Ružne fasade i neuspjesi kapitalizma

Francusku spisateljicu, filmašicu i feminističku aktivisticu Virginie Despentes ne zanimaju lijepe rečenice. U svijet književnosti ulazi jednoglasnim osporavanjem. Prvi roman, eksplicitan i nasilan, Rasturi me (1993), prema kojem će poslije s pornozvijezdom Coralie Trinh Thi snimiti film, odbija devet izdavača. Ipak, zahvaljujući supkulturnoj sceni i mladom uredniku Florentu Massotu preko alternativnih kavana i rock-klubova dolazi do čitatelja, ali i do prevratničkoga gostovanja u dokumentarcu Paris Dernière. U devedesete, vrijeme otvaranja francuske književnosti postkolonijalnim piscima i provokatorima poput Michela Houellebecqua, Despentesova upisuje odbačene protagonistkinje. Ono što je naučila na ulici i u punk rocku jest gledati svijet jasno u njegovoj truleži. S trilogijom Vernon Suboteks postaje mainstream. Otvorena su joj vrata akademije Goncourt.

Prvog dijela trilogije – u kazalištu već neko vrijeme opsjednutu dugim epskim pričama ili epizodama, koje zanimaju raspršeni, no prije svega monotoni načini pripovijedanja – nakon već solidna broja uprizorenih romana uhvatio se Thomas Ostermeier, dugogodišnji ravnatelj berlinske Schaubühne i proslavljeni redatelj čiji rad sukcesivno pratimo od 2003. i gostovanja na Festivalu svjetskog kazališta.

Obećanje revolucije u kazalištu otvara vrata ispraznom Broadwayu / Snimio Thomas Aurin

Ono što se u tom vremenskom procijepu promijenilo jest da su njegove nekadašnje efekte, stiliziranu estetiku, akciju i adrenalin u Vernonu Suboteksu I na sceni zagrebačkog HNK-a zamijenila anakrona rješenja poput zakretanja rundbine (scenografija Nine Wetzel), pali – gasi izmjena scena živom svirkom i svođenja glume na zrcalo u kojem je izvođač tek daleki pripovjedač kojeg se bez mikrofona tijekom svake ispovijedi jedva i čuje. Trojica dramaturga, Florian Borchmeyer, Bettina Ehrlich i sam redatelj, žustro pripovijedanje ponešto skraćuju. Treće lice zamjenjuje prvo, nižu se blokovi s plejadom likova povezanih s propalim četrdesetogodišnjim Vernonom, čije je prezime ništa drugo doli formula za liječenje ovisnosti o opioidima. Dijaloga gotovo i nema, svaki je lik tu da ispriča svoju priču i odjuri dalje. Tek ih povremeno poput ljepila spaja Hijena tražeći izgubljene kasete.

Antipatični Vernon (Joachim Meyerhoff) pripada generaciji X. Trgovinu pločama, centar staroga svijeta, morao je zatvoriti. Izolira se, ne nalazi novi posao, gubi socijalnu pomoć i nekako uspijeva preživljavati dok ga financira mlada zvijezda Alex Bleach. Kad se Alex predozira, on završava na ulici te počinje njegova odiseja od kauča do kauča nalik kadrovima serije Gdje ima dima. Buntovnici postaju sterilni buržuji, odnosi se na klimavim temeljima raspadaju, a Vernon bez ikakvih iluzija i očajanja kritički reflektira i meandrira klasama, rodnim ulogama, napucanim i skromnim interijerima. Videa u pozadini Sébastiana Dupoueyja sugeriraju političke promjene (Chirac, Sarkozy, Le Pen, Macron, žuti prsluci), dok cover-bend (Henri Maximilian Jakobs, Ruth Rosenfeld, Taylor Savvy i Thomas Witte) daje ritam Dead Kennedysima i Die Antwoordom.

Emilie (Julia Schubert) ne osjeća grižnju savjesti nakon što ga izbacuje, psihoterapija joj za to uostalom i služi. Pravovjerni desničar, iznimno kritičan scenarist Xavier (Holger Bülow), prima Vernona da se podsjeti kako u mladosti nije bio kompliciran dečko. Nekad hičkokovska junakinja Sylvie (posve utišana Stephanie Eidt) postaje negativna i sitničava, brbljava nimfomanka. Trokut pornozvijezde Pamele Kant (Ruth Rosenfeld), njezine cimerice koja odbija heteronormativna očekivanja i postaje Daniel (Maximilian Jakobs Maxi) i Votke Santane, dovodi nas do konzervativne Aïche (Hêvîn Tekin), koja guglanjem saznaje za majčinu prošlost, izbjegava promiskuitet jer zna da je granica tanka. Kiko (Bastian Reiber) ne podnosi kad mu nepoznati ljudi banu u dizajnerski stan, siromašni smrde, podcrtavat će u monologu, pušta Vernona da parazitira sve dok ne završi u krevetu s njegovom žudnjom, Marcijom (Mano Thiravong), koju uzbuđuje nezapažanje.

Kapitalizam ne zanimaju ružne fasade, njegovi neuspjesi i gorčine. Pariz je ubrzan i nemilosrdan. Njegovo sastavljanje i rastavljanje nalik je otvaranju i zatvaranju vrata propale trgovine ploča, gdje između osobnog striptiza i vidljive agresije nema iskrena prijateljstva. No nema ni drame koja je u gotovo pet sati napornih monologa glumce svela na recitatore, a publiku osudila na beskrajno strpljenje. Ono što je nekoć obećavalo revoluciju u kazalištu, sad eventualno otvara vrata ispraznom Broadwayu.