Zeleni ratovi i globalno energetsko mapiranje

Pored geopolitičke dimenzije rusko-ukrajinskog rata, ne treba zanemariti pitanje energetskog suparništva i težnje prema energetskom hegemonu na području Euroazije koje je britanski geograf Halford J. Mackinder nazvao Heartlandom, u središtu svih regionalnih i globalnih sukoba na Bliskom istoku, kao i u Africi ili Aziji ili čak u Ukrajini. Naime, u svim sukobima niskog ili visokog intenziteta pitanje energije postalo je središnje. To nije ništa novo. Od 19. stoljeća borba za kontrolu energetskih i prirodnih resursa uvijek je bila jedan od presudnih čimbenika za pokretanje ratova. Iako Prvi svjetski rat nije pokrenut izravno zbog energetike, on je ipak bio rezultat višestrukih sukoba između kolonijalnih velikih sila poput Njemačke, Francuske i Engleske radi kontrole strateških svjetskih resursa. Energija je također bila faktor rata kada je 1941. Japan pokrenuo tzv. preventivni rat protiv Sjedinjenih Država u Pearl Harboru kako bi izbjegao ekonomsko gušenje izazvano američkim naftnim embargom. Velesila koja kontrolira strateško područje Euroazije s Kaspijskim bazenom nadzire dvije od tri svjetske regije najbogatije energentima. I sirijski sukob usko je povezan sa strateškim suparništvom za kontrolu opskrbe i transporta plina, između osovine Rusija – Kina – Iran – Sirija i koalicije SAD – Europa – Turska – Saudijska Arabija – Katar, koja podupire izgradnju plinovoda preko Sirije (nakon pada Assadova režima) prema Turskoj.

Novi oblici zelenih ratova

Činjenica je da će plin biti glavni energent 21. stoljeća – i kao alternativa za sve manje svjetske rezerve nafte i kao izvor čiste energije. Posljedično, kontrola plinskih područja svijeta od strane starih i novih sila temelj je međunarodnoga suparništava. U kontekstu ukrajinsko-ruskoga rata i prijetnje nestašice prehrambenih proizvoda i plina na pomolu su novi oblici zelenih ratova koji nastaju zbog suparništava oko kontrole prirodnih resursa u kontekstu energetske i prirodne oskudice i njihove raspoloživosti nakon globalnog poremećaja. Iako taj sukob naglašava osjetljiva geopolitička i vojna pitanja mogućeg pridruživanja Ukrajine Europskoj Uniji (EU) i/ili NATO-u, on prije svega odražava veliku energetsku ovisnost Europe o Rusiji u opskrbi prirodnim plinom. Nedavno su predstavnici ukrajinskog operatera plinovoda i plinske kompanije Naftogaz u Washingtonu zatražili od američke administracije da uvjere Njemačku i druge saveznike Europljane da promijene rutu dostave ruskog plina iz plinovoda Sjeverni tok 1 u korist ukrajinskog plinovoda. Takav bi potez prisilio Rusiju da plin namijenjen Europi šalje kroz Ukrajinu. Moskva bi morala platiti više tranzitnih pristojbi, što bi moglo pomoći u financiranju ratne obrane Ukrajine i odvratiti Rusiju od oštećenja ukrajinskih plinovoda u međuvremenu.

Izgradnja plinovoda / izvor Pixabay

Treba podsjetiti da je plinovod Sjeverni tok 2 koji povezuje Rusiju i Njemačku bio na nišanu Washingtona, koji se bojao da će ovisnost Europe o Rusiji postati nepovratna i stvoriti moćno geopolitičko euroazijsko kontinentalno oružje. Projekt bi zapravo trebao omogućiti izvoz 110 milijardi m³ prirodnog plina godišnje, odnosno polovicu ukupne dostave. S ruskom invazijom Ukrajine projekt je definitivno pokopan, a Njemačka je već suspendirala projekt vrijedan jedanaest milijardi eura. Takva odluka postavit će pitanje opskrbe Njemačke plinom, gdje gotovo šezdeset posto uvoza dolazi iz Rusije. Ruski div Gazprom također opskrbljuje Italiju, Tursku, Bugarsku, Srbiju, Dansku, Finsku i Poljsku i Austriju, gdje se ta brojka penje čak i do sto posto. Drugim riječima, Europa koja se koristi Sjevernim tokom morat će diversificirati energetske dobavne putove i opskrbljivače. U tom smjeru SAD se već energetski pozicionira na europskom tržištu nastojeći ubrzati izvoz ukapljenoga prirodnog plina kao alternativu, što je razvidno iz preporuka Međunarodne energetske agencije (IEA) – jednako kao i drugi dobavljači kao što su Alžir, Katar ili Azerbajdžan. Zasad ukapljeni prirodni plin (LNG) čini gotovo dvadeset posto uvoza plina u Europu. Također se očekuje da će američka naftna industrija ove godine povećati proizvodnju nafte od škriljevca za oko 900.000 barela dnevno, dok su zbog sankcija protiv Rusije dostave plina iz SAD već nadmašile one iz Rusije.

Prilike za Afriku i Istočni Mediteran

Stari kontinent započeo je diversifikaciju izvora opskrbe prirodnim plinom, a to otvara velike mogućnosti koje mogu iskoristiti afričke zemlje koje proizvode plin. Naime, trenutačno 12 posto plina koji EU uvozi plinovodom dolazi iz Afrike. Alžir je spreman dostaviti više plina Europi. Štoviše, čini se da su nedavna otkrića nafte i prirodnog plina u Namibiji, Mozambiku, Zapadnoj Africi, Južnoafričkoj Republici i Egiptu blagodat za te zemlje zbog njihove relativne blizine europskom tržištu. Mogle bi čak dostaviti LNG u južnoameričke zemlje, a posebno u Brazil, gdje potrošnja prirodnog plina brzo raste. S obzirom da EU nastoji smanjiti ovisnost o ruskom plinu, projekt plinovoda EastMed, koji je trebao povezati morska polja prirodnog plina kod Izraela i Cipra s Grčkom i Europom, ponovno je aktualan, ali i dalje je postavljanje neriješeno. Turski tok (tursko-ruski) mogao bi opskrbljivati ​​(oko 30 milijardi m³) naravno Tursku, ali i jugoistočnu Europu i Balkan, uključujući Bugarsku i Mađarsku. Taj će projekt ponovno povezati Tursku s Rusijom i konkurirati projektu EastMed (oko 10 milijardi m³), koji bi trebao povezati plinska polja Izraela i Cipra s kontinentalnom Europom. Turska, koja se zalaže za aktivnu neutralnost u ukrajinsko-ruskom ratu, nada se da će integrirati projekt plinovoda EastMed koji okuplja Izrael, Grčku, Cipar, Jordan i Egipat. Rizik od prekida dostave ruskog plina Europi mogao bi ponovno aktivirati projekt, koji je zastao iz financijskih razloga.

Pronalaženje i operacionalizacija novih energetskih alternativnih putova opskrbe plinom potrajat će zbog nedostatka infrastrukture, ali i zbog napuštanja projekata plinovoda: plinovod Nabucco (azerbajdžanskog podrijetla, 10 posto ruskih rezervi) napušten je; plinovod Južni tok, koji je trebao opskrbljivati ​​južnu Europu preko Crnog mora, napušten je 2014. pod pritiskom EU. Te loše odluke dovele su potom do Kavkaskog projekta ili Transjadranskog plinovoda, između Azerbajdžana i Gruzije, ili TAP-a u Europi, koji povezuje Baku s talijanskom obalom preko Grčke.

Novi rusko-kineski energetski condominium?

Suočena sa snažnim europskim sankcijama, Moskva se mora obratiti drugim partnerima kako bi izvozila i prodala svoj plin. Nedostatak infrastrukture mogao bi usporiti tu energetsku strategiju. U Aziji je Rusija već sklopila partnerstvo s kineskim divom i sve je bliže partnerstvu s Kazahstanom. Moskva računa na snažnu kinesku potražnju za plinom i naftom kako bi rasprodala svoje zalihe. U Kini, s kojom Rusija dijeli više od 4000 km granice, energetske su potrebe porasle u skladu s gospodarskim rastom. Prvi plinovod Rusija – Kina ušao je u promet 2019. pod imenom Snaga Sibira. Plinovod povezuje više od 2000 km od istočnog Sibira do kineske granice. Također se spominje i drugi plinovod Snaga Kine 2 koji će prolaziti kroz Mongoliju. Ako se projekt materijalizira, dostavit će Kini 50 milijardi m³ dodatnog plina. Peking je svjestan da su kineska ulaganja u sklopu novog Puta svile i u ukrajinsku infrastrukturu ugrožena ratom s Rusijom. Na granicama Europe i Azije, Ukrajina je jedna od geoprometnih strateških vrata za željezničke i cestovne mreže na koje se Kina oslanja u razvoju trgovine sa Starim kontinentom. Samo dva posto vlakova koji su povezivali Kinu s Europom prije rata prošlo je kroz Ukrajinu, a u većini su preusmjereni i prolaze kroz Poljsku te kroz Rusiju i Bjelorusiju. Kina također razmatra stjecanje dionica ili povećanje udjela u ruskim tvrtkama specijaliziranim za energiju i sirovine. Prema nekim izvorima, radilo bi se o udjelima u plinskoj grupi Gazprom i u proizvođaču aluminija Rusal. Sve više zapadnih tvrtki okrenulo je leđa Rusiji od ruske invazije na Ukrajinu, dovoljno da Kini omogući da uđe u tu igru. Navodi se da je Peking već razgovarao s državnim tvrtkama kao što su China National Petroleum, China Petrochemical, Aluminium Corporation of China i China Minmetals o mogućim ulaganjima u ruske tvrtke ili kupnji ruske imovine. Kina je financijski prisutna u cijelom ruskom energetskom lancu, posebice u velikom projektu Kremlja: Sjevernoj ruti polarnim morima što, iskorištavajući goleme rezerve ugljikovodika i nudeći nove komercijalne izglede Aziji, potiče kineske interese. Peking je višestruko povećao ulaganja u prometnu infrastrukturu tog arktičkog projekta, nazvana Polarnim putem svile. Taj golemi infrastrukturni projekt mogao bi promijeniti cjelokupnu energetsku sliku svijeta.