Dječji javni bazen u radničkom naselju

-

Ovaj sam tekst pisala kad smo već i zaboravili na nesnosno ljeto, novo je proljeće, djeca su još u školama ili na kakvu-takvu obliku nastave i već željno čekaju nove praznike. U mirovini sam, praznicima se ne veselim, na more ne odlazim, zašto da mi na „odmoru“ bude gore nego u Zagrebu? Komarci, nepodnošljiva vrućina i danju i noću, dugo, mukotrpno i nervozno traženje (skupoga) parkinga, guljenje turista na svakom koraku, pa tko si to još želi?! Shvatila sam: najbolje mi je kod kuće u Zagrebu. Kad se grad isprazni, volim pogledati sve ono što već neko vrijeme kanim pogledati. Ovaj su put na red došli nekadašnji zagrebački dječji javni bazeni (jer, ne biste vjerovali, nekoć je bilo i toga). Danas ni jedan takav bazen nije više što je nekoć bio ili ga uopće više nema, čemu se ne čudim. Podivljali smo, postali agresivni, sve uništavamo. Žalibože svega što su nam namrli oni kulturniji od nas i osjetljiviji na javno dobro.

Povijesna slika parka i bazena u Zorkovačkoj ulici / Izvor Mapiranje Trešnjevke

Od negdašnjih dječjih bazena najbliži mi je onaj kod Zorkovačke ulice (Trešnjevka). Uz njega prolazim dok pješačim do trešnjevačke tržnice, podignute 1930. O Prvoj hrvatskoj štedionici već sam pisala, no moram opet. Da bi podigla kvalitetu života svojih štediša, otkupila je za njih prazno zemljište između Selske, Trakošćanske i bivše Samoborčekove pruge i tu izgradila udobno naselje obiteljskih kućica, skladnih jednokatnica s cvjetnjacima ispred ulaza. Naselje je 1934. projektirao urbanist i arhitekt Zdenko Strižić, a gradnja je počela već 1935. Danas samo skupljanje dokumentacije traje godinama, i još se hvalimo kako sve radimo po zakonu; kao da naši prethodnici nisu! Blizina nove tržnice samo je povećala privlačnost toga kvarta. Usred naselja osmišljen je park s dječjim igralištem i prvim bazenom u jednom radničkom naselju (projekt Cirila Jegliča i Smiljana Klaića), otvoren za javnost 22. lipnja 1940. Mislilo se i na funkcionalnost i na ljepotu, pa je uz bazen na istočnom dijelu podignut mramorni zdenac s horoskopskim znakovima, projekt arh. Josipa Seissela, tada ravnatelja Obrtne škole, u kojoj je zdenac i izrađen. Za divno čudo, još je tu. Na zapadnoj strani bazena trebala je biti skulptura Dječak s frulom Frana Kršinića, no toga kamenog dječaka nema. Sada je ondje Majka s djetetom Luje Lozice. Nedaleko od parka s igralištem i bazenom bila je u Selskoj 1930. podignuta nova škola (arh. Ivan Zemljak, 1893–1963), u koju se nakon dokinuća doselila i dala joj današnje ime ona Šenoina škola s Gornjega grada, a uskoro je (1941) sagrađena u blizini i crkva Sv. Marka Križevčanina (arh. Marijan Haberle). Zanimljivo, ja sam neko vrijeme išla u Šenoinu školu u Opatičkoj ulici (kuma joj je bila Šenoina udovica Slava i imala je samo prva četiri razreda), a moja djeca išla su isto toliko u ovu na Selskoj.

Naselje je trebalo obuhvaćati veću površinu, no nikada nije dovršeno. Drugi svjetski rat prekinuo je mnoge planove, pa i izgradnju ovoga uzorno zamišljenog naselja. I danas volim njime prolaziti, ima u toj skladnoj četvrti mnogo zelenila i mirisna cvijeća, pa i pokoja voćka. Zna se da su u takvu ambijentu susjedi bili još pitomi, da su se poznavali, pozdravljali, pomagali jedni drugima, no mi današnji valjda ćemo ostati zapamćeni kao uništavači i sve nekulturniji soj. Ni negdašnje male obiteljske kuće nisu ostale netaknute, sve više mijenjaju izgled prema potrebama sadašnjih vlasnika. Nastupile su razne nesretne i nespretne dogradnje, za što se vlasnici kunu da imaju dozvole. Nikakvo čudo, kod nas svatko tko podmaže može dobiti bilo kakvu dozvolu, pa ispada da je papirnato sve čisto, a ono nečisto i ružno ostat će u amanet našim unucima. Ljudi su se osmjelili, pa svoje arhitektonske zamisli provode kako tko hoće. Nekim su kućicama probijeni krovovi, nisu više sve iste visine, dograđene su garaže ili nadstrešnice od nekih ružnih valovitih salonita na račun vrtova (razumljivo, kad se naselje dizalo, masovne motorizacije nije još bilo), pa je prvotna zamisao urbanista Strižića već uvelike narušena. Dakako, narušavanje je najprije počela provoditi neznalačka država. Nakon Drugoga svjetskog rata 1953. u zamahu industrijalizacije podignuta je u srednjem dijelu naselja tvornica Nikola Tesla (danas Tesla Ericsson), sve veća glad za stambenim prostorom sabila je ljude u nebodere, rentabilnije od obiteljskih kućica, a znamo kako izgleda zajednička imovina u neboderima.

Bazen još stoji gdje je i iskopan, no u njemu (kao ni u drugim zagrebačkim dječjim bazenima) nema vode. Djeca ulaze u njega, ali na suho. A koliko je trebalo novca i truda da se sagradi tako velik bazen sa svim uređajima za dovod i odvod vode, koliko je netko trebao voditi računa o tome da voda u bazenu bude higijenski ispravna za kupanje, koliko je takav bazen u radničkom naselju značio djeci koja vjerojatno nisu mogla ići ljeti na more (skijanje se tada nije još ni spominjalo) – ne treba ni govoriti. Bilo pa prošlo. Danas, naime, nema nikoga tko bi pazio i na sam bazen i na djecu koja bi se u njemu kupala. Možete li uopće zamisliti da je nekoć postojao i pazitelj i na djecu i na bazen? No i djeca su bila drukčija. Poštovala su starije i slušala ih, pogotovo službenu osobu kakva je bio čuvar. Danas su i dječja igrališta na meti vandala, a sprave oštećuju i mladi koji se ondje noću roje, pa ujutro bake s djecom nalaze odbačene šprice, pivske boce i limenke, dok čikovima nema broja. Njihova se kultura ogleda i u načinu sjedenja. Sve češće sjede na naslonima klupa kao kokoši na pričnama, pa tako i oko ovoga bazena. Pristojni građani, ako žele sjesti na klupu, moraju najprije svojim turovima očistiti blato ispalo iz ripni tinejdžerskih tenisica. A da još radi i bazen …