Šok koji to nije

Čini se da šira percepcija, posljedično i recepcija, suvremene skandinavske fikcijske proze, ili barem njezina komercijalnijeg dijela, posljednjih desetak godina zapinje u rascjepu između takozvane stvarnosne proze čijim je glavnim predstavnikom Norvežanin Karl Ove Knausgård (a posredovanjem književnosti s neprikrivenom tendencijom prepisivanja stvarnosti svjetska je javnost na uvid dobila i presliku obiju strana života u piščevoj bračnoj zajednici sa švedskom kolegicom Lindom Boström Knausgård) i skandinavskog noira, visokoprofitabilne vrste koja, kriminalizacijom razmjerno uspavane skandinavske svakodnevice, podgrijava fantazije čitatelja širom svijeta. Premda motivacijom (financijskom prije no estetskom) i intencijom da zabljesnu, ne i ostanu kao trajna vrijednost i ne odudaraju previše jedan od drugog, dva su pola jasno odijeljena pa autori, izrazivši pripadnost jednom taboru, rijetko pokazuju namjeru eksperimentiranja s drugim.

Izd. Profil, 2022, sa švedskog prevela Antonija Handabaka

Ipak, švedski novinar, radijski voditelj, pisac i publicist Alex Schulman (1976) svoje je stvaralaštvo odlučio smjestiti upravo na tankoj, poroznoj granici dvaju razdvojenih svjetova. Tako, barem, daje naslutiti pompozna najava njegova petog oknjiženog, a prvog djela fikcijske proze, ujedno prvog predstavljanja hrvatskim čitateljima romana Braća. Njemu pak hrvatski nakladnik Profil ne čini uslugu predstavljajući ga kao „književnu senzaciju iz Švedske“, marketinškim haikuom s naslovnice ostavljajući pogrešan dojam da je iza nje skriven još jedan krimić. Autor, doduše, odnose u romanu obavija onim što bismo površno nazvali trilerskom napetošću, no njegov primaran interes izvire iz sasvim drugog mjesta.

Na 216 stranica u pravilnoj se izmjeni raspredaju dvije priče koncentrirane oko odnosa trojice braće, Nilsa, Benjamina i Pierrea. Premda nominalno predstavljeni kroz treće pripovjedačko lice i vizuru takozvanog sveznajućeg pripovjedača, događaji za posrednog fokalizatora imaju srednjeg brata, čitatelju se daje naslutiti najosjetljivijeg i anticipiranim „tragičnim događajem“ najviše oštećena. Već je u toj fazi jasna vrlo zanimljiva, iako ne i nova, tehnika koju Schulman rabi; razotkrivanjem Benjaminove perspektive postavlja ga s čitateljem u stanje trajne napetosti, neprestano navodeći na preispitivanje izvantekstualne naklonosti koja se tim približavanjem neizbježno gradi. Braća se, kao i svi srodnici ovog svijeta uhvaćeni u formativnim godinama, oblikuju u zajedništvu, ali s potrebom da se jedan od drugoga razlikuju, a njihovu zdravu želju za natjecanjem pojačava kompetitivni otac, koji dječake navodi da pobjedama u raznim, i ne uvijek njihovoj dobi primjerenim, igrama dokazuju svoju muškost i uvijek iznova osvajaju mjesto u očevu srcu.

Nezdrava odgojno-obrazovna metoda, smišljena u svrhu očeve pomaknute zabave, ili kako bi se nekakvom aktivnošću skratila dječačka dokolica za ljetnih mjeseci provedenih u kući na osami, samo je jedan, ne prvi i ne najočitiji, primjer disfunkcionalnog roditeljstva. Oca, osim u pokušajima izazivanja dječaka pasivna i bezvoljna muškarca, umnogome nadmašuje majka. Njezin je alkoholnim parama obavijen lik mnogo preciznije oblikovan, motivacije jasnije, a odnos prema sinovima (ne)usporediv s ljubavlju što ju pokazuje prema obiteljskoj kujici, u srži bolniji i manje shvatljiv od očeva. Nije to neobično jer Schulman se u opisivanju (doduše vlastitih) obiteljskih odnosa izvježbao u prethodnim svojim djelima memoarske proze. Jedno je od njih u cjelini posvećeno razlaganju autorova odnosa s majkom, zlostavljački nastrojenom alkoholičarkom. Uzevši k tome u obzir raniju piščevu potrebu za razotkrivanjem i biografski podatak o Schulmanu kao srednjem bratu, teško je ne zapitati se koliko je Braće temeljeno na proživljenom iskustvu, a još teže odbaciti traganje za stvarnosnim u tekstu. Budući da autor takvo što nije potvrdio, a u njegovu životopisu nema podataka o tragediji kakva se na koncu razotkriva, roman čitamo kao djelo čiste fikcije, možda literariziranu potrebu za povratkom na ishodište prvih životnih trauma i pokušaj razumijevanja dubinskog životnog rasapa.

Iako romantizirano, djetinjstvo može biti teško razdoblje, posebice pokuša li njegov protagonist zaorati poljem prvih sjećanja. Nekad, u ne tako davnoj prošlosti, samo su rijetki, najsnažniji među braćom, prvi stadij preživljavali i prelazili u razdoblje mladenaštva, a takva je slika imanentno prisutna i u odnosu trojice protagonista. Ne nadmeću se oružjem, no kao da žive u trajnom sukobu, pokušaju da jedan drugoga povrijede i, tako oštećena, pošalju u budući život. Sretni su što imaju braću, reći će im otac, jer nema snažnije veze od bratske, no već i mrvice odraslosti što ih škrto razbacuje autor razotkrit će svu dubinu njihove podijeljenosti. To što nakon napuštanja života pod zajedničkim krovom i dalje komuniciraju možda se u suvremenom svijetu može smatrati uspjehom, ali žučna svađa na dan majčina ispraćaja govori u prilog tome da roditelji stoje kao najsnažnije vezivno tkivo među otuđenim odraslim pojedincima.

Fokus romana jasan je već i izostankom autorova nastojanja da sazrijevanje dječaka u muškarce, kao i njihovu odraslost, prikaže kroz aspekte izvan kontekstualizacije njihova obiteljskog odnosa pa čitatelju ostaje razmjerno nepoznato u kakve su osobe izgrađeni. Za potrebe je romana dovoljno ocrtati točke njihova razgraničenja. U tom je smislu prijevod naslova, iako ne doslovan (švedski Överlevarna primjerenije bi bilo prevesti kao Preživjela), pogođen i prikladan. Pohvaliti valja i ukupnost prijevoda Antonije Handabaka; tečan i dosljedan dokida, nadamo se, eru slabosti u prijevodnim izdanjima nakladnika. Slabosti ima i u stilu romana; nepotrebna, mjestimice i pretjerana nastojanja da se tekst oplemeni pokušajima osnovnoškolske lirike, oduzimaju od čitateljskog iskustva, no valja imati na umu da je riječ tek o prvijencu i malo poštedjeti autora. Kroz prste mu se, ipak, ne može progledati slabost konačnog razrješenja, posve neuvjerljiva komadića slagalice kojom bi trauma koja to nije trebala biti rasvijetljena. Bez njega bila bi ovo sasvim solidna dramatizacija obiteljskog života. Ovako ostaje šok koji to nije.