Naslijeđe Franje Tuđmana

Dana 14. svibnja 2022. navršilo se stotinu godina od rođenja prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Obljetnica je to koja je već potaknula organiziranje nekih manifestacija, stvaranje radijskih i televizijskih emisija, ponekog dokumentarnog i barem jednog igranog filma. Obljetnica je to koja potiče i znanstvenike, ponajprije povjesničare kojima je Tuđman i dalje velika i neiscrpna tema. Tko je bio Franjo Tuđman, kako je izgledao njegov životni put i kakvo je njegovo naslijeđe, samo su neka od pitanja na koja su odgovore tražili sudionici znanstvenoga skupa Dr. Franjo Tuđman – život i naslijeđe, koji je u povodu 100. obljetnice Tuđmanova rođenja održan 5. i 6. svibnja u Središnjici Matice hrvatske u Zagrebu.

Skup su organizirali Hrvatski institut za povijest, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Matica hrvatska, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata i Hrvatski državni arhiv. Pozdravnim govorima cjelokupno događanje otvorili su Miro Gavran, predsjednik Matice hrvatske, te petorica povjesničara: Mario Jareb, znanstveni savjetnik s Hrvatskog instituta za povijest i potpredsjednik Matice hrvatske, Gordan Ravančić, ravnatelj Hrvatskog instituta za povijest, Željko Holjevac, ravnatelj Instituta Ivo Pilar, Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskoga memorijalno dokumentacijskog centra Domovinskoga rata i Dinko Čutura, ravnatelj Hrvatskoga državnog arhiva.

Skup je održan povodom stote obljetnice rođenja Franje Tuđmana, za govornicom potpredsjednik Matice hrvatske Mario Jareb / Snimio MIRKO CVJETKO

Tuđman i Matica hrvatska

Organizatori su naglasili da je cilj skupa dati znanstveni doprinos proučavanju života i rada prvoga hrvatskog predsjednika i valorizirati njegov utjecaj na razvoj suvremene Republike Hrvatske. Iako nekoliko predviđenih izlagača nije na kraju sudjelovalo, na skupu je izlagalo petnaest izlagača, ponajviše povjesničara, ali i sociologa, ekonomista i književnika. Analizirali su različite faze Tuđmanova života, od njegovih disidentskih dana, kad je kao znanstvenik tijekom šezdesetih godina 20. stoljeća bio marginaliziran, preko onih uzničkih tijekom sedamdesetih i osamdesetih pa sve do devedesetih, kad je Tuđman ostvario san brojnih hrvatskih generacija – neovisnu Hrvatsku. Kao prvi demokratski izabran predsjednik Republike Hrvatske, pobijedio je u nametnutom ratu, oslobodio zemlju i izborio međunarodno priznanje u iznimno kompleksnim političkim i ekonomskim okolnostima.

Prvi je govorio Zorislav Lukić o temi Ideja hrvatske državnosti u radovima Franje Tuđmana u izdanjima Matice hrvatske za vrijeme Hrvatskoga proljeća 1967. – 1971. U prikazu Tuđmanova djelovanja u okrilju Matice hrvatske, Lukić se ponajviše referirao na knjigu Velike ideje i mali narodi, objavljenu u Matici hrvatskoj 1969, koja je polučila velik uspjeh te je već 1970. doživjela drugo dopunjeno izdanje. Predstavljajući i druge brojne Tuđmanove radove, Lukić je zaključio da je u njima Tuđman često isticao presudnu važnost razvijanja i učvršćivanja nacionalne svijesti naroda. Sudjelovao je i u pokretanju Hrvatskoga tjednika, novina Matice hrvatske, u kojima je objavio i seriju svojih članaka Hrvatski pogledi o uređenju južnoslavenske zajednice. Tijekom 1971. Tuđman je govorio na petnaestak skupova u ograncima Matice hrvatske, bio je član Matičina Upravnoga odbora, predsjednik njezine Komisije za povijest i član Komisije za ustavna pitanja.

Josip Mihaljević

Domagoj Knežević

Drugi izlagač bio je Josip Mihaljević s Hrvatskog instituta za povijest, koji je održao izlaganje pod naslovom Je li Franjo Tuđman bio „treća liga“ u Hrvatskome proljeću? Prilikom pedesete obljetnice vrhunca i sloma Hrvatskog proljeća održani su brojni znanstveni i stručni skupovi, predavanja, ali i neke medijske debate posvećene njegovu rasvjetljavanju i memoriranju. Jedna od prijepornih točaka u polemikama jest ona koja govori o važnosti pojedinih aktera tog pokreta. U debatama se spominjala i uloga Franje Tuđmana, koja se uglavnom smatrala marginalnom. Štoviše, neki povjesničari tvrde da je Tuđman u hrvatskome proljeću bio „druga liga“, a neki od aktera da je bio „treća liga“, implicirajući da je njegova uloga bila neznatna. Temeljeći se na odnedavno dostupnim izvorima jugoslavenskih sigurnosno-obavještajnih službi, Mihaljević zaključuje ne samo da je Tuđmanova uloga bila mnogo veća nego da je on uz Većeslava Holjevca bio jedan od začetnika cjelokupnog hrvatskoga nacionalnog pokreta.

Djelovanje u Hrvatskoj matici iseljenika i Društvu hrvatskih književnika

Idući govornik bio je Ivan Tepeš, zamjenik ravnatelja Hrvatske matice iseljenika, koji je referirao o temi Djelovanje Franje Tuđmana u Matici iseljenika Hrvatske. Tepeš je upozorio na neke pogreške koje se često ponavljaju u radovima koji tematiziraju Tuđmanovo djelovanje u Matici iseljenika te je na osnovi arhivskih dokumenata Hrvatske matice iseljenika ponudio preciznije podatke o tom dijelu Tuđmanove biografije. Tuđman je u Matici iseljenika djelovao od 1964. do 1968. U prvom mandatu, koji je trajao do 1966, obnašao je dužnost člana Glavnoga i Izvršnoga odbora te je bio izabran i za predsjednika Matičine Komisije za povijest iseljeništva, a u drugom mandatu obnašao je dužnost člana Glavnoga odbora. U studenom 1966. izabran je i za predsjednika Matičine Komisije za Sjevernu Ameriku. Nakon objave Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika u ožujku 1967. krenule su žestoke kritike za nacionalističko djelovanje u Matici, a kao jedan od istaknutih nacionalista, uz predsjednika Matice Većeslava Holjevca, bio je označen i Tuđman. Njemu se kao krimen stavljalo to što je na predavanju koje je održao članovima Matice nakon povratka iz SAD-a u listopadu 1966. pozitivno govorio o hrvatskim intelektualcima, političkim emigrantima okupljenima u Hrvatskoj akademiji Amerike i Američko-hrvatskom akademskom klubu te predlagao čvršće povezivanje s njima. Premda je formalno ostao član Glavnoga odbora Matice iseljenika sve do redovne skupštine i izbora novoga vodstva u ožujku 1968, Tuđman je nakon lipnja 1967. prestao dolaziti na sjednice i pasivizirao svoj rad u Matici.

Božidar Petrač govorio je o vezama Franje Tuđmana i Društva književnika Hrvatske. Tuđman je članom Društva postao u listopadu 1970, a nakon njegova sudskog progona 1972. pa do kraja osamdesetih nije imao nikakvih dužnosti u Društvu, niti je mogao biti aktivan. Napomenuo je da on nije bio formalno isključen iz Društva nego je njegovo članstvo bilo zamrznuto sve do jeseni 1988, kad je obnovljeno i kad se Tuđman opet aktivirao, osobito u tijeku rasprava o promjenama čl. 138. Ustava Socijalističke Republike Hrvatske (SRH) o nazivu jezika kojima se htjela izbrisati formulacija da je u SRH u javnoj je upotrebi hrvatski književni jezik. Tuđman se opirao takvim promjenama Ustava i aktivno je sudjelovao u raspravama koje su išle u prilog neotuđivom pravu hrvatskoga naroda da svoj jezik naziva njegovim imenom. Na Tuđmanovu inicijativu, kao člana Društva, 28. veljače 1989. održana je tribina Društva književnika Hrvatske gdje se raspravljalo o demokratizaciji i oživljavanju kulturnoga i društvenoga života. U svojim političkim istupima zauzimao se za izmjenu imena Društva književnika Hrvatske u Društvo hrvatskih književnika, pod kojim je Društvo 1900. i bilo osnovano. Tijekom Domovinskoga rata predsjednik Tuđman u nekoliko je navrata posebno primao članove Društva, želeći čuti njihova promišljanja o tadašnjim političkim zbivanjima i o njihovim viđenjima unapređenja književnoga i kulturnoga života u Hrvatskoj, istaknuo je Petrač.

Hrvatski disidentski krugovi

Drugi panel prvoga dana znanstvenoga skupa otvorio je Domagoj Knežević s Hrvatskog instituta za povijest izlaganjem Franjo Tuđman i dvije peticije za oslobađanje političkih zatvorenika iz 1980. godine. U političkom kontekstu koji je determinirala smrt vladara komunističke Jugoslavije Josipa Broza Tita, 30. svibnja 1980. zagrebačkoj odvjetnici Dafinki Večerina došao je beogradski odvjetnik Nikola Barović s prijedlogom za potpisivanje peticije u kojoj bi se zatražila amnestija političkih zatvorenika, a koju bi zajednički potpisali zagrebački i beogradski disidenti i potom ju predali Predsjedništvu SFRJ, a možda i predsjedniku SAD-a Jimmyju Carteru ako dođe u posjet Jugoslaviji. Među zagrebačkim disidentima kao potpisnici, uz Dafinku Večerina, bili su predviđeni Vlado Gotovac, Franjo Tuđman i Marko Veselica. No tijekom ljeta 1980. u zagrebačkim je disidentskim krugovima došlo do pisanja nove verzije peticije s izmijenjenim sadržajem. Čitavu inicijativu okupljanja beogradskih i zagrebačkih disidenata pratila je i Služba državne sigurnosti u operativnoj akciji Most. Glavno je težište Kneževićeva izlaganja bilo na Tuđmanovu pogledu na namjere aktera uključenih u događaje oko te peticije te na analizi odnosa unutar hrvatskih disidentskih krugova. Tuđman je bio uzrujan zbog načina provođenja čitave akcije i smatrao je da su Veselica i Ivan Zvonimir Čičak nepotrebno radikalizirali tekst peticije i da je sve tehnički bilo loše napravljeno. Knežević je zaključio da peticije i događaji oko njih nisu odigrali veću ulogu u Tuđmanovoj osudi 1981. te da će mimoilaženja između hrvatskih disidenata koja su bila vidljiva početkom osamdesetih u događajima oko peticije obilježiti i početak demokratske Hrvatske, kada će brojni od aktera stvarati svoje konkurentske političke stranke.

Marin Sopta izlagao je o temi Dr. Franjo Tuđman i Hrvatski narodni otpor prikazujući okolnosti posjeta Franje Tuđmana i njegove supruge Ankice Torontu 1987. Tom prigodom je, na prijedlog Marina Sopte, tada člana emigrantske organizacije Hrvatski narodni otpor (HNO), Tuđman pristao održati predavanja na dvama sveučilištima u Torontu. Prvo predavanje održao je na engleskom jeziku na Sveučilištu York, a drugo, na hrvatskom jeziku, na Ontario Institute for Educational Administration pri Sveučilištu u Torontu. Tuđman je zatim otišao u Sudbury i Ottawu, gdje su mu Ante Beljo i Gojko Šušak organizirali predavanja na tamošnjim sveučilištima. Ta Tuđmanova predavanja objavljena su nakon toga u Otporu, službenom glasilu HNO-a koje je izlazilo u Chicagu i izazvala su veliku reakciju u redovima hrvatske političke emigracije. Uspostavljena suradnja između Tuđmana i članova HNO-a nastavljena je i poslije, odnosno tijekom novoga Tuđmanova posjeta Kanadi i SAD-u 1989, istaknuo je Sopta.

Ante Nazor

Gordan Ravančić

Tuđman je predvidio
ratne događaje

Wollfy Krašić s Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu održao je izlaganje pod naslovom Prilog poznavanju odnosa hrvatske političke emigracije prema Franji Tuđmanu i Hrvatskoj demokratskoj zajednici: primjer Hrvatske republikanske stranke (HRS) od 1981. do 1991. Krašić je analizirao ocjene predsjednika HRS-a, dr. Ive Korskog, o Franji Tuđmanu kao disidentu i predsjedniku Hrvatske demokratske zajednice (HDZ). Uz isticanje niza pozitivnih aspekata Tuđmanova disidentskoga djelovanja tijekom 1970-ih i početkom 1980-ih, Korsky je, kao bivši dužnosnik NDH, tvrdio da su Tuđmanova polazišta u shvaćanju hrvatske stvarnosti dijametralno suprotna njegovima, ali da potpuno slaganje nije ni potrebno. Korsky se zauzimao za uvažavanje razlika hrvatske desnice i ljevice, ali mu je pogled bio usmjeren na pokušaj suradnje s ljudima kao što je bio Tuđman na temelju ideje buduće samostalne i demokratske hrvatske države. Početkom 1990-ih HRS se nije raspustio kao neke druge organizacije hrvatske političke emigrantske organizacije, nego je stranka 1991. prenijela svoje djelovanje u domovinu. S druge strane, unatoč zadržavanju ideološko-političke i organizacijske posebnosti, HRS je podupro Tuđmana i HDZ na izborima 1990, ocjenjujući da se radilo o izboru između samostalne hrvatske države i ostanka u Jugoslaviji.

Rad pod naslovom Tuđmanov put od razumijevanja do primjene vojne znanosti napisali su Frano Stojić iz Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske i Zdravko Matić s Hrvatskoga vojnog učilišta Dr. Franjo Tuđman. Stojić, koji je izložio rad, istaknuo je da im je cilj bio afirmirati Tuđmana kao vojnoga stratega i znanstvenika koji je iz vojne povijesti izvukao najvažnije lekcije te ih na kraju uspješno primijenio. Tuđmana ističu kao izvanredna poznavatelja umijeća ratovanja čija je vojna misao sazrijevala dugi niz godina. Već 1950-ih Tuđman se ozbiljnije posvetio proučavanju vojne znanosti i umijeća, kritički se osvrćući na promišljanja i stavove najpoznatijih svjetskih vojnih teoretičara. Ponajprije je otkrivao njihove zablude kad su posrijedi ratovi za oslobođenje od stranih osvajača. Analizirajući Tuđmanovu praktičnu primjenu vojne znanosti zaključuju da je Tuđman na temelju vlastitoga ratnog iskustva, proučavanja vojne povijesti i temeljitoga poznavanja budućega protivnika bio kadar predvidjeti ratne događaje te odgovoriti na prikladan način. Na kraju je reintegracijom istočne Slavonije u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske uspio ostvariti maksimu „Vrhunac ratnoga umijeća jest dobiti rat bez borbe“, istaknuo je Stojić.

Izgradnja nacionalnog sjećanja

Ivan Rogić održao je izlaganje pod naslovom Događajna polja i uporišta Tuđmanova djelovanja u razdoblju 1991. – 1999. Među uporištima Tuđmanova djelovanja Rogić vidi poimanje pitanja nacionalnog identiteta kao najvažnijeg identiteta na kojem počiva suvremena država. Među glavnim uporištima vidi i Tuđmanovo shvaćanje važnosti raspolaganja prostorom. U tom je smislu istaknuo da je Tuđman granice Banovine Hrvatske vidio kao povijesno najbolju varijantu granica prostora hrvatske nacije, kao onu opciju koja je ostavljala najmanje prostora za nacionalno nezadovoljstvo hrvatskog i drugih susjednih naroda. Među uporištima Tuđmanova djelovanja Rogić vidi i njegovo ustrajavanje na izgradnji nacionalnog sjećanja kao jednog od temelja izgrađivanja hrvatske države, pogotovo u sferi Tuđmanove ideje o nacionalnoj pomirbi. Kad govori o Tuđmanovu državništvu, Rogić ističe da je Tuđman HDZ osnovao istodobno kao stranku i pokret. Tuđman je zbog toga često bio izložen kritici jer sama riječ pokret često je imala totalitarne konotacije. Rogić smatra da je Tuđman stvorio pokret isključivo pozitivnih ciljeva – pokret za samostalnu nacionalnu hrvatsku državu i njezinu modernizaciju. Sve stranke trebaju biti pokreti, jer ako nisu, onda su u opasnosti da se pretvore u privatna politička poduzeća koja kroz političku formu privatiziraju javna dobra, tvrdi Rogić, koji taj problem vidi i kao jedan od strukturnih problema današnje Hrvatske.

Julija Barunčić Pletikosić i Ivan Radoš iz Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskoga rata održali su izlaganje Franjo Tuđman i međunarodna zajednica od proglašenja samostalnosti Republike Hrvatske 25. lipnja 1991. do međunarodnoga priznanja 15. siječnja 1992. Ubrzo nakon što je Hrvatska 25. lipnja 1991. donijela Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, počela je otvorena agresija Jugoslavenske narodne armije (JNA) i pobunjenih Srba na Hrvatsku. Do međunarodnoga priznanja u siječnju 1992. Hrvatska je morala provoditi aktivnosti na međunarodnom i diplomatskom planu. Kao središnja osoba hrvatske državne politike u to vrijeme, predsjednik Tuđman imao je važnu ulogu u tim nastojanjima i procesima koji su obilježili drugu polovinu 1991.  Julija Barunčić Pletikosić istaknula je da su polazne pozicije u ostvarenju državnih ciljeva Franje Tuđmana bile iznimno nepovoljne jer se međunarodna zajednica tada držala stava o potrebi očuvanja cjelovitosti SFRJ. Trebalo je zadobiti naklonost međunarodne zajednice, isprva nesklone raspadu Jugoslavije, prikazati položaj Hrvatske, objasniti uzroke i posljedice rata u Hrvatskoj te naposljetku zadobiti i osigurati potporu međunarodne zajednice za priznanje hrvatske suverenosti i neovisnosti, u čemu je Tuđman na kraju i uspio.

Ravnatelj Hrvatskog državnog arhiva Dinko Čutura pročitao je referat Stvaranje države Hrvatske 1991. akademika Davorina Rudolfa, koji zbog bolesti nije mogao sudjelovati na skupu. Rudolf se u svojem referatu osvrnuo na svoja sjećanja iz 1991, ponajprije o Tuđmanovu djelovanju u cilju ishođenja međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske. Na početku je izdvojio dvije Tuđmanove državničke vrline. Prva je u vezi s odlukom iz 1991. o načinu obrane RH i njegovom mudrom taktikom, kojom je, služeći se pregovorima i potpisivanjem, ali i kršenjem različitih ugovora i dogovora, lukavstvima i kojekakvim manevrima, uspio izbjeći frontalni sukob s JNA i ostati vojno neporažen protiv višestruko jače vojne sile. Drugu Tuđmanovu državničku vrlinu Rudolf vidi u formuliranju i prihvaćanju ideje o hrvatskoj pomirbi. Pomirbi lijevih i desnih, Hrvata u Hrvatskoj i Hrvata emigraciji, Hrvata i Srba u Hrvatskoj. Iako ideja nije u potpunosti prihvaćena ni ostvarena, Rudolf smatra da je odigrala veliku ulogu u stvaranju RH i ostaje kao misao vodilja za ostvarenje mira i prosperiteta u Hrvatskoj u budućnosti.

Skup su organizirali Hrvatski institut za povijest, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Matica hrvatska, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata i Hrvatski državni arhiv

Franjo Tuđman i
Bosna i Hercegovina

Ante Nazor iz Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskoga rata govorio je o Franji Tuđmanu i Bosni i Hercegovini. U radu je na temelju javnih govora i političkih inicijativa predsjednika Tuđmana, ali i pojedinih transkripata razgovora u kojima je predsjednik Tuđman spominjao Bosnu i Hercegovinu (BiH), izdvojio glavne značajke Tuđmanova odnosa prema toj državi od 1990. do kraja 1995. Nazor je istaknuo da Tuđman nije odbio nijedno rješenje koje je o BiH predložila međunarodna zajednica. Istaknuo je da, dok je diplomatski zastupao interese hrvatskog naroda u BiH, istodobno je bošnjačkoj vladi nudio vojno savezništvo, dopuštao joj je da preko Hrvatske nabavlja vojnu i drugu opremu, a RH se sve vrijeme skrbila za brojne muslimanske/bošnjačke izbjeglice. Posebno se osvrnuo na njemu odnedavno dostupne transkripte iz Ureda predsjednika RH, pogotovo na dokument od 11. svibnja 1993. na temelju kojega se, prema Nazoru, može raščlaniti cjelokupna politika Franje Tuđmana prema BiH, ali i dugogodišnje medijsko krivotvorenje kad je ta tema u pitanju.

Drugoga dana skupa održana su još tri izlaganja. Prvo je Tatjana Tomaić iz Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar održala izlaganje pod naslovom Dr. Franjo Tuđman i Istra. Analizirajući Tuđmanove izjave o Istri početkom demokratskih promjena 1990-ih, zaključuje da je Tuđman u procesu nastanka i formiranja Republike Hrvatske podupirao dijalog u Istri, svjestan činjenice da se na teritoriju Istre razvijaju procesi dezintegracije koji su bili u suprotnosti s trećim valom demokratizacije nastajanja novih država Srednje i Istočne Europe. Analiza Tuđmanovih govora i izlaganja pokazuje razumijevanje Istre, njezinih osobitosti, povijesnog nasljeđa i u suprotnosti je s netočno formiranim tezama o njegovu odbacivanju Istre, koje se koriste i danas u političkom diskursu za potrebe političkih kampanja u izbornim ciklusima, zaključila je Tatjana Tomaić.

Velimir Veselinović održao je izlaganje Franjo Tuđman i pravaši referirajući se na Tuđmanov odnos s političarima pravaške orijentacije. Osnovna je Veselinovićeva teza da je odnos između Tuđmana i Hrvatske stranke prava (HSP), kao stožerne pravaške stranke u hrvatskome političkom životu i stranačkom sustavu, imao dvije razvojne faze. U prvoj, koja je trajala od 1990. do 1993, bila je prisutna radikalna kritika Tuđmana i njegove vlasti, dok je Tuđman s druge strane osuđivao radikalnu politiku pravaškoga vodstva pod vodstvom Dobroslava Parage i Ante Paradžika, osobito njihovu ustašonostalgiju. U to je vrijeme HSP bio istinska parlamentarna oporbena stranka populističke radikalne desnice. Druga faza, od 1993. do 1999, jest ona nakon pravaškoga raskola i promjene u vodstvu HSP-a pa sve do Tuđmanove smrti. Kritika HSP-a na račun Tuđmana u toj je fazi izostala, a sam Tuđman je prema HSP-u i novom vodstvu na čelu s Antom Đapićem bio tolerantan. Nakon pravaškoga raskola HSP je u stranačko-političkome životu nastavio političko djelovanje kao lojalna oporbena stranka radikalne desnice. Posebna pozornost u izlaganju posvećena je sukobima između predsjednika Tuđmana i pravaškoga prvaka Parage.

Posljednje u nizu bilo je izlaganje ekonomista Nenada Grgurice Odluke predsjednika Franje Tuđmana vezane uz carinski sustav u Domovinskom ratu i reintegraciju hrvatskoga Podunavlja. U sklopu aktivnosti prvoga predsjednika Franje Tuđmana u uspostavi neovisne Republike Hrvatske posebno područje rada bilo je stvaranje fiskalnoga, pravnoga, teritorijalnoga i gospodarskoga suvereniteta. Temeljni čimbenik za ostvarivanje tih ciljeva bilo je ustrojavanje neovisnoga carinskog sustava. Predsjednik Tuđman donio je 1991. ukaze o proglašavanju Zakona o carinskoj službi i Carinskoga zakona, čime su stvoreni preduvjeti za ustrojavanje i početak rada Carinske uprave Republike Hrvatske.

Na kraju dvodnevnog događanja organizatori su najavili i objavljivanje zbornika radova iduće godine.

Skup organiziran u čast stote obljetnice rođenja prvog predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana samo je jedna u nizu ovogodišnjih znanstvenih obrada Tuđmana kao važne povijesne teme koja i danas izaziva pozornost, ali i kontroverze. Riječ je o višeslojnoj povijesnoj ličnosti, čije je djelovanje kao povjesničara i političara teško razdvojiti. Iako još postoje aspekti Tuđmanova djelovanja koji izazivaju prijepore, većina povjesničara slaže se s ocjenom da je Tuđmanova uloga u uspostavi, obrani i integraciji moderne Republike Hrvatske bila ključna. Takve ocjene sve su češće danas kada se u suvremenom svijetu brojni narodi bore za uspostavu svojih nacionalnih država ili se, kao ukrajinski narod, bore za očuvanje teritorijalnog integriteta.