Ankica TOMIĆ

ANONIMNI KNJIŽEVNI NATJEČAJI

Nedvojbena je činjenica da je svaka kreativnost ovisna o povratnoj informaciji, nijedan tekst ne poprima konačan oblik sve dok postoje novi čitatelji koji u njega ugrađuju smisao. Ali do publike nije lako doći.

Anonimni natječaji najbolji su lakmus-papir kvalitete nekog teksta jer nude stvarnu jednakost šansi, tako da potpuni autsajderi mogu ukrstiti snage sa starim književnim vukovima, ako žele i više puta.

Ivica Prtenjača prošle je godine drugi put dobio VBZ-ovu nagradu; nakon liričnog romana Brdo odvažio se na natječaj poslati rukopis Sine, idemo kući, u kojem su bezimeni likovi svedeni na svoje (obiteljske) funkcije, ali nimalo zakinuti za emocije. Njegov je roman i vrlo osoban i svevremenski – postavlja univerzalna pitanja – ali i čvrsto usidren u pandemijsku zbilju, što ga čini pravom literarnom poslasticom.

Prtenjaču ova nagrada nije izvukla iz anonimnosti, ali mu je donijela potvrdu kvalitete. Njegov je rukopis pred žirijem govorio sam za sebe, a on, autor, bio je bezimeni lik sveden na svoju (spisateljsku) ulogu.

DALIBOR JAKUS, KRALJEV GAMBIT

Sasvim različito iskustvo konzumiranja teksta ponudio je Dalibor Jakus, čovjek koji je iz PR-a hrabro zakoračio na književnu scenu, nesvakidašnjim kratkim pričama Kraljev gambit, djelom koje se opire klasičnoj kritici, i to zato što je istodobno hermetički zatvoreno i lagano poput etera.

Dvojezična zbirka zaigrano, a precizno i koncentrirano, balansira između vrhunske proze, rahle lirike i vještina moderne komunikacije. U njegovu kaleidoskopu sjećanja pogrešno je tražiti „ključ za razumijevanje“ i u Kraljevu gambitu najbolje je uživati tako što ćete pustiti da vas nosi ritam pripovijedanja. Jakusova vještina pršti iz svake rečenice, a taj deklarirani introvert, koji u crtici Iza zatvorenih vrata bježi od svijeta („Sve su moje kemikalije u strogo čuvanim bočicama, dobro začepljene i s čitko ispisanim latinskim nazivom“), ne samo da tankoćutno doživljava stvarnost, dopuštajući da ga obuzmu visoka umjetnost, moda i estetika, nego postaje i žrtva vlastitih impresija.

HRVATSKI ZVUKOPIS

Književnost je umjetnost za koju treba izdvojiti najviše vremena, sate i sate sjedenja i čitanja, pa nas ne bi trebalo čuditi što, za razliku od drugih vrsta, upravo ona pada kao kolateralna žrtva brzog života i modernih tehnologija. Listanje knjiga polako ustupa mjesto alternativnim, bržim modelima uživanja u estetskih formama, što znači da je (možda) došlo vrijeme za temeljitu prilagodbu.

U Sjedinjenim Državama prihod od prodaje audioknjiga 2020. dosegnuo je 1,3 milijarde $ i stalno raste. Potražnja za knjigama kojima je pola publike mlađe od pedeset godina u zadnjih se deset godina doslovce udeseterostručila. Da barem povremeno konzumira audioknjige, tvrdi više od 45 posto Amerikanaca, čime se Hrvatska ne može pohvaliti. Hvalevrijednoj inicijativi Book­&Zvook, koju su osmislile Ljubica Letinić i Lana Deban, pridružio se kreativni tim produkcije YELO, s Jelenom Remetin na čelu, i osmislio aplikaciju Hrvatski zvukopis, na čijoj stranici stoji da je dostupna u dvjema državama, trima gradovima, na četirima otocima te da se na njoj nalaze 73 kratke „gradske“ priče domaćih autora i ulomci iz djela stare hrvatske književnosti. Možete ih slušati dok šećete ulicama Zagreba, Splita, New Yorka ili boravite na Visu, Šolti, Braču, Hvaru... Na različitim lokacijama dobit ćete obavijest koja je priča spremna za slušanje. U zemlji u kojoj manje od polovine stanovništva u godinu dana pročita berem jednu knjigu, takva „pomoć tehnologije“ mogla bi biti spasonosna.