Unutarnja crta obrane

-

Ovaj zapis bit će dosad najkraći. Tema se krije u naslovu. No pođimo redom. U Vijencu je nedavno objavljen članak u kojemu se s pravom prosvjeduje protiv nepotrebne i smiješne uporabe stranih riječi, mahom engleskih. Toga ima i drugdje, osobito u Njemačkoj, donekle i u Francuskoj. Jedan je francuski lingvist domaći jezik nazvao franglais. Tako je i u nas, pa se nameće pitanje naziva. Na primjer kovanica hrvatoanglais. Jedno je sigurno: ne mora se svaka prčvarnica zvati coffee-bar, a shopping nije ništa drugo nego kupovina. Nametljiva uporaba znak je jezične magije: plemenitiji sam ako idem u „šoping“.

Damir Paramus i gusak Jura koji su postali nerazdvojni prijatelji otkako ga je spasio od pećnice ispred „caffe bara“ u Špišić Bukovici / Snimio Damir Špehar / PIXSELL

Postoje samo dva jezika kod kojih nema dvojbe: grčki i latinski. Mnoge su struke bez njih nezamislive. Ne znam kako bi se nazvao Medicinski fakultet, Filozofski fakultet i Ekonomski. No ne moramo se dići u više sfere. Auto je običan uporabni predmet, ali bez grčkog i latinskog nema ništa. U riječi automobil sadržana su oba jezika: stopile su se grčka i latinska sastavnica. Ne možemo bez atoma, elemenata, arhitekture, katedre, literature, registracije, gramatike. I tako u nedogled. Da nije tako, rječnici stranih riječi izgubili bi polovicu sadržaja.

To je bila vanjska crta (linija) obrane. Njezin su predmet dvije pojave. Jedna se može nazvati jezičnom i mentalnom smutnjom, a drugo je najezda poštapalica. Smutnja je u iskazu što ga možemo u javnosti čuti gotovo svaki dan. Govornik će se publici obratiti riječima „došao sam ovdje“, a zapravo je došao ovamo.

Zanimljivo je da ipak nijedan govornik ne kaže „odlazim ovdje“. Najednom orijentacija ipak proradi. No možda je ovdje više nego jezična nebriga. U njoj se mogao kriti dublji simptom (koji nemar dakako ne opravdava). Simptom pokazuje poremećaj u jezičnom iskazivanju prostornih i vremenskih odnosa. Gubi se svijest o razlici između ovdje i ovamo. Opijeni virtualnim slikama retori smatraju da se već nalaze ondje kamo bi tek trebalo stići, svejedno da li u New York, Tokio ili Babinu Gredu.

I naposljetku poštapalice, od kojih jedna nije izričaj nego bolest. U jednoj emisiji našeg radija čuo sam intervju u kojemu je upitana osoba u nekoliko minuta barem deset puta rekla „na neki način“, začinjeno drugom poštapalicom, „ajmo reći“. Isključio sam prijemnik, što je pravnički posve opravdano sredstvo samoobrane.

Što znači „na neki način“? Na koji način? To se najčešće može primjereno odrediti. Na primjer, teško, lagano, vješto, šeprtljavo. Model: Došli smo do tih rezultata velikim trudom. Svakako ne „na neki način“.

Sve se to može reći, ali naposljetku će opet biti „na neki način“.