Lozinka moderne slobodne biblioteke

,,Kada je Družba Braća Hrvatskog Zmaja 1907. godine osnovala Gradsku knjižnicu, Zagreb je bio među prvim hrvatskim gradovima s pučkom knjižnicom otvorenom svim građanima. Iz te Gradske knjižnice i njezine bogate povijesti izrasla je današnja suvremeno organizirana mreža narodnih knjižnica – Knjižnice grada Zagreba. Ova monografija nije samo povijesni trag u vremenu jedne knjižnice, već se u njoj ogleda povijest i razvoj grada Zagreba“, piše ravnateljica Knjižnica grada Zagreba Višnja Cej na uvodnim stranicama nove monografije Gradska knjižnica u Zagrebu: ususret novom vremenu. I doista, na ovih gotovo 270 stranica detaljno se prikazuje povijest i sadašnjost ustanove koja je odgojila i odgaja generacije, obogaćivala i obogaćuje naše društvo te ostaje zalog našeg jučer, danas i sutra. Zanimljivo je kako izlazi u trenucima kada se, nećemo pogriješiti kažemo li konačno, završava Glavni projekt nove zgrade na prostoru Paromlina. Dug je i mukotrpan bio taj proces – potraga za zgradom knjižnice traje još od 1907, stoga je opravdan podnaslov Ususret novom vremenu jer će više od pet stotina tisuća jedinica raznovrsne građe pronaći stalni dom, a knjižničari, kao i korisnici, bit će blagoslovljeni novim okruženjem jer fizički prostor knjižnice i dalje zauzima važno mjesto u društvenom imaginariju.

Fond zasnovan na donacijama i sinergijska snaga grada i građana

Monografija se, u tehničkom smislu, sastoji od dvanaest poglavlja, a najzanimljivije širom čitateljstvu jest ono iz pera knjižničarskog savjetnika Željka Vegha Povijest Gradske knjižnice u Zagrebu koje donosi niz potankosti iz povijesti zagrebačke gradske biblioteke i od kojih bismo neke voljeli izdvojiti kako bismo čitatelje privukli istraživanju ove riznice znanja koja se odista čita poput, rekla bi glumačka legenda Nela Eržišnik, „kriminalca romana“.

Starčevićev dom na Starčevićevu trgu 6, od 1995. do danas dom je Gradske knjižnice

Saznajemo tako da je Stjepan Ortner važan ne samo zato jer je prvi predložio osnivanje Gradske knjižnice i na tome aktivno radio, već i zbog tog jer se, u svojim idućim pothvatima, udružio i s političarom Milanom Amrušem, bitnom osobom za osnivanje Gradske knjižnice prije 115 godina. ,,Amruš je prihvatio Ortnerovu zamisao o osnivanju zagrebačke Gradske knjižnice pa je u proračunskoj raspravi za 1905. godinu predložio izdvajanje svote od 5.000 kruna za osnivanje Gradske knjižnice i muzeja, a 1906. također 5.000 kruna. Dr. Milan Amruš (1848.-1919.) bio je zagovornik pučke prosvjete, 1902. počeo je izdavati knjižice u biblioteci Hrvatska pučka knjižica“, piše tako Vegh, dodajući da se ne zna broja objavljenim knjižicama, ali poznata je namjera da ih objavi desetak godišnje, a prvim dvjema naslovi su bili Zdravje i Gruntovnica. Zanimljivo, grad Zagreb plaćao je komunalne troškove knjižnice te davao plaću za podvornika i novac za nabavku ugljena, odnosno, kako zaključuje Vegh, Zagreb je plaćao simboličnu cijenu svoje Gradske knjižnice, dok su pravu cijenu plaćali građani jer se kvaliteta usluga bilo koje institucije, pa tako ni knjižnice, ne može na dulje vrijeme održati samo na volonterskoj osnovi – i iz tog su razloga pučke knjižnice, osnivane diljem Hrvatske počekom 20. stoljeća, gasile nakon nekog vremena.

Znameniti ravnatelji i
burna povijest

Prvi ravnatelj Knjižnice slobodnog i kraljevskog glavnog grada Zagreba bio je Velimir Deželić, a preslika dokumenta Pravila Knjižnice kr. i slob. Grada Zagreba iz 1907. sastoji se od šesnaest članaka, između ostalog i ovog: ,,Zabranjeno je u čitaonici pljuvati na tlo, glasno govoriti, smetati čitače, pušiti i po knjigama šarati. Čitači dužni su pristojno se ponašati i paziti da se knjige ne oštete ili možda čak ne odnesu“, a ,,čitaoci, kod kojih u porodici vlada zarazna, priljepčiva bolest, nesmiju za vrieme te bolesti polaziti čitaonice, niti posudjivati knjige“.

Osim ove preslike, poglavlje o povijesti Gradske knjižnice donosi niz fotografija, preslika, izvadaka iz tadašnjih novinskih članaka, kao i uvodno predavanje dr. Deželića na otvaranju Gradske knjižnice, koji je tada istaknuo da ,,uz pučku literaturu treba da moderne javne biblioteke imaju i najbolje moderne pjesnike i prozaiste i najbolja stručna djela sviju struka. (…) Za sve slojeve! To je lozinka moderne slobodne biblioteke…“. Knjige koje su bile potrebne za početak rada sakupljene su darovima članova Družbe Braće Hrvatskoga Zmaja, kao i darovima uglednih Zagrepčana te knjigama koje je Općina grada Zagreba darovala iz knjižnice Gradskog poglavarstva. Nakon Deželića, na čelu knjižnice od 1909. do 1936. bio je Emilij Laszowski, koji je, tvrdi Vegh, važan ravnatelj u povijesti Gradske knjižnice i to iz barem triju razloga: dao je inicijativu za osnivanje Gradske knjižnice, uspijevao je tri desetljeća upravljati, unatoč vrlo skromnim dotacijama Općine grada Zagreba i vrlo lošim prostornim uvjetima i, možda najvažnije, osobno je darovao više od 2000 knjiga, a samo u Zbirci rijetkih knjiga i rukopisa Gradske knjižnice nalazi se oko 250 knjiga koje su dar Laszowskog.

Naslovnica Monografije

Nakon njega na čelo Knjižnice zasjeo je Josip Badalić za čijeg se mandata dogodila i prva selidba Gradske knjižnice iz Kamenitih vrata u Novinarski dom. Godine 1935. Gradsko poglavarstvo konačno odlučuje da Grad preuzme brigu o Gradskoj knjižnici. Ona je tada, sa 34 tisuće svezaka, bila na trećem mjestu, u usporedbi s 370 tisuća svezaka Sveučilišne i 83.500 svezaka Jugoslavenske akademije. Iako je Badalić zagovarao da Umjetnički paviljon postane zgrada Gradske knjižnice do toga, vjerojatno zbog otpora javnosti, nije došlo, a on sam bio je, kako piše Vegh, vizionar zagrebačkog i hrvatskog knjižničarstva. ,,Gradsku knjižnicu nije vidio samo kao središnju knjižnicu buduće mreže javnih gradskih knjižnica u Zagrebu, nego i kao središnju knjižnicu među knjižnicama u Banovini Hrvatskoj. Najavljivao je uvođenje bibliobusne službe u Zagrebu, kao i stvaranje središnjeg kataloga svih gradskih knjižnica u Banovini Hrvatskoj. Prvi je od knjižničara zagovarao međuknjižničnu posudbu, a ‘Bijelu dvoranu’ u Novinarskom domu odredio je kao buduću Čitaonicu“, piše Vegh i dodaje kako se Badalić, u uređivanju Gradske knjižnice, vodio svjetskim standardima, a potrebe Knjižnice zagovarao je znalački i uporno. Nakon Badalića, za Drugoga svjetskog rata, upravitelj je bio Nikola Matijević, a njegov mandat obilježava kupnja knjižnice prof. Brunšmida, čime je znatno uvećao vrijednost Zbirke rijetkih knjiga i rukopisa, kao i drugih zbirki i fondova Gradske knjižnice.

Prvi primjeri cenzure i autocenzure

Nakon rata, pa do 1952, slijedi razdoblje, kako je to autor nazvao – kratkotrajnih ravnatelja Božidara Magovca, Antuna Kancijana, Marka Oreškovića i Josipa Busija. Dopis od 6. lipnja 1945. prvi je dokument o cenzuri, ali i autocenzuri, knjiga u Gradskoj knjižnici u komunizmu. Juraj Canki, privremeni upravitelj, tada piše: ,,Što s knjigama tiskanim između 10. travnja 1941. i 9. svibnja 1945.? Ako se te knjige ne bi posuđivale, onda bi uprava izvadila listiće tih knjiga iz kataloga. Osim toga umoljava se naslov za priopćenje, imadu li se izvaditi ceduljice i onih knjiga, koje su tiskane prije 10. travnja 1941. na pr. Krasnov, Lorković, Budak, neke knjige izdanja sv. Jeronima, Matice hrvatske i dr.?“

Začeci Književnog petka

Početkom 1947. Gradska knjižnica posjeduje 70.000 svezaka knjiga i broji 3.600 članova, tih se godina nabavlja ,,napredna literatura“, a knjižnica ,,treba služiti pretežno radnom dijelu građanstva, dakle najširim slojevima grada i omladini“, a iste je godine došla ideja za širu promociju knjižnice: ,,Da povećamo broj čitala i posuđenih knjiga dali smo izraditi dijapozitiv za kino-propagandu. Dijapozitiv i kopije njegove prikazivat će se u nekoliko kino-dvorana u Zagrebu“. Dana 22. listopada 1949. pojavljuje se prvi dokument o književnim večerima u Velikoj čitaonici Gradske knjižnice, a 1953. dužnost direktorice preuzela je Višnja Vuković, za čijeg je mandata započeo i famozni Književni petak. Prvi gost bio je književnik Vladan Desnica, a od svojih početaka, teme Književnog petka nisu bile samo književne, već i filozofske, sociološke, estetske i umjetničke. Kako piše Vegh: ,,Smisao tribini davao je dijalog s publikom. Sama književna djela nisu promatrana izdvojeno od društvenog konteksta i filozofijskih pitanja. Imamo li na umu da je Književni petak bio redovitiji od bilo kojeg književnog časopisa, kojih je u vrijeme te tribine izlazilo vrlo malo, i da ni pisci ni publika nisu imali gdje govoriti o društvenim temama i postavljati neka pitanja o odnosu umjetnosti i politike, jasna je i dugotrajnost tribina i njena velika posjećenost. Primjerice, na tribinu književnog kritičara Igora Mandića Ima li kritika smisla?, koja se održala 24. siječnja 1969. u Medulićevoj ul. 30, nije uspjela sva prispjela publika ući u dvoranu, kao ni sam Igor Mandić. Tribina je odgođena za dva dana, kada je na nedjeljnoj matineji bilo prisutno 700 ljudi. Bila je to zaista velika glad za slobodno izgovorenom riječi i slobodom općenito.“

Nada za budućnost čovjeka

Od 1969. do 1992. na čelu Gradske knjižnice bila je Bjanka Auslender. Dana 23. studenog 1976. otvara se prvi bibliobus u Zagrebu, a knjižnica tada raspolaže s više od 165 tisuća svezaka knjiga, 11 tisuća svezaka periodike, 5.500 ploča, 1.800 nota i 7.500 jedinica ostale bibliotečne građe. U knjižnicu je upisano 17.400 članova, od kojih su većina studenti i učenici srednjih škola. Sredinom osamdesetih započelo se s projektiranjem cjelovitog informacijskog sustava Knjižnica grada Zagreba, a od 1992. do 2000. dužnost ravnateljice Knjižnica grada Zagreba obavlja Anka Katić-Crnković, za čijeg će se mandata iz Novinarskog doma KGZ 1995. preseliti u Starčevićev dom, gdje ostaje do danas. Anka Katić-Crnković nasljeđuje Davorka Bastić, a 2017. na čelo KGZ-a dolazi Višnja Cej. Broj članova GK 2019. iznosio je 23.673, a fond je činilo 416.877 svezaka knjiga, 25.985 svezaka časopisa i novina, 71.421 jedinica audiovizualne i ostale građe.

Nadamo se da će mandat ravnateljice Cej obilježiti skoro ostvarenje stoljetnog sna i da će Gradska knjižnica dobiti svoj trajni dom – modernu biblioteku na prostoru Paromlina. Gradska knjižnica i briga o njoj preslika je grada i građana, a, kako je to jedared zapisao veliki T. S. Eliot: ,,Samo postojanje knjižnica pruža nam najbolji dokaz da možda još uvijek postoji nada za budućnost čovjeka.“