Žene u fokusu

U Splitu su se od 21. do 28. travnja održali 32. Marulićevi dani, festival hrvatske drame koji je ugostio jedanaest predstava na velikoj sceni Hrvatskoga narodnog kazališta, kao i u Gradskom kazalištu mladih i Gradskom kazalištu lutaka. Izbornica ovogodišnjeg programa festivala Kim Cuculić ističe rekordan broj prijavljenih predstava iz Hrvatske i zemalja u regiji, zaključujući o nasušnoj potrebi za kazalištem, uspoređujući ga pritom s disanjem. Ipak, usprkos činjenici da su Marulićevi dani jedna od rijetkih prilika u kojima lokalna publika ima mogućnost gledati kvalitetne gostujuće produkcije, čini se da je ozbiljniji interes publike uglavnom izostao, a kao mogući razlog nameće se gubitak navike odlaska u kazalište u pandemijskom razdoblju ili, vjerojatnije, cijene ulaznica koje su ipak odveć visoke za džep prosječnoga ljubitelja kazališta.

Kim Cuculić u obrazloženju selekcije predstava navodi i da je „zanimljivo da su se u središtu nekoliko predstava našli snažni ženski likovi ili se propituju ženske teme“, a ja bih se u ovom osvrtu zadržala upravo na toj postavci. Ženski likovi, ženske teme i ženske izvedbe svakako se ističu u ovogodišnjem programu – neke su predstave ženske likove iskoristile tek deklarativno, neke su produkcije na svojim leđima upravo iznijele žene, dok se projekti autorica ističu kao najuspješnija ostvarenja ovogodišnjeg festivala.

Laureati 32. Marulićevih dana na pozornici: Ivica Buljan, Ivan Marušić Klif, Katarina Romac, Nina Violić / Izvor HNK u Splitu

Nasušna potreba za kazalištem

Predstave Ja od jutra nisam stao (Una Vizek, Dražen Krešić / HNK Mostar) i Ja sam ona koja nisam (Mate Matišić, Željka Udovičić Pleština, Paolo Magelli / Zagrebačko kazalište mladih) najočitije se povezuju sa ženskim iskustvom i čine to već u samim svojim naslovima. Tako Ja od jutra nisam stao kao pretpostavku za gradnju dramske radnje uzima poznatu uzrečicu, kolokvijalni izraz kojim se na humorističan način priziva neplaćeni ženski kućanski rad. Una Vizek obrće rodne stereotipe i donosi priču u kojoj su muškarci domaćini, uplašeni od žena koje, u tom univerzumu, uživaju sva prava koja muški rod uživa u suvremenom zapadnom društvu. Ipak, inverzija ostavlja dojam tek zanimljive dosjetke, koja se pokazuje nedovoljno razrađenom. Songovi prekidaju radnju, klišej je pritom nerijetko tek štaka koja pomaže u manjkavostima u tekstu, a u korištenim stereotipima nerijetko se pretjeruje; oni se slažu jedan na drugog, pa repetititvnost umara gledatelja. Jelena Kordić Kuret igra ženu u poziciji moći, onu koja je prisutnija kao tiha opasnost tijekom trajanja predstave više nego što je imamo prilike vidjeti na sceni, ali svejedno se uspijeva istaknuti – njezina se izvedba najmanje oslanja na trikove stereotipnoga humora pa uspijeva nešto što ostatku glumačkog ansambla i ne polazi za rukom; tijelom, nastupom, pokretom i govorom utjelovljuje moć upisanu u lik koji igra i uspijeva zaći dublje u srž stereotipa na koji je svedena.

Drama Ja sam ona koja nisam ne zaustavlja se tek na naslovu posvećenu ženskom iskustvu; dramaturginja Željka Udovičić Pleština ističe upravo žene kao pokretačice radnje i inspiraciju predstave sastavljene od tri jednočinke. Ipak, žene su u drami objektivizirane; u prvoj trećini predstave o ženama progovaraju isključivo muškarci, one su svedene na muško iskustvo i pogled pa se ostvaruju kroz stereotipe koji likovima ne dopuštaju da suvereno progovore na sceni; one su tako tek striptizete, ukočene gospođe, histerične supruge, kućne pomoćnice i pornoglumice. Ni ostatak predstave ne izlazi iz takva pristupa ženskim likovima pa se čini da je žena iskorištena kao trik za spašavanje teksta koji humorom i pristupom likovima ostaje u domeni Matišićevih popularnih ostvarnja iz devedesetih i ranih dvijetisućitih. U izvedbi se ipak ističe Urša Raukar u liku koji u samu finalu napokon uspijeva suvereno progovoriti i biti sugovornica brojnim muškim likovima, koji neprestano govore, zaključuju i odlučuju o ženama.

Naslovom i glavnom ženskom ulogom ističe se na prvi pogled u ovogodišnjem programu i Tena – kronika raspada jedne ljepote (Dražen Ferenčina, Borislav Vujčić / GK Joza Ivakić, Vinkovci, GDK Gavella, Zagreb, Ludens teatar, Koprivnica, Gradsko kazalište, Požega i Centar za cjeloživotno učenje i kulturu, Bjelovar), ali se otkriva jednako problematičnom u pristupu gradnji ženskih likova. Tenina (Matea Marušić) preobrazba u ovoj drami odvija se isključivo preko muških iskustava, a ostali su ženski likovi svedeni na karikature na margini radnje, pristupa im se plošno i svedeni su na nositeljice humora kroz stereotipe.

Iako uglavnom orijentirana na suvremeno hrvatsko dramsko pismo, selekcija ovogodišnjega festivala uz već navedenu Tenu donosi dva osuvremenjena starija domaća naslova: Matiaš grabancijaš dijak (Krešimir Dolenčić, HNK u Varaždinu) i U agoniji (Ivica Buljan, dramaturgija Vid Adam Hribar, HNK u Zagrebu – nagrade za najbolju režiju, dramataurgiju i glumačko ostvarenje Nine Violić), u kojima su uspješno ostvarene ženske izvedbe. Potvrđuju to i dodijeljene nagrade. Nini Violić dodijeljeno je priznanje za glumačko ostvarenje u ulozi Laure Lenbach (U agoniji), dok su čitatelji Slobodne Dalmacije mladoj Dei Presečki dodijelili priznanje za najbolje glumačko ostvarenje. Dea Presečki svakako se ističe izvedbom na ovogodišnjem festivalu. Iako igra naslovnog muškarca Matiaša te je okružena muškarcima u izvedbi, njezina je prisutnost na pozornici zarazna, energična i magnetična tijekom cijelog trajanja predstave. Uigranost koju je ostvarila s ostatkom ansambla, kao i kontakt s publikom, ponudili su osvježenje na daskama splitskoga HNK-a i dokazali kako i naizgled hermetičan i arhaičan izraz i pismo mogu rezonirati sa suvremenim.

Na primjeru predstave Usidrene (Elvis Bošnjak, Anastasija Jankovska, HNK u Splitu – nagrada za glumačko ostvarenje Katarini Romac), smještenoj u pomalo zaboravljeno vrijeme i otočki ambijent sredine prošlog stoljeća, splitska je publika imala priliku svjedočiti da je moguće raspisati dobre ženske likove bez obzira na činjenicu da su plod muškog pera i smještene u patrijarhalnu sredinu u kojoj svakodnevicu grade muškarci i njihove odluke. Tako Anja Šovagović Despot i Katarina Romac (nagrađena za glumačko ostvarenje u ulozi Paščoke) nose predstavu na svojim leđima, utjelovljujući snagu, odlučnost i emociju bez bijega u klišej i karikaturu.

Zrcaljenje suvremenog trenutka

S druge strane, najsuvremenije ostvarenje, duboko ukorijenjeno u trenutačnom čovjekovu iskustvu, svakako je predstava Krizni stožer (Miran Kurspahić, Rona Žulj, kazališna družina Rebel), koja dramsku napetost gradi oko nevidljive opasnosti s kojom smo svi navikli živjeti protekle dvije godine. Pandemijska je atmosfera ovdje polazišna točka, a nevidljivi neprijatelj tijekom trajanja predstave poprima fantastične elemente. Iako na trenutke oslonjena na nepotrebno gomilanje referencija iz svakodnevice suvremenog čovjeka, i u ovoj predstavi ističu se ženske izvedbe. Dajana Čuljak briljirala je u ulozi komunikacijske stručnjakinje Ines koja nikako ne uspijeva nadglasati kakofoniju grupice s kojom dijeli stan za vrijeme karantene. Iskra Jirsak ostvarila je ulogu Jasmine, na prvi pogled sušte Inesine suprotnosti, dok ispod te samouvjerenosti i snažnog nastupa na površinu ipak izranjaju nesigurnost i strah svojstven situaciji u kojoj se našla.

Projekti žena autorica 64 (Tena Štivičić, redateljica Alisa Stojanović, Atelje 212, Beograd – nagrada za najbolji suvremeni dramski tekst), Disanje (Olja Lozica, Matko Botić, PlayDrama i Zagrebačko kazalište mladih) te predstava  Mala čuda (Sanja Milardović, produkcija Teatar Exit i umjetnička organizacija TeatruM) koju je stručni žiri proglasio najboljom svakako se ističu u ovogodišnjoj konkurenciji i jasno pokazuju kako dobro napisani ženski likovi i propitivanje ženskih tema mogu itekako biti aktualni, zabavni i dirljivi bez bijega u stereotipe ili oslanjanja na muško iskustvo. Svako od tih ostvarenja odlikuje hrabra redukcija na planu teme, likova ili scenografskih rješenja, ali, još važnije, izvrsne ženske izvedbe. Disanje i Mala čuda kod festivalske su publike, čini se, prošle pomalo „ispod radara“, čemu razlog možemo tražiti u činjenici da splitska (institucionalna) publika ionako gaji simpatije prema produkcijama koje graniče sa spektaklom i uključuju imena koja uživaju zvjezdani status.

Bezvremensko
u prikazanim temama

Ipak, posljednja dva ostvarenja ponudila su možda najintimije i najosobnije priče ovogodišnjeg festivala, priče koje prelaze granice iskustva suvremene žene već mogu funkcionirati svagdje i uvijek. Disanje je projekt koji najuspješnije prelazi granice osobnog i suvremenog. Duboko emotivno, poetizirano i nježno ostvarenje progovara o nedostajanju, o prazninama koje neki odlasci ostave u nama te donosi jednu od najboljih izvedbi ovogodišnjih Marulićevih dana; Petra Svrtan u projektu Olje Lozice utjelovljuje i prošlost i izmaštanu budućnost, dječju razigranost i radoznalost, kao i zrelu rezigniranost i razočaranost.

Umjesto zaključka, a kao misao za kraj ovog osvrta u kojem je teško sažeti sve pogledano na ovogodišnjim Marulićevim danima, neka ostane fusnota o ženskim likovima koji imaju potencijal razorne snage, koji zaista mogu biti napisani hrabro i bez ovisnosti o muškim iskustvima; neka ovogodišnja selekcija Marulićevih dana ostane kao podsjetnik da nije svako spominjanje ženskog iskustva i stavljanje ženskog lika na pozornicu jamstvo da će se ženski glas zaista čuti.