Raskošno ali bez žara

Od posljednje produkcije Verdijeve Traviate prošlo je tek pet i pol godina i svakako ne treba žaliti za tom lošom predstavom redatelja Janusza Kice. Repertoar Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu toliko se posljednjih godina smanjio da se posezanje za Traviatom nakon pet i pol godina, predstojećom Toscom nakon osam godina koliko je prošlo i od planirana no srećom otkazana Evgenija Onjegina, može smatrati rastrošnošću pijanog milijunaša.

Srećom, nova Traviata poznatoga argentinskog redatelja, scenografa i kostimografa Huga de Ane, uprizoritelja nedavne Lastavice, bljesnula je raskošnom, atraktivnom opremom i bez režijskih ekshibicija, što joj, uz odgovarajuću pjevačku podjelu, može osigurati dulji scenski život. De Ana uredno donosi siže Verdijeve opere. Ima u njemu i nepotrebno slabijih detalja poput štapa i šešira koje Germont nikako da negdje odloži u svim svojim dolascima na scenu ili Annine kao Violettina faktotuma u prvom činu, što se, doduše, vidjelo samo na premijeri, dok je poslije izostavljeno što otvara pitanje dosljednosti redateljevih ideja, i to na nevažnim detaljima. Dosjetka s Bukovčevim platnima zgodna je s obzirom na trenutačnu izložbu u Klovićevim dvorima, no dramaturški nema smisla. Da je Violetta imala Bukovčeva platna, ne bi bila financijski propala.

Ljubomir Puškarić kao Germont

I glazbena je izvedba, pod ravnanjem Srbe Dinića, tekla uglavnom uredno uz manje nesuglasice između zbora i orkestra. No Verdijeve kantilene kao da su protekle mimo gledatelja. Predstava u cjelini nije imala pravog naboja, ni glazbenog ni scenskog; nikako da se pojavi iskra koja bi unijela barem malo žara. U glumačkom pogledu to je propust redatelja koji je likove prepustio pjevačima da s njima čine što žele ili (ne)mogu, a i glazbeno je uzmanjkalo drame što je djelo itekako sadrži.

Razlog za novu Traviatu jest taj da je Lana Kos, koja ju je pjevala širom svijeta, otpjeva i zagrebačkoj publici. 38-godišnja sopranistica, koja je debitirala prije dvadeset godina u Zagrebačkoj operi, kao Kraljica noći u Čarobnoj fruli, njezina je solistica. S njezinim ulaskom u angažman izmišljen je status solistice Opere, po rangu između nacionalnih prvaka i prvaka Opere poslije kojih dolaze – ostali solisti Opere!? Eto primjera nepotrebna (i formalno smiješna) povlađivanja umjetnici koja ima zapaženu međunarodnu karijeru, ali ni blizu karijerama najvećih hrvatskih opernih umjetnika u svijetu koji su kod kuće imali normalne statuse prvaka.

Lana Kos pjeva uloge talijanskog repertoara u Italiji, što je važna referencija, u Palermu, Trstu, Napulju, Genovi, Bariju, a vrhunac su njezine karijere višestruki nastupi u veronskoj Areni. Rijetkima je od hrvatskih pjevača to uspjelo. Bio sam sretan i ponosan na nju zbog ovacija što ih je dobila za Micaelu u Carmen, u Veroni u ljeto 2019. Pjevala je i u dvadesetak drugih gradova širom svijeta, ali prvih svjetskih opernih kuća, osim veronskog festivala, u njezinoj biografiji nema. Od prirode obdarena prekrasnim, tamnim glasom bogatih preljeva i velika opsega zazivala je epitete čuda od djeteta i voce universale, ne našavši svojemu pjevanju pouzdan tehnički oslonac. Sudeći po njezinim posljednjim nastupima u ulogama Leonore, Magde i sada Violette, pouzdanost tog oslonca sve je manja. A bez režijski točno definirane koncepcije lika njezin se glumački nastup svodi na plošnu patetičnost.

Alfreda je tumačio talijanski tenor Raffaele Abete, uredno ali bez boje, okusa i mirisa. Znana, pouzdana i raskošna verdijanska fraza i supstancija glasa baritona Ljubomira Puškarića, u ulozi Germonta, nije bila dostatna za bolji uspjeh predstave.

Na premijeri još su nastupili Emilia Rukavina (Flora), Josipa Gvozdanić (Annina), Filip Filipović (Gaston), Ozren Bilušić (barun Douphol), Marin Čargo (markiz d’ Obigny), Ivica Trubić (dr. Grenvil), Nikša Radovanović (Giuseppe) i Boris Beus (Sluga / Listonoša).

Više naboja dogodilo se na izvedbi 25. travnja, s tzv. drugom podjelom uloga, na čelu sa sopranisticom Martinom Zadro. Ona Traviatu pjeva već dvadesetak godina, najviše u Ljubljani kao prvakinja tamošnje Opere SNG-a. Lik donosi u rasponu Violettinih psiholoških stanja, glumački uvjerljivo i decentno. Glasovno je svježa, s mnogo dinamičkog nijansiranja i posebno lijepih, zvonkih piana. Karakter njezina, u osnovi lirskoga glasa, ne omogućuje joj staccato pasaže u kadenci arije u prvom činu koje prelazi vokalizacijom niti visoki es na kraju, što je zanemarivo u odnosu na cjelovitu dojmljivost te pjevačke kreacije.

Nešto bolji, s muzikalnijom interpretacijom, bio je albanski tenor Kodjan Kaçani kao Alfredo. Germonta je prvi put ostvario bariton Davor Radić. Posebno je do izražaja došao prekrasan timbar glasa basa Tonija Nežića u ulozi dr. Grenvila.

S obzirom na aktualni trenutak pripreme i donošenja novoga kazališnog zakona, angažiranje vanjske skupine od desetak priučenih plesača za koreografiju Michelea Cosentina (isti je slučaj bio i u Lastavici) nedopustivo je. Nedopustivo je da se ne koristi postojeći vlastiti ansambl čiji i najstariji plesači mogu lijevom nogom izvesti tako minornu koreografiju. Zar je to baletna budućnost koju želi omogućiti novi zakon?