Vježbanje dobrote i ljubavi

„Potpora da se izvježbam u dobrotvorju / I da ne patim“ (Otisak leptira). Tako je osmislio svoje iskustvo lijepih riječi pjesnik Tomislav Slavko Zekanović u pjesničkoj zbirci Hod oblaka čujem. I dalje ćemo pročitati u pjesmi Zdravo Marija (za don Franu) tu lijepu riječ dobrota: „I lijepo je biti ovdje i spominjati dobrotu“. Iskustvo lijepe ali tužne riječi, samoća, obrubilo je taj doživljaj smislenom duhovnošću koja dopušta da se živi dalje: „Bilo bi bolje potrošiti samoću i / ne uništiti je, jer s njom radost / Se vraća“ (Bilo bi bolje).

Izd. DHK, Zagreb, 2021.

Lijepa riječ koja nosi zbirku Hod oblaka čujem blagotvorna je riječ ljubav, ponesena idealiziranim osjećajima, koja neprekidno, postojano traje: „Svjetlo i toplina posvuda druguju / I ljubav iz svega krene“ (Među cvjetovima). Tiha jednostavnost odabranih lijepih riječi, idealizirana doživljenost svijeta dominira, promiče ugodnosti obrubljujući stihove harmonijom prirode i bića i ravnotežom prepoznatoga života. Nazovimo to hodočašćem lijepih riječi: „Nebo i zvijezde, sve je plovilo / sve je bilo puno, puno / Ljubavi“ (Svjetioničar /Morska ljubav/).

 Pjesnik Tomislav Slavko Zekanović tražeći blagost i ljepotu riječi u Vremenu koje troši lijepost i dobrotu oduhovio je imaginativnost riječi, vjerujući im. Te poetičke impulse osmislio je otvaranjem prema lijepom svijetu koji vraća povjerenje, obrubljen vlastitim temperamentom. Treba znati čitati i naslađivati se malim, lijepim riječima. O tome nam govore i ciklusi u zbirci Hod oblaka čujem: Amarilis (2011), Sve(mir), Oči na oči (2013), Zagrljaj (2016).

Bogata emocionalnost lirike koja dopušta „da ljepotu čujemo i vidimo / i u mučnom muku zbilje“, simboličan je kontrapunkt nemirima i zlu globalnog svijeta. Usprkos mučnom Vremenu koje ne obećava Dobro, pjesnik Tomislav Slavko Zekanović osluškuje „zlatan osjećaj ljepote“, „Ljepotu zvuka i pokreta, krovišta neba / koje natkriva cvjetne leje, grad, parkove, / rijeku, jezera.“ Eto, to je čarolija koju obuhvaća pjesnik. On gleda i vidi, sluša i čuje. Čuti „hod oblaka“ i biti sretan za jedno postojanje: „Sretan sam jer postojimo“ (Lakoća bivanja), tom se senzibilitetu predaje samo istinski pjesnik. Pa iako ima onih koji još nisu upoznali njegovu liriku, njegovo traženje lijepih riječi naglašava jednostavnost i skromnost koji su u sistemu unutarnjih ljudskih vrijednosti – superlativi. U prilog pjesniku ističem ogled, pogovor kritičarke i književnice Lade Žigo Španić Zagrljaj čovjeka i svijeta.