Kada počinje latinska pismenost u srednjovjekovnoj Dalmaciji?

Svi koji su u proljeće 2014, osobno ili posredovanjem medija popratili kanonizaciju papâ Ivana XXIII. i Ivana Pavla II. na Trgu sv. Petra u Vatikanu, mogli su zapaziti da je otprilike po sredini obreda otpjevan izvadak iz Evanđelja po Ivanu (Iv 20:19-31). Svetopisamski tekst je pročitan na dvama jezicima: prvo na latinskom, zatim na grčkom. U svečanom je, naime, pontifikalnom bogoslužju rimske kurije, za vrijeme velikih svetkovina pred papom, zadržan drevni običaj čitanja psalama, Evanđelja i epistola na latinskom i grčkom jeziku. U njem se zrcali univerzalnost kršćanstva, u starini slavljena bogoslužjem na trima prvotnim jezicima (treći je hebrejski), ali i njegovo nekadašnje jedinstvo. Latinski, grčki i hebrejski najstariji su – a prva dva i najdugovječniji – jezici Crkve. U Katoličkoj crkvi tradicionalna misa na latinskom napuštena je tek odlukama Drugog vatikanskog koncila, konačno provedenima 1969, te u cijelosti zamijenjena misom na narodnom jeziku.

Ako se sada zapitamo kako su stvari stajale s latinskim i grčkim jezikom u počecima srednjeg vijeka u našim krajevima, onda jedan drugi crkveni koncil izlazi u prvi plan. Nastavno na godinu, koja je odlukom Vlade Republike Hrvatske na prijedlog Ministarstva kulture i medija proglašena Godinom čitanja, dobro je podsjetiti se na najstarije tragove pismenosti srednjega vijeka što su dospjeli do nas. Dodatan poticaj tomu pruža okolnost što odnedavna raspolažemo novim podatkom o latinskoj pismenosti u srednjovjekovnoj Dalmaciji, koji na nj baca novo svjetlo, i to iz posve neočekivana kuta.

Dalmatinci na
ekumenskom saboru

Dalmacija na izmaku 8. stoljeća zapravo se sastoji od ostataka te pokrajine pod bizantskom vlašću u enklavama od otoka Krka na sjeveru do bokokotorskog zaljeva na jugu. Carska se vlast od ranoga 7. stoljeća reducirala na uski pojas oko osam dalmatinskih gradova (Krk, Osor, Rab, Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik, Kotor), teritorijalno nepovezanih, uz to prilično izoliranih od političke matice Carstva. Svi osim jednoga bili su biskupska sjedišta (a potkraj 10. stoljeća to će postati i Trogir), većina u tom rangu još od ranokršćanskog doba. Njima za leđima polagano stasa mlada Hrvatska Kneževina, početkom 9. stoljeća u tekstovima još nazivana starim antičkim imenom Dalmatia (povremeno i Liburnia).

Koncil pak na koji ovdje aludiramo jest Drugi nicejski koncil, sazvan 787. u tom maloazijskom gradu kako bi se potisnuo ikonoklazam, duboko ukorijenjen pokret u Bizantskom Carstvu usmjeren protiv uporabe svetih slika u bogoslužju. Tijekom većega dijela 8. stoljeća kontroverze oko ikonoklazma izazivale su teške teološke i političke konflikte, kako na Istoku tako i na Zapadu. Koncil u Niceji iz 787. ujedno je bio posljednji ekumenski koncil koji priznaju Zapadna i Istočna crkva, trajno razdvojene od raskola 1054.

Akti (zapisnici) tog koncila prvorazredan su izvor za najstariju crkvenu povijest srednjovjekovne Dalmacije. Iako su ih kao takve prepoznali još talijanski crkveni povjesnici 18. stoljeća, primjerice Giovanni Domenico Mansi (koji ih je prvi i objavio) i Daniele Farlati u svom djelu Illyricum sacrum, u hrvatsku su medievistiku ušli razmjerno kasno. Doduše, na njih su još od 1930-ih povremeno upozoravali stručnjaci različitih profila (Antun Dabinović, Stjepan Gunjača, Muhamed Hadžijahić, Vladimir Košćak), no prvi koji ih je doista uveo u obzor naših humanističkih znanosti bio je akademik Radoslav Katičić ranih 1980-ih. Mlađi su autori brzo usvojili te rezultate i ugradili ih u istraživanja što traju do danas.

Otkuda tolik interes za te tekstove? Zapisnici iz 787. poimence spominju četiri dalmatinska biskupa. To su prvi poznati srednjovjekovni dalmatinski biskupi. Iza stoljeća i pol šutnje vrelâ o crkvenoj povijesti Dalmacije to je prvi precizni podatak. Prethodi mu tek vijest o poslanstvu opata Martina u Dalmaciji i Istri po nalogu pape Ivana IV. Dalmatinca (640–642), koji ga je onamo odaslao kako bi sakupljao relikvije svetaca i otkupljivao kršćane zarobljene od pogana. Drugim riječima, za cijelo razdoblje 7. stoljeća (osim njegova početka) i 8. stoljeća (osim njegova kraja) ne raspolažemo zapravo nikakvim vijestima o Dalmaciji, što dodatno uzdiže vrijednost akata Nicejskog koncila.

Na ekumenskim koncilima po starom se običaju od svih biskupa očekivalo da potpisima ovjerove zapisnike koncilskih sjednica što su se odvijale dan za danom. Time se demonstriralo jedinstvo Crkve. Po jednako drevnoj navadi svi su oni u tim popisima jednostavno oslovljeni kao biskupi, neovisno o svom stvarnom rangu u crkvenoj hijerarhiji (a bilo je i nadbiskupa, metropolita...). Ali to ne znači da je slijed kojim su se potpisivali bio proizvoljan. Naprotiv, zasnovan je bio vrlo pomno i strogo, no to je tema za neku drugu prigodu. Zasad je dostatno zapamtiti da su zapisnici sačuvani, da su sastavljeni na grčkom jeziku, da sadrže nepregledne popise od stotina i stotina imena, a među njima i imena četvorice biskupa iz Dalmacije.

Tko su četiri Dalmatinca? To su Ivan, biskup „Salone“ (tj. Splita), Urso, biskup Raba, Lovro, biskup Osora, i Ivan, biskup Kotora. Njihova su imena unesena u tri različita popisa potpisnikâ. Ali imena njihovih biskupskih stolica ondje su različito stilizirana: tako je biskupija Salone isprva opisana kao Salonentiané (ekklesía, „crkva“), zatim kao Salonentía, konačno kao Salountiané, dok je biskupija Osora dvaput opisana kao Apsaritianôn te jednom kao Apsetianôn. Jedino je ime rapske biskupije pisano nešto dosljednije: Abaritianôn. Tim se deformacijama teksta bavio Katičić, a francuski bizantolog Jean Darrouzès još je 1975. pomnom analizom rekonstruirao strogi protokolarni niz u redoslijedu potpisa biskupa.

Od vremena Darrouzèsovih i Katičićevih radova nicejski akti neprekidno su u žarištu medievistike: proučavaju se tako hijerarhijski odnosi sazvanih biskupa, pokušava utvrditi kakav je bio položaj dalmatinske crkve, propitkuje (i uvjerljivo osporava) njezina pripadnost Carigradskoj patrijaršiji, izjednačava „salonitanski“ biskup Ivan s prvim splitskim nadbiskupom Ivanom Ravenjaninom, ukratko interpretiraju se (i neprestano kritiziraju) vijesti koje akti donose. Ovdje želimo skrenuti pozornost na dosad neuočenu pojedinost, važnu za duhovni profil tadašnjih dalmatinskih biskup(ij)a. Izdvajamo je iz rada namijenjena Zborniku prof. dr. Emilija Marina, između ostalog zaslužnoga člana Matice hrvatske, koji njemu u čast priređuje Hrvatsko katoličko sveučilište.

Vulgarni latinitet

Proučavajući popise, Katičić je zapazio da su nazivi dalmatinskih biskupija pri prenošenju u grčki tom jeziku prilagođeni na neobičan način. Napisani su, naime, bez ikakva poštivanja starih latinskih oblika njihovih imena, kakva su dobro poznata još od klasične antike (npr. Salonitana ecclesia). Usporedivši te s onima, Katičić je bez teškoća zaključio da su posrijedi „pučki grecizirani službeni latinski nazivi“, što znači da se onaj koji ih je bilježio, najblaže rečeno, nije baš snalazio pri njihovu prenošenju iz latinskog u grčki pisani oblik, niti je imao na raspolaganju kakav standardni oblik koji bi se mogao šablonski primijeniti kao kod drugih biskupija. Improvizirano ih je preoblikovao, davši im grčki prijevod po vlastitom nahođenju, a plod te improvizacije stigao je do nas. Štoviše, naš je ugledni jezikoslovac primijetio da najmanje u jednom navratu grčki oblik tih imena zapisan u aktima „bilježi pučki latinski i romanski izgovor: Salūna“. Nije stoga čudno što je povjesničarima u posljednje dvije stotine godina bilo prilično teško prepoznati i identificirati dalmatinske biskupije među brojnim nazivima biskupija kojima vrve koncilski akti.

Zapisnici Drugog nicejskog koncila iz 787. prvorazredan su izvor za najstariju crkvenu i jezičnu povijest srednjovjekovne Dalmacije – u članku skrećemo pozornost na dosad neuočenu pojedinost

Dakle, u tim imenima Salone, Osora i Raba antička tradicija – kako grčka tako i latinska – potpuno su zaobiđene. Pred nama su nanovo osmišljeni nazivi, sirove novotvorenice na grčkom. Ti „nepismeni grčki likovi imena dalmatinskih biskupija“, kako ih je umjesno opisao Katičić, inače nisu uobičajeni u aktima Drugoga nicejskoga koncila. Nazivi, naime, drugih starih grčkih biskupija carigradske crkve navedeni su besprijekorno prema staroj tradiciji grčke pismenosti. Intrigantan je i Katičićev dojam „da se prenošenje u grčki vršilo po sluhu, a ne prema pisanoj slici, i bez dobroga poznavanja obaju jezika“. Drugim riječima, onaj tko ih je prvi zapisao čuo ih je na latinskom, ali je razmišljao i pisao jedino na grčkom.

Vidi se, dakle, da su u cjelokupnu tekstu Nicejskog koncila imena dalmatinskih biskupija iznimka. No što je uzrok toj razlici?

Jesu li dalmatinski biskupi govorili grčki?

Radovi dosadašnjih istraživača, pa tako i Katičićevi, nisu se zasnivali na kritičkom izdanju koncilskih akata, već na prastarom Mansijevu izdanju iz 18. stoljeća. Moderno kritičko izdanje priredio je tek nedavno (u tri sveska, od 2008. do 2016) njemački klasični filolog Erich Lamberz. To je dugo očekivano izdanje za povijesnu znanost bilo od prvorazredna značenja; ipak, u hrvatskoj medievistici prošlo je nezapaženo, ne ostavivši nikakva traga u historiografskoj produkciji. No jedna je pojedinost sadržana u njem od iznimne važnosti.

Svi su se biskupi u svojim potpisima morali držati istog standardnog obrasca, što je otprilike glasio: „X, biskup svete crkve grada Y, na isti način“ (posljednja sintagma na grčkom glasi homoíos, u značenju „također“ ili „isto tako“ potpisuje). No uz imena trojice dalmatinskih biskupa dodana je neobična marginalna bilješka: br. 62: „Ivan biskup svete salonitanske crkve također (na latinskom)“; br. 72: „Urso biskup svete rapske crkve također (na latinskom)“; br. 77: „Lovro biskup svete osorske crkve također (na latinskom)“.

Opaska se odnosi na jezik kojim su se dalmatinski biskupi potpisali: protivno običaju, imena su u zapisnik unesena „na romejskom jeziku“ (tj. „na latinskom“, koji su tako nazivali bizantski autori). Proizlazi da su samo ova tri biskupa iz Dalmacije svoja imena u koncilskim aktima zapisali na latinskom, dok su svi preostali biskupi – a bilo ih je između 330 i 367 – potpise dali na grčkom jeziku. Lamberz jedini drugi takav slučaj bilježi uz imena papinskih poslanika, koji su ne znajući grčki svoja imena ubilježili latinskim jezikom. Ta činjenica zaista je neobična, no začudo nije dosad izazvala ni najmanju pozornost historiografije.

Pretpostavka je da su svoja imena i imena pripadnih im biskupskih gradova trojica Dalmatinaca iznijeli na latinskom, da bi ih potom na grčki jezik preveli pisari koji su vodili zapisnike pojedinih sjednica. Njihova osobna imena pisarima vjerojatno nisu značila osobitu teškoću, jer su bila učestala i sa standardnim varijantama na grčkom jeziku (Ioánnes, Oûrsos, Lauréntios). Drukčije je bilo s imenima dalmatinskih gradova, jer se pri njihovu prevođenju nisu susretali s općepoznatim lokacijama (već sa zabačenim i u metropoli slabo poznatim predjelima Carstva), niti su se mogli osloniti na kakav predložak iz bizantskih crkvenih popisa. Dalmatinske biskupije naime u njima nisu bile zastupljene, jer su bile izvan jurisdikcije carigradskog patrijarha. S jedne strane, tri su osobna imena na grčki prevedena vjerno; s druge strane, imena gradova stranih sastavljačima teksta transkribirana su prilično proizvoljno. Tim postupkom „izgubljeni u prijevodu“, imena i gradovi dalmatinskih biskupa dospjeli su na kraju u manje-više nerazaznatljivu obliku u Mansijevu voluminoznu zbirku koncilskih tekstova, ostavši praktično nepoznati istraživačima sve do 1970-ih.

Barem elementarno vladanje grčkim jezikom i pismom očekivalo se od visokih crkvenih dostojanstvenika, podanikâ Bizantskog Carstva; utoliko više se znanje grčkoga pretpostavljalo pri sudjelovanju na crkvenim koncilima. To očigledno nije bilo tako kod dalmatinskih biskupa. Čak i u toj najsvečanijoj prilici njihovi potpisi morali su biti reproducirani na latinskom jeziku, motivirajući zapisničara da opaskom zabilježi to odudaranje od norme. Činjenica da ti biskupi nisu bili sposobni ovladati grčkim čak ni u toliko skromnoj mjeri da korektno oblikuju vlastita imena – i, što je još značajnije, imena pripadnih biskupskih gradova – vjerojatno je pridonijela konfuziji pri identificiranju gradova. Ostavljajući zasad po strani sve druge implikacije koje otvara taj dosad neuočen podatak, dostaje istaknuti: dosljedno korištenje latinskim jezikom među dalmatinskim biskupima 787. godine – i to samo među njima nasuprot masi ostalih sudionika – zasigurno upućuje da oni nisu poznavali niti aktivno koristili grčki jezik. Taj na prvi pogled samorazumljiv zaključak stječe dodanu vrijednost prisjetimo li se da je Dalmacija dominantno pripadala latinskoj jezičnoj sferi, usprkos tome što je njezinih osam primorskih gradova nominalno priznavalo bizantsku vlast. Dominacija latinskog može se u Dalmaciji bez prestanka pratiti još od klasične antike, a u kasnoj antici takva jezična slika postaje još stabilnijom.

Kada bi se biskupi iz provincija zatekli na koncilu gdje se sporazumijevalo jedino grčkim, njihovo (ne)snalaženje vidi se iz oblika njihovih potpisa. Tada se poremećaj vidi iz nespretna prijevoda ili opaske zapisničara. Iz cjelokupnoga korpusa koncilskih akata od ranog 4. do kraja 7. stoljeća vidi se da biskupi s područja središnjeg Balkana rabe grčki jezik, dok se oni zapadno od njih služe latinskim. Njihovo korištenje grčkim kao sekundarnim jezikom dokrajčeno je kolapsom bizantske vlasti nad većim dijelom Ilirika u 7. stoljeću. Otada se oba jezika sužavaju na enklave preostale pod carskom vlašću uz more, distanciraju se, te njihov opstanak ovisi o preživljavanju pisane kulture kao takve. Međusobno nerazumijevanje grekofonih i latinofonih elita postaje prepoznatljivim obilježjem, usprkos tomu što obje na papiru priznaju bizantsku vlast. Upravo na tom stadiju odjelitog razvitka dvaju klasičnih jezika susrećemo imena dalmatinskih biskupa i njihovih biskupija u aktima crkvenog koncila u Niceji 787. godine.

Njihov je materinski jezik očigledno latinski. I to onakav kakav se govorio u dalmatinskim gradovima potkraj 8. stoljeća, a to znači uvelike izmijenjen i već znatno udaljen od klasičnog standarda. Detalj na koji je ukazao Katičić odaje kakav je taj latinski jezik bio: jedan od biskupa, onaj splitski, ime je svoje stare stolice izgovorio Salūna (u klasičnom se latinskom ono izgovaralo: Salôna), što svjedoči o uznapredovalu deformiranju pučkog, govornog jezika u gradu kojim je stolovao.

Stavimo se, na koncu, načas u položaj naših Dalmatinaca. Zatekavši se na ekumenskom koncilu u društvu više od tri stotine drugih biskupa, od kojih su svi barem natucali grčki ako ga već nisu savršeno govorili, mora da su se u takvoj okolini osjećali prilično neugodno. Doda li se tomu da je koncil zasjedao gotovo mjesec dana te da se na sjednicama raspravljalo o vrlo sofisticiranim teološkim nijansama (sjetimo se samo dokazivanja o dopuštenosti prikazivanja svetih osoba na slikama!), postaje jasno da su bez dobra prevoditelja ili tumača pri ruci dalmatinski biskupi teško mogli pojmiti polemičke finese kojima su svjedočili.

Izgubljeni u prijevodu

Ne raspolažući podatkom o latinskom govoru trojice Dalmatinaca (taj je podatak objavio tek Lamberz 2012), Katičić nije mogao pobliže potkrijepiti zapažanja do kojih je došao, poput onog o grčkom nazivu rapske crkve, čiji je predložak „prenesen na grčki očito po sluhu“. Raspolažući sada tim podatkom, rješenje se nazire bez teškoća: očito je da su iskrivljena imena njihovih biskupija plod obostrana nerazumijevanja – nepoznavanja grčkog jezika među latinofonim Dalmatincima i nepoznavanja latinskog jezika među helenofonim Bizantincima, sastavljačima zapisnika. Kada je to od njih zatraženo, dalmatinski su biskupi pisarima usmeno priopćili svoja imena i nazive svojih biskupija, jezikom i načinom koje su jedino poznavali (latinskim s vulgarnim primjesama); zapisničar je potom priopćene mu formulacije „po sluhu“ improvizirano transkribirao grčki, bez velika uspjeha jer se nije mogao voditi nikakvim predlošcima – radilo se naime o crkvenim središtima koja bizantska crkvena struktura nije poznavala.

Ipak, zapisničar je vodio računa o izgovoru kakav su mu nositelji tih imena, dalmatinski biskupi, uživo pružili. Time je sačuvan podatak o tome kako su se imena njihovih gradova izgovarala u jeziku izvorniku – ranosrednjovjekovnom latinskom kakav se govorio u dalmatinskim gradovima. Da ta izobličena imena bilježe pretpostavljeni romanski izgovor, držao je već Katičić. No ta se pretpostavka dosad nije mogla potvrditi egzaktnijim pokazateljima. Sada smo ih stekli.

Jedinstveno je značenje spomenutih sažetih zapisa. Ti naime izričajem škrti i opsegom kratki protokolarni podaci nose izvanredno značenje za srednjovjekovnu književnu povijest i naobrazbu. To su, štoviše, zasad najstariji tragovi latinske pismenosti u srednjovjekovnim dalmatinskim gradovima što su došli do naše suvremenosti. Vremenski precizno datirani te povezani s konkretnim, dobro kontekstualiziranim ličnostima, prethode svim drugim vijestima o pisanoj kulturi latinskoga jezičnog izraza iz 9. stoljeća i sljedećih vjekova dalmatinskoga srednjovjekovlja. Oni stoga stoje na početku niza povijesnih potvrda o tradiciji latinske književnosti, pismenosti i naobrazbe u ovim krajevima.