Baranjci u Bauhausu

-

Monografija Dizajneri sa zlatnog brda / Od Mons Aureusa do Bauhausa vrijedna je knjiga, rezultat napora znanstvenika i stručnjaka iz nekoliko zemalja, a zajednička im je tema bila smještanje u zavičajni i međunarodni kontekst dvoje umjetnika rođenih potkraj 19. stoljeća u Baranji. Radi se o informativno iscrpnoj knjizi o Baranjcima koji su bili đaci slavnoga Bauhausa, prve visoke škole koja je povezala umjetnost i umjetnički obrt, odnosno primijenjenu umjetnost. Školu je u Weimaru 1919. inicirao i vodio arhitekt Walter Gropius, a 1924. ona seli u Dessau, gdje za njezine potrebe Gropius projektira i zgradu. Škola ponovo seli 1931, ovaj put u Berlin. Nakon Gropiusa direktori su bili slavni arhitekti Ludwig Mies van der Rohe i Hannes Meyer. Čim su došli na vlast 1933, nacisti zatvaraju Bauhaus kao leglo „komunjara“. Na Bauhausu profesori su bili neki od najvećih umjetnika, arhitekata i dizajnera 20. stoljeća: Kandinsky, Klee, Albers i supruga mu Annelise, Feininger, Móholy Nágy, Breuer, Schlemmer, Gabo, Van der Rohe…

Knjigu Dizajneri sa zlatnog brda napisali su razni autori, specijalisti za pojedina područja, zalaganjem osječke neprofitne udruge za rad s mladima Breza i Grada Osijeka. Izdavač je zagrebački Muzej suvremene umjetnosti, a urednice Vesna Meštrić i Tünde Šipoš Živić. Vizualni izgled knjige osmislio je Bojan Sivački. Protagonisti su umjetnici Otilija (Otti) Berger i Andor Weininger, koji su se školovali na slavnoj školi Bauhaus. Weininger se školi priključuje 1921, a Bergerova nešto kasnije, 1926. U tom kratkom razdoblju preuzeli su utjecajnu ulogu. Otti je bila i profesorica na toj čuvenoj školi, vodila je radionicu za tkanje naslijedivši na tom mjestu Anni Albers. Otti i Andor svojim će idejama i ostvarenjima širiti duh Bauhausa i nakon njegova formalnog prestanka s radom. Ukazivanje upravo na ulogu dvoje dizajnera rođenih u Baranji na Bauhausu važno je za duhovnu i kulturnu tradiciju ne samo lokalne zajednice nego i za čitave Hrvatske.

Izd. MSU, Zagreb, 2021.

Dizajnerica tekstila
europskog ugleda

Visoka škola za oblikovanje Bauhaus ipak je usađena u kulturnu baštinu Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a August Černigoj, Andor Weininger, Otti Berger, Ivana Tomljanović, Gustav Bohutinsky i Selman Selmanagić svjesno su se odlučili za progresivnu umjetničku misao i slobodu umjetničkog stvaralaštva. Funkcionalnost, estetika čistih formi i jednostavnost neke su od osnovnih obrazovnih smjernica škole, koja je najavila novu viziju budućnosti. Ovdje su korijeni moderniteta i nova ideja spoja umjetnosti i funkcije, a pod geslom „život je umjetnost, a umjetnost je život“ Bauhaus je utjecao i na izvođačke umjetnosti kao što su balet, glazba, drama, mjuzikl, fotografija, tipografija, čak i artistički cirkus.

Otti Berger bila je dizajnerica tekstila europskog ugleda, a Andor Weininger vizionar dizajna, slikar i arhitekt. Oboje su rođeni u Baranji, Otti 1898. u Zmajevcu, a Andor 1899. u četrnaest kilometara udaljenu Karancu. Otti je bila ne samo studentica nego i profesorica na Bauhausu, a svojim je tehnološkim i dizajnerskim rješenjima, od kojih su neka zaštićena kao patenti, zauzela važno mjesto u povijesti tekstilnog dizajna, što potvrđuju svi važniji pregledi razvoja tekstila u 20. stoljeću. Weininger je pak polivalentni umjetnik, čije se djelovanje protezalo u rasponu od revolucionarnoga kazališta u okviru Schlemmerove radionice u Bauhausu i ideje o kuglastom kazalištu (Kugeltheater), do slika geometrijske apstrakcije i glazbenih nastupa kao lidera jedinog bauhausovskog jazz-orkestra. Weininger je dijete iz njemačke obitelji s bunjevačkim korijenima, odgojen u duhu mađarskog jezika. Stvaralačke godine proveo je u Njemačkoj i Nizozemskoj, potom u Torontu i New Yorku.

Otti je pak po ocu iz obitelji njemačkih Židova, a po majci Zagrepčanka. Školovala se u Zagrebu, živjela je i radila u nekoliko zapadnoeuropskih zemalja, no oboje su rođeni i odrastali na području baranjske općine Kneževi Vinogradi. Njihova rodna sela, Zmajevac i Karanac, leže u podnožju Banskog brda, ili po rimskom nazivu Zlatnog brda (Mons Aureus). Otti i Andor jedinstvene su pojave za hrvatsku kulturu, a za njih javnost praktički ne zna. Izrazito su kozmopolitske osobnosti, ne povezuju se s rodnim krajem. Weininger se mahom, opravdano, smješta u korpus mađarske kulture, a Otti Berger, koja je posljednje razdoblje života provela u rodnom Zmajevcu, u korpus kulture svih bivših austro-ugarskih zemalja, osim Češke i Slovačke.

Otilija (Otti) Berger iz židovske je obitelji koja je živjela u Zmajevcu. Bili su trgovci, a govorili su mađarskim jezikom. Ljudevit Lajoš Berger iz drugog braka sa Zagrepčankom Idom Krausz dobiva dvoje djece, kćer Otiliju zvanu Otti i sina Otona zvanog Otto. Otti u Zagrebu upisuje slikarstvo na Kraljevskoj akademiji za umjetnost i umjetni obrt, današnjoj ALU. Prva dva semestra bila je u klasi Maksimilijana Vanke, sljedeća tri u klasi Joze Kljakovića, a posljednja tri kod Vladimira Becića. Pohađala ju je od 1922. do 1926. Osim što je pokazala veliki talent za slikanje, bila je najbolja učenica medaljara Ive Kerdića. Nije diplomirala u Zagrebu; privlači je Bauhaus i 1926. odlazi u Dessau.

Uvodni tečaj upisuje kod Móholy-Nagya, sluša Kleeova i predavanja Kandinskog, a uključuje i Ittenovo učenje o bojama. U tekstilnoj radionici eksperimentiralo se s materijalima, bojama i oblicima, a stvarala je nove predloške pod utjecajem profesora, Ittena poglavito. Na mehaničkom stroju izvodila je pokuse s raznim materijalima koji bi se mogli iskoristiti u industrijskoj proizvodnji. Njezin rad iz 1928. Ploča dodira Móholy-Nagy stavlja u svoju knjigu Od materijala do gradnje. Nadahnuće je nalazila u šarenoj narodnoj nošnji baranjskog zavičaja, a njezina kolegica Anni Albers u odjeći naroda Meksika, Kolumbije i drugih latinoameričkih zemalja. Otti je bila nagluha i čitala je s usana, voljela plesati i aktivno je sudjelovala u životu bauhausovske zajednice. Bila je pod utjecajem Paula Kleea i pokreta Arts & Crafts, ali i ekspresionizma, konstruktivizma, De Stijla i apstraktne umjetnosti, kao glavnih odrednica oblikovanja na Bauhausu. Tadašnji direktor Mies van der Rohe sklapa s njom ugovor o radu u kojem sve vezano za Tekstilnu radionicu može se izvoditi samo uz njezino odobrenje.

Otvorila je vlastiti atelijer te imala kratku ali plodnu i inovativnu karijeru. Etablirala je ime i zaštitila prava na svoja dizajnerska rješenja. Eksperimentira s materijalima, koristi sintetiku i dizajnira presvlake za sjedala u automobilima, željezničkim vagonima i avionima. Ispituje mogućnosti u industrijskoj proizvodnji. Surađuje s tvornicama u Njemačkoj, Nizozemskoj i Švicarskoj, koje proizvode tekstil s njezinim potpisom o.b. Tražila je zaštitu patenta u Njemačkoj pa Velikoj Britaniji.

Po zatvaranju Bauhausa otišla je u London. Moholy-Nagy joj nudi da vodi novi tekstilni odjel u Novom Bauhausu u Chicagu. Nije otišla. Ostala je u Engleskoj, iako je bila praktički gluha, a nije znala ni engleski, bez prijatelja i znanaca. Gledali su je kao Njemicu i bila je osamljena. Trebala je otići u SAD udati se za zaručnika, njemačkog arhitekta Ludwiga Hilberseimera, koji ju je čekao u Americi. No ona se vratila u rodni Zmajevac bolesnoj majci. U ožujku 1944. Nijemci su izravno okupirali Hortyjevu Mađarsku i na vlast doveli Stranku strelastih križeva, pod kojom je počeo masovan progon mađarskih Židova, Roma i drugih naroda. To se odnosilo i na okupirani dio Baranje. U travnju 1944. Otti je zajedno s obitelji deportirana u zloglasni Auschwitz. Ondje je ubijena 27. travnja 1944. Imala je 41 godinu. Cijela joj je obitelj pobijena u ratu, osim brata Otona (Otta), koji je jedini preživio logor. Umro je u Zmajevcu 1960. Cijeli ga je život progonila krivica za smrt voljene sestre. Predbacivao si je da je pogrešno procijenio kako će nacisti postupiti pri razvrstavanju logoraša. Bile su, naime, formirane, dvije kolone, zdravi i bolesni; on je sestri sugerirao da se zbog gluhoće izjasni kao bolesna, pogrešno misleći da će takve poštedjeti. Naprotiv, nacisti su odmah likvidirali bolesne.

Prethodnik multimedijskih show-programa

Andor Weininger rođen je u Baranji, u njemačkoj obitelji bunjevačkih korijena u kojoj se najvjerojatnije govorilo mađarski. Gimnaziju je završio u Pečuhu, a arhitekturu studira u Budimpešti. Počinje slikati sa šesnaest godina pod jakim utjecajem Jozsefa Rippl-Ronaija i talijanskih renesansnih slikara, koje je pomno proučavao. Nakon studija arhitekture odlazi s nekoliko prijatelja na Bauhaus. Poslije uvodnog tečaja kod Ittena Weininger se odlučuje za školu zidnog slikarstva koju je vodio slavni Kandinsky.

Kao demonstrator 1922. sudjeluje na privatnom seminaru kod nizozemskog umjetnika neoplasticista Thea van Doesburga. Tu se posvećuje grupi KURI (Konstruktivismus, Utilitarismus, Racionalismus, Internationalismus), čiji je suosnivač (u novosadskom časopisu Út grupa 1922. objavljuje manifest), ali preuzima i Van Doesburgovu doktrinu radikalnog individualizma, pod egidom: „Bitno je rješenje, a ne samoizražavanje pojedinca“, kako je govorio rodonačelnik De Stijla. U Hamburgu je radio na kazališnoj scenografiji i kostimima te počinje planirati svoju poznatu mehaničku pozornicu.

Piše kazališne kabaretske komade u kojima glumi, radi pokretnu scenografiju, rasvjetu i moderne zvučne efekte. Komadi su kojih je autor i u kojima glumi Antonio i Ninetta i Plava ptica. Njegova je koncepcija prethodnica kompjuteriziranih multimedijskih show-programa. Na Bauhausu osniva jazz-orkestar, na zabavama Bauhausa svira klavir i vodi orkestar. U Dessauu dobiva posao u radionici kazališne scenografije, S nacrtima kuglastog kazališta postiže slavu. Kazalište je zamislio poput cirkuskog kruga u kojem bi se u središtu odvijala predstava, a publika bi bila svuda naokolo i tako neposredno pratila pa i sudjelovala u kazališnom činu. Podigavši gledalište do visine polukugle i postavivši na nju drugu polukuglu kao kupolu, stvorio je idealnu formu.

Weiningerovi projekti mehaničkog i kuglastog kazališta bili su nešto revolucionarno novo, prava senzacija. Zanima ga i eksperimentalni film, a slikarstvo mu se nastavlja na De Stijl. Godine 1938. sa suprugom i kćerkicom napušta Hitlerovu Njemačku i žive u Nizozemskoj. Andor postaje član grupe Creatie, koja okuplja apstraktne umjetnike i nadrealiste. Od 1951. do 1957. žive u Kanadi, a 1958. sele se u SAD. Andor u Americi mnogo slika, pa se vraća konstruktivističkim idejama. U Kanzas Cityju 1971. rekonstruiraju njegovu mehaničku pozornicu. Poslije je pomogao i u rekonstruiranju Bauhausovih predstava u New Yorku.

Kada se napokon doselio u New York, Weininger je šezdesetogodišnjak. Rat, siromaštvo i iščekivanje oduzeli su mu dva desetljeća. U New Yorku je tada u modi apstraktni ekspresionizam, a po naravi skroman Weininger nikada i nigdje, pa ni tamo, nije se uspio „prodati“. Ipak, našao je novi dom i s obnovljenom energijom ponovo se posvećuje slikarstvu.

Knjiga završava oduševljenom podrškom knjizi Branka Lustiga, proslavljenoga hrvatskog producenta, koji je kao dječak također deportiran u Auschwitz.