otkrivanjem rada akademskog kipara Nikole Džaje, čime je na pravi način prepoznata veličina Andrije Mohorovičića i odano priznanje njemu, ali i gradu u kojem je radio i domovini koju je uvijek jako volio.

Na kraju još samo ovo. Termin za otkrivanje spomenika vezali smo uz Dan planeta Zemlje. Zgodno je ispalo da on pada u petak, jer ljudi vole u petak nekamo otići. Kad smo sve dogovorili, podsjetili su me na detalj koji sam bio smetnuo s uma, iz članka Stjepana Mohorovičića o njegovu ocu. Tamo čitamo kako je Andrija Mohorovičić uvijek govorio da mu se sve važne stvari u životu događaju u petak, pa će u petak i umrijeti – i stvarno je umro u petak. Evo, i spomenik je dobio u petak. Uvjeren sam, da mu je netko rekao kako će jednog dana imati spomenik ispred zgrade u kojoj je radio, bio bi to smatrao čistom fantazijom. Ali da su mu rekli da će taj spomenik biti otkriven u petak, odvratio bi: „Pa naravno! Kad drugo?“