Nadahnuta glazbena kazivanja

Relevantnost i respektabilnost, pa onda i prepoznatljivost i atraktivnost nekog velikog orkestra najbolje se otkriva preuzimanjem njegovih članova solističkih uloga u izvedbama važnih solističkih koncerata. Upravo se na tom planu Zagrebačka filharmonija sve više predstavlja kao ugledan orkestar sastavljen od glazbenica i glazbenika, nerijetko i inozemna podrijetla, koji čine njegov sastav. U to se zagrebačka publika koja vjerno prati cikluse koncerata Zagrebačke filharmonije u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u posljednje vrijeme sve češće mogla uvjeriti. Najnoviji je primjer koncert održan u okviru Crvenog ciklusa 29. travnja na kojemu su pod ravnanjem šefa dirigenta Dawida Runtza nastupili hornisti Yevhen Churkov, Viktor Kirčenkov, Lenart Istenič i Petar Pšenek.

Očita je ambicija maestra Dawida Runtza da s orkestrom kojemu je kao umjetnički šef na čelu postigne što je moguće veću afirmiranost njegovih glazbenika s kojima je kao šef dirigent u najužoj sprezi. Svi instrumentalni solisti svijeta rado i svagdje nastupaju kao solisti u koncertima s orkestrom, to je neosporno, ali je isto tako neosporno da upravo orkestralnim glazbenicima treba dati mogućnost za iskazivanje vlastitih sposobnosti i mogućnosti za solističko muziciranje uz orkestar u kojemu su uglavnom vođe pojedinih dionica. Time se nedvojbeno podiže razina ukupnog angažmana glazbenih umjetnika, koji ionako svi tijekom visokoškolskog obrazovanja izvode solističke koncerte. Jer kada se postane član orkestra, to ne znači i nestajanje svake ambicije za solističko izvođenje.

Šef dirigent Dawid Runtz i hornisti Yevhen Churkov, Viktor Kirčenkov, Lenart Istenič i Petar Pšenek / Snimio Tomislav Miletić / Pixsell

Za koncert o kojemu je riječ odabrao je Dawid Runtz dvojicu predstavnika bogate baštine njemačke romantične glazbe, dvojicu skladatelja kojima su se životni putovi, budući da su bili suvremenici i djelovali u istim sredinama, isprepletali na mnoge itekako inspirativne načine. Na početku večeri izvedena Uvertira u h-molu, op. 26 Hebridi (Fingalova špilja) Felixa Mendelssohn-Bartholdyja bila je plodno tlo za orkestralna maštanja. Dawid Runtz vodio je kroz partituru na već uobičajen način napamet, a orkestar mu je odgovarao punom koncentracijom i pomnim izvođenjem svake pojedinačne dionice. Teško je u takvoj izvedbi bilo što izdvajati, bitan je cjelokupni dojam sadržajne punoće orkestralnog zvuka koji zaokuplja pozornost slušatelja uvlačeći ga u maštovite zvučne predjele proizašle iz skladateljske genijalnosti ranoga romantičara kratka životnog vijeka.

Doista, Mendelssohn-Bartholdy živio je samo 38 godina, a njegov vršnjak po rođenju i prijatelj u djelovanju Robert Schumann samo 45 godina. Stoga još više zadivljuje savršenstvo i brojnost glazbenih zapisa koje su ostavili čovječanstvu. A da je riječ o vrhunskim skladateljskim dometima, dokazuju i dva Schumannova ostvarenja koja smo slušali te večeri 29. travnja. Prvo, Koncertni komad u F-duru za četiri roga i orkestar, op. 86 sa solistima koji su svi članovi Zagrebačke filharmonije, dakle redom Yevhen Churkov, Viktor Kirčenkov, Lenart Istenič i Petar Pšenek, te potom u drugom dijelu večeri Prvu simfoniju u B-duru, op. 38, Proljetnu.

Koncertni komad za četiri roga jedinstveno je djelo u glazbenoj literaturi uopće, to je rijedak solistički koncert koji u solističkoj funkciji traži čak četiri ista instrumenta, k tome još i roga! Najkraće je moguće reći da je ta partitura apoteoza roga kao glazbala koje je upravo u Schumannovo vrijeme tehnički usavršeno, dobilo je ventile, a time i mogućnost izvođenja kromatskog niza, što je hornistima znatno proširilo izvođačke mogućnosti budući da njihov instrument više nije bio samo dijatonska harmonijska nadopuna već su sa svojim instrumentom postali ravnopravni svim drugim orkestralnim instrumentima. Schumann je dakle svojom skladbom, nazvanom doduše nepretenciozno tek Komad iako je u bîti riječ o punopravnom solističkom koncertu, hornistima podario djelo u kojemu se mogu iskazati kao virtuozi s vrlo razvijenim tehničkim bravurama. Četvorica solista to su i dokazala. Svirajući punim žarom, precizno usklađeni i umjetnički nadahnuti, štoviše vidljivo predani zadatku u kojemu se kao kolege susreću u zahtjevnoj izvedbi, sva su četvorica hornista potvrdila jednako tehničku spremnost kao i oduševljenje Schumannovom romantičnom „pričom“ u kojoj se mjestimice nadopunjuju, mjestimice sukobljavaju, a mjestimice pak nadglasavaju orkestar.

Za kraj koncerta odabrao je Dawid Runtz Schumannovu Proljetnu simfoniju, možda kao svojevrsni glazbeno-ugođajni dodatak nakon Mendelssohnove romantične priče o Hebridima i burne hornističke parade. Korištenje književnog pojma „priča“ i glagola „pričati“ čini se primjerenim u osvrtanju na glazbeni događaj, pogotovo kada je riječ o romantičnom razdoblju. Izvanglazbeni elementi deskripcije povezani uz programnu glazbu svakako potiču na usporedbu s kazivanjem, dakako s pomoću glazbenih sredstava. O tome svjedoči i Schumannova Proljetna simfonija, njegovo prvo orkestralno djelo koje u duhu upućena slušatelja nedvojbeno asocira draž buđenja prirode. Zagrebačka filharmonija vođena sigurnim pokretima odlično pripremljena i s glazbom sjajno srođena Dawida Runtza ispričala je tu proljetnu epopeju na opće zadovoljstvo. To je potvrđeno burnim pljeskom.