Depresivni čvor

Za svoj roman Štajga ili put u maglu osječka književnica i prevoditeljica Ivana Šojat kaže da je nastao na neobičan način: na poziv vinkovačkoga Gradskog kazališta Joza Ivakić napisala je najprije predložak za predstavu o vinkovačkom kolodvoru. Iz tog je predloška, za koji autorica veli da je bio „prilično štura skica“, dramaturg i redatelj Jasmin Novljaković oblikovao dramski tekst, a ona je skicu željela pretvoriti u roman pa je dodala još dvadesetak likova i pojedine situacije koje se u teatru ne bi mogle prikazati. Riječ štajga u naslovu germanizam je „kojim se u žargonu označava željeznička ili autobusna stanica, ali i prostor na kojem ordiniraju prostitutke“.

Štajga ili put u maglu fikcionalni je tekst, u koji su ugrađena i neka iskustva iz autoričine porodične povijesti (na što upućuje posveta baki i djedu, koji je neko vrijeme bio strojobravar željezničar u Vinkovcima) te neki okvirni historijski, zbiljski detalji na kojima se spisateljica zadržava tek toliko da naznači veličinu i značenje vinkovačkoga željezničkog čvorišta. Pa se tako spominje da je 1886. nevažna željeznička stanica u Vinkovcima pretvorena u glavno čvorište, da je 1911. kroz taj kolodvor prošlo više od milijun putnika, da se mreža pruga stalno širila, da je željeznica u Vinkovcima neko vrijeme zapošljavala više od tri tisuće ljudi, da je bilo godina kad je kroz kolodvor znalo proći osamnaest milijuna putnika. A onda je došao rat devedesetih i sav promet je stao, teretni se koridor premjestio sjevernije, sve se raspadalo, nekad živahna javna scena utihnula je, a grad se gasio i tonuo u sve dublju tjeskobu.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2021.

Na pitanje u jednom intervjuu je li Štajga zapravo slika cjelokupnoga našeg društva, Ivana Šojat odgovara ovako: „Štajga je personifikacija Slavonije koja je za rata pala na koljena, koju su zatim ‘domoljubi’ iscipelarili do inducirane kome, do kliničke smrti. (…) Trebali smo vikati i ranije, no sad je zadnji čas.“ Kad spominje „vikanje“, autorica očito govori iz uvjerenja u moć književne riječi, u oportunost literarnog angažmana (premda je svjesna da se neke njezine kolege neće složiti s njom): „Za mene književnost uključuje visoku razinu angažiranosti – bilo da analitički pristupa prošlim događajima, bilo da prenosi stvarnost u realnom vremenu. Književnost u okvir knjige, literarnog, sažima daleko širi kontekst i tumači ga, htjeli mi to priznati ili ne. Velika je odgovornost na književnosti. Prečesto o njoj ne razmišljamo na takav način, no književnost svojim kazivanjem može učiniti mnogo dobra, ali i neopisiva zla. Može poduprijeti mitologizaciju, opstanak tirana, ali može i povući u pobunu, razum, prosuđivanje. Književnost barata magijom koje mnogi nisu ni svjesni.“

Na koji to način Ivana Šojat „viče u zadnji čas“ da upozori na propadanje Vinkovaca i Slavonije? Čitatelji koji od ovog romana očekuju šareno, zabavno štivo o sjajnoj prošlosti Štajge neće doći na svoje. Ta, danas pomalo zamućena slika, pa i za nas starije koji smo bili svjedoci nekadašnje veličine vinkovačkoga željezničkoga kolodvora, ovdje je samo u obrisima naznačena pozadina na kojoj se u oštrom kontrastu prikazuje sva bijeda njegove sadašnje zbilje. Tu ćemo sliku vidjeti očima i komentarima pripovjedača i glavnog lika romana Andrije, sudionika Domovinskog rata i šefa vinkovačkog kolodvora, sredovječnog melankolika koji će nakon oca i djeda vjerojatno biti posljednji zaposlenik željeznice iz porodice Pavičića. Sadašnje je vrijeme romana neki bliski vreli kolovoz, ali nas Andrija svojim sjećanjima, koja su „nepouzdana“ („Čak i ako smo promatrači, uvijek se u sjećanjima postavljamo u središte, kroza sebe tumačimo druge, definiramo ih, sortiramo na stranu dobra ili zla…“), vodi u prošlost, sve do nekih događaja iz djetinjstva.

U proznom opusu Ivane Šojat vjerojatno ne postoji roman koji zrači tolikom depresivnošću kao što je emitira Štajga ili put u maglu. Andrija je čovjek srednje životne dobi, u kojoj su pojave depresije najčešće, jer u tom životnom trenutku, kažu psihijatri, ne postoji više nada u budućnost u kojoj su još otvorene sve mogućnosti. Ljudi tada svode račune, zbrajaju što su učinili, a što su propustili učiniti. I shvaćaju da im je budućnost određena prethodnim odlukama te da više nema mogućnosti da se bilo što važno izmijeni do kraja života. Tada se javlja kriza. Kod Andrije dva su osnovna uzroka neuravnoteženih raspoloženja – obiteljski i društveni. U obitelji ima problema u odnosima sa suprugom, koja mu najčešće prigovara zbog alkohola, te s dvojicom sinova, kojima nije uspio naći posao pa je jedan otišao na rad u Njemačku, a drugi pokušava studirati i raditi. Sinovi su se otuđili od njega, ne javljaju mu se i ne dolaze doma, a njega sve više muči osjećaj krivnje, izgubio je sigurnost i samopoštovanje, povlači se u sebe, opsjednut je smrću. Na poslu pak vidi same zamke i osjeća nemoć da bilo što učini; zna da su pruge nesigurne, da su izvještaji frizirani, da nakon nesreća ostavke ne podnose ministri i direktori, nego da nagrabuse najniže rangirani; da se zapošljava po stranačkim listama, da ih je metropola zaboravila, a i „Naši političari, slavonski, zaborave nas čim odu u taj jebeni Zagreb, u Sabor ili Vladu.“

Angažman u književnosti zna biti dvosjekli mač: ovdje je efikasno promovirao depresiju kao udarnu iglu opomene društvu, ali je smanjio stilsku razinu romana.