Trst je naš

Niz hrvatskih umjetnika osvojio je posljednjih mjeseci tršćanske kulturne ustanove, od nedavno održane izložbe Zagreb, grad umjetnica Umjetničkog paviljona u muzeju Civico Museo Revoltella, Galleria d’arte moderna, do nastupa ansambla Sudar Percussion s projektom Oxigene koji će se održati potkraj srpnja.

U ožujku je nacionalna operna prvakinja Kristina Kolar u Teatru Verdi pjevala Puccinijevu Toscu, dijeleći predstave s jednom od vodećih svjetskih sopranistica Marijom José Siri, a na predstojećem ljetnom džez-festivalu Trieste Loves Jazz solistički koncert održat će pijanist Matija Dedić.

U Gradskom kazališnom muzeju Carlo Schmidl od 3. ožujka do 15. svibnja održava se izložba zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt posvećena velikom donatoru, hrvatsko-britanskom baletnom umjetniku Željku Jureši, naslovljena Una vita per il balletto / Život za balet / Hommage à Jelko Yuresha.

Plakat izložbe posvećene velikom hrvatsko-britanskom baletnom umjetniku Željku Jureši u Gradskom kazališnom muzeju Carlo Schmidl

Od Jureše do Bareze

Jureša se poslije aktivne plesačke karijere, sa suprugom i stalnom partnericom, jednom od vodećih britanskih balerina Belindom Wright, koja se elegancijom i ljupkošću isticala u klasičnim ulogama romantičnoga baletnog repertoara, bavio kostimografijom, pisanjem, slikarstvom, podučavao je i koreografirao. Cijeli je život sakupljao baletne kostime, nakit, kazališne artefakte, baletnu literaturu i dokumentaciju, što je sve dvije godine prije smrti u srpnju 2020. darovao Muzeju za umjetnost i obrt. Jurešina donacija sastoji se od triju glavnih zbirki: kostima i modnih dodataka, fotografija i slika te baletne literature. U Trstu se prikazuju izabrani kostimi te manji dio artefakata i memorabilija. Izložba, čije je trajanje zbog velikog zanimanja produljeno za petnaest dana, ostvarena je u suradnji s Hrvatskom zajednicom u Trstu.

Teatro Verdi u Trstu, u kojem je maestro Nikša Bareza djelovao od 1979. do 2019.

Nedavna iznenadna smrt dirigenta Nikše Bareze izazvala je veliko žaljenje u tršćanskom opernom kazalištu Teatro Verdi, gdje je maestro Bareza djelovao od 1979. do 2019. Počeo je s operom Mazepa Čajkovskog, a 1996. postavio je Evgenija Onjegina. Radio je i Šostakovičevu operu Lady Macbeth Mcenskog okruga, 1987, te manje poznata djela Mali trg Ermanna Wolf-Ferrarija, 1992, i Ljudski glas Francisa Poulenca, s Mascagnijevom Cavalleria rusticana, 1993. No uz ta djela slavenskog i opernog repertoara 20. stoljeća, Nikša Bareza postigao je veliki uspjeh Wagnerovim Tannhäuserom, 2010. i, posebice, posljednjim tršćanskim predstavama Puccinijevih opera Madama Butterfly i Turandot, 2019, kojima se, kako kaže nekrolog Teatra Verdi, posvetio s „osobitom strašću“. U tome kazalištu cijenili su ga kao dirigenta senzibilne otmjenosti koji je posvećivao pažnju svakom detalju partiture, dubinski istražujući ulogu svakog instrumenta i svake vokalne dionice. Tršćanski ljetopisi pamte i njegove koncerte s glazbom Luigija Pizzettija, Felixa Mendelssohna, Jeana Sibeliusa i Mauricea Ravela.

U krugu najuglednijih opernih kazališta

Teatro Verdi (Teatro Lirico Giuseppe Verdi di Trieste) izgrađeno je 1801, u doba Austrije. U arhitekturi se vanjštinom ugledalo na milansku Scalu, a unutrašnjošću na venecijanski Teatro La Fenice. Verdijevo ime, čije su opere Gusar i Stiffelio u njemu praizvedene 1848. i 1850, ponijelo je odmah po skladateljevoj smrti, 1901. U njemu je 1895. praizvedena i opera Istarska svadba Antonija Smareglie.

Teatro Verdi, zbog tradicije i izvedbenih dosega, pripada krugu najuglednijih talijanskih opernih kazališta iako nema velik repertoar. Ove sezone na programu je pet opernih produkcija i jedna baletna, uz koncertne programe. Budući da nema vlastiti baletni ansambl, svake se sezone poziva neki gostujući. U veljači to je bio Balet Nacionalnog akademskog kazališta opere i baleta iz Odese koji je, neposredno prije ruske invazije, prikazao balete Carmen i Šeherezada. Sezona je počela praizvedbom opere Amorosa presenza suvremenoga skladatelja Nicole Povanija, dobitnika Oscara za glazbu u filmu Život je lijep Roberta Benignija, 1999. Na kraju sezone bit će praizvedena (!) nedovršena opera Al mulino Ottorina Respighija, iz 1908, uz Leoncavallove Pagliacce. Repertoar je, u hodu, upotpunjen još dvjema dodanim manjim produkcijama glazbene basne, prema Andersenu, Začarani dvorac Marca Tarallija i operom Pepeljuga Pauline Viardot i Paole Magnanini, čije žensko pismo upotpunjuju dirigentica Manuela Ranno i redateljica Teresa Gargano.

Prizor iz predstave Don Pasquale / Snimio F. Parenzan

Produkcije Donizettijeva Don Pasqualea i Puccinijeve Tosce posuđene su od Teatra Comunale u Bologni, dok je Verdijev Rigoletto nova produkcija Teatra Verdi.

Riječka sopranistica Kristina Kolar, koja je bila i protagonistica Barezine tršćanske Turandot, Toscu je pjevala u režiji, scenografiji i kostimima Huga de Ane, a partner u ulozi Cavaradossija bio joj je tenor Raffaele Abete. Obojicu smo netom vidjeli na premijeri Traviate u Zagrebu.

Simpatična je i zabavna predstava Don Pasqualea, u retroruhu šezdesetih, scenografa i kostimografa Davidea Amadeija, pod suverenim ravnanjem Roberta Gianole (izvedba 2. travnja). Imponirala je sigurnost glazbene izvedbe u nekoliko ritmički zahtjevnih trenutaka brioznih brzih tempa. Zahvaljujući ležernosti i opuštenosti svih protagonista u scenskoj igri i pjevu, uz elegantno muziciranje orkestra i srdačan nastup zbora, predstava je publici pružila obilje ugodnih trenutaka. Režiju Giannija Marrasa ispunjali su vedrina i fini, na pravim mjestima plasiran humor uz poneki geg. Solistička podjela ne okuplja osobito poznate pjevače, ali su svi dobro funkcionirali. Predvodi je izvrstan tenore leggero César Cortés u ulozi Ernesta, uz vrlo dobre baritone Michelea Govija u naslovnoj ulozi i Brunu Taddiju u ulozi doktora Malateste. Iako se sopranistica Elisa Verzier, kao Norina, klonila najviših tonova u kadencama, i ona je pridonijela kompaktnosti cjeline. Neodoljiv je bio mimičar Daniele Palumbo u svojim komičnim zadacima.