Unutarnja napetost

Homicid, matricid, uksoricid. Smrt malog djeteta, iznenadna smrt voljene osobe u najboljim godinama, shizofrenija, dijagnoza moguće sljepoće, automobilski sudar, prirodna katastrofa, zavođenje maloljetnice, ljubavni trokut. Sve to nalazimo u Vozi moj auto (Doraibu mai kâ / Drive My Car, 2021) Ryûsukea Hamaguchija, i to ne negdje postrance, rubno, usputno, već se događa izravno glavnim likovima. Sapunica? Melodrama? Triler? Akcijski film? Ne, nego sporogoreća, podigrana, meditativna, egistencijalistička drama što zanimanje budi i osvaja postupno, tihim i upornim bivstvovanjem, dosljednom prividnom jednostavnošću, kradom prošivenom nizovima iznenađenja. Ona, međutim, nisu predočena s naglaskom, već su gotovo podmetnuta, tretirana podjednako kao i kojekakve uobičajene radnje svakodnevice poput vožnje automobilom, hodanja niza stube, jedenja. Tako se prema njima ophodi i većina likova, svi japanski suzdržani, uvježbani ne pokazivati osjećaje, ne dopustiti spontanomu da se preobrazi u vidljivu reakciju.

Vizualni pristup – snimatelj je Hidetoshi Shinomiya – također ustraje na običnomu, na preglednom pokazivanju radnje, staloženom objektivno promatračkom kadriranju, bez zalaženja u zamjetno sugeriranje interpretativnim mogućnostima medija. Tek nekoliko kadrova trosatnoga filma nježno će iskoračiti u blago očuđivanje. Bojama, tonovima, teksturom slike držat će se nestilizacijskog dojma neupadljivo vjerna zatjecanja zbilje, pri čemu će se u općem poćutu mnogome gledatelju kao osnove vjerojatno utisnuti crvenilo junakova automobila i crnilo njegove jednostavne odjeće. Rečeno vozilo, oldtimer Saab 900 turbo (proizvođen do 1998) u kojem protagonist sluša audiokasete, cjelinu, položenu u sadašnjicu, zapahuje aromom prošlosnoga. Na tom je tragu i estetika slike koja snažno priziva jedan, realistični, uzorak filmske fotografije osamdesetih, a na to će razdoblje, poznato i po jeftinom synth-popu, gdjegdje podsjetiti i glazbeno rješenje Eiko Ishibashi.

Film je nastao prema književnom predlošku Harukija Murakamija

Tijek radnje, način prezentacije, dramska linija klone se uspona i padova, brzanja i usporavanja, sabijanja i opuštanja. Tempo teži jednoličnomu, dramaturgija pravocrtnomu. Napetost, međutim, bubri u spomenutomu: naoko neosjećajnom odnosu likova prema životnim potresima što ih snalaze i isto takvim odnosom filmaša u njihovu dočaravanju; sprezi statičnomu naklonjene mizanscene i učestalih vožnji crvenoga Saaba; određenom nepouzdanošću, odnosno hotimičnom dvojnošću vremenskog smještaja. Također znatnim smislom za eliptično pripovijedanje koje se, varavo, čini klasično postupnim i urednim.

Autor igranih i dokumentarnih filmova, redateljski aktivan od 2008, Ryûsuke Hamaguchi (1978) osobitu je pozornost privukao prošle, 2021. godine, kad su mu premijerno prikazana dva cjelovečernja filma: Kolo sreće i fantazije (nagrađen za režiju na Berlinskom festivalu) i Vozi moj auto. U nas predstavljeni u prosincu, na 19. Human Rights Film Festivalu u Zagrebu, jasno pokazuju Hamaguchijevu ljubav prema pripovijedanju, pri čemu verbalno nerijetko uzima prednost vizualnomu, što je filmaš učinio vrlinom, gotovo tajnim oružjem svojega izraza. U Vozi moj auto mozaik zbivanja i asocijacija, gotovo neopazice, tvore barem tri različita modela pripovijedanja – središnja priča o kazališnom redatelju i glumcu Kafukuu (Hidetoshi Nishijima), isječci priče kazališnog komada Ujak Vanja A. P. Čehova koji Kafuku postavlja u Hiroshimi (kao i Vanji, Kafuukuu je 47 godina) te odulje pripovijesti koje likovi govore jedni drugima, one izmišljene i one osobne, vjerojatno istinite.

Temeljen na istoimenom književnom predlošku Harukija Murakamija, Vozi moj auto nagrađen je Oscarom za najbolji međunarodni film, bio je nominiran i u kategoriji najboljeg filma te za režiju i scenarij prema postojećem djelu (Hamaguchi i Takamasa Oe). Među mnogim nagradama diljem svijeta izdvajaju se one za scenarij i FIPRESCI-jeva u Cannesu te BAFTA za najbolji film s neengleskog govornog područja.