U čahuri online kulture

-

Nekom čudnom koincidencijom, u noći pred jutro 27. travnja, dana najavljenog otkrivanja spomenika Holokaustu i žrtvama ustaškog terora u Zagrebu, bdio sam zbog nesanice. Surfajući nasumično naišao sam na službenu stranicu Muzeja u Auschwitzu na Twitteru koja svaki dan, na rođendan žrtava, objavljuje njihove slike i osnovne biografske podatke. Tako sam doznao da se baš tog 27. travnja 1933. u češkom gradu Chomutovu rodila djevojčica Zuzana Freundová, zvana Zuzinka. Na fotografiji ima gustu tamnu kosu, kratko ošišanu, s razdjeljkom na desnoj strani, srdačan osmijeh i znatiželjan pogled, a odjevena je u bijelu košuljicu s kragnom i suknju na tregere. Živjela je u Pragu na Vršovicama, gdje je danas pred njezinom kućom usađen Stolperstein, kamen spoticanja, odakle je deportirana u geto Theresienstadt 22. prosinca 1943, da bi u plinskoj komori Auschwitza bila umorena 4. listopada 1944. Internet mi je omogućio da joj odam počast u gluho doba noći, iz vlastite fotelje, a da ne moram ići ni u Prag, ni u Auschwitz, čak ne moram ni do zagrebačkog Glavnog kolodvora.

Izolacija za vrijeme epidemije nužno nas je usmjerila na online komunikaciju koja je izmijenila društvene procese / Snimio Slavko Midzor / PIXSELL

Internet je trenutačan, a World Wide Web arhiviran, i te su dvije značajke proizvele novu vrstu kulture za vrijeme pandemije, kulture čije će se značajke i dalje očitovati, a možda neće nikada niti nestati. Čim je zaraza počela, na proljeće 2020, Berlinska filharmonija otvorila je svoju arhivu te su se mogle besplatno poslušati sve njihove izvedbe. Njihov dolazak u Zagreb ovog proljeća bio je popraćen medijskom pompom, skupe karte nisu odbile – ili su ih zapravo privukle – ljude koji nikad u životu nisu bili u Lisinskom, a to se moglo vidjeti po tome što su se u gužvi raspitivali gdje je zahod. Društveni događaj nije zasjenio muzički, jer su svirali veličanstveno, ali u njihovim se nastupima može uživati bilo gdje i bilo kada, dovoljan je samo wi-fi i malo bolje slušalice.

Ovoga tjedna u Lisinskom su svirali i Zagrebačka filharmonija i Simfonijski orkestar HRT-a, a bila je izvedena i komedija Igora Weidlicha. Iako su karte bile vrlo povoljne, glazbeni program zanimljiv, a predstava zabavna, nije ni polovica gledališta bila ispunjena – stare navike zadržavanja kod kuće nisu još napustile ljude. Nije to samo strah od korone, jer on kod nas postoji samo u tragovima, nego ekonomiziranje s vremenom. Jacques Attali u svojoj Povijesti vremena pokazuje da je ključan aspekt modernizma – ubrzavanje, kako bi i brzina pomogla akumulaciji novca, dobara i informacija – sredinom 20. stoljeća zapao u krizu. Tejlorizacija, u kojoj je na pokretnoj traci svaki radni proces iscjepkan u minijaturne dijelove, dosegnula je krajnju točku: brži radnici ipak moraju čekati sporije, a posrednički lanci u bankama, administraciji i distribuciji postaju sve duži; nakon što se vrijeme dobivalo, počelo se sve više gubiti. Dobili smo brze aute i brze ceste, ali gužve su onemogućavale promet. Osim toga, i komunikacija zapinje – signal je trenutačan, ali tipično je da vam se nitko ne javlja s druge strane linije pa ne možete doći do potrebne informacije. Poremećaji interkontinentalne opskrbe, započeti zbog pandemije i povećani bliskom ratom, doveli su u 21. stoljeću do tolika usporavanja proizvodnje da su neke tvornice morale i stati jer, primjerice, BMW i Volkswagen ugrađuju u automobile kabele izrađene po mjeri baš u Ukrajini.

Izolacija za vrijeme epidemije nužno nas je usmjerila na online komunikaciju te se ubrzo otkrilo da se tako štedi vrijeme: ako se radi od kuće, ne mora se odlaziti u poduzeće na zamorne i često neproduktivne sastanke; sastanku se može prisustvovati bez uključene kamere, iz udobnosti doma, i usput, recimo, oprati posuđe i skuhati ručak. Budući da nam je internet praktički uvijek dostupan, možemo efikasnije koordinirati komunikaciju, pritom štedeći na putovanjima. Prelazak s odlazaka u kino na kućne projekcije videa i DVD-a oslobodio nas je vezanosti na termine projekcija, kao što nas i napuštanje televizije, i prelazak na streaming servise, oslobađa ovisnosti o TV-programu. Najnovije je otkriće da se ne mora više odlaziti ni u crkvu na bogoslužje jer je ono dostupno na društvenim mrežama, a ako slučajno zakasnimo na željenu misu, nema problema – uvijek se negdje služi misa, pa zašto se ne bismo, na primjer, navečer uključili u misu u Chicagu?

Brzina interneta i arhiviranost sadržaja na WWW-u čine da smo veći gospodari vremena, ali uvećavaju našu osamljenost. Attali navodi riječi francuskog filozofa Rogera Cailloisa: „Naša su društva lišena svakoga pozitivnog karaktera. Sreća koju donose sastoji se, u prvome redu, u odstranjivanju i odvraćanju od briga i oslobađanju od obveza. Otputovati na odmor znači pobjeći od briga, uživati u zasluženu odmoru. To znači veće izdvajanje iz skupine, umjesto zajedništva u vremenu obilja i trenutku veselja. Praznici ne povećavaju osjećaj zajedništva, poput svetkovina, nego dovode do njegove najniže razine.“ Upravo nam se to dogodilo. Proslava 1. maja prolazi bez parade, kao i Tijelova bez procesije; ne okupljamo se ni u kinu ni na trosjedu u dnevnom boravku; nastavu i sastanke prebacujemo u online modus; spomenici postaju prazni, kao i gledališta na koncertima i u kazalištima; kultura još nije vratila snagu kojom nas je ujedinjavala, a možda više i neće.