Ranjenik

Ranjenik

Da li zato što je gol.

Ili zato što je promašio nas

i pogodio sebe.

Da li sam zato odgodila njegovu bol.

I pravila se da je ne čujem.

Kad su tražili da se odredi.

Na koje rame će sjesti.

Jer mogli bi krivo

tumačiti njegovu bezazlenost.

Držala sam baklju dok su mu

vraćali sve strelice koje

nisu prepoznali kao priliku.

Sjećaš se ranjenog anđela?

Nekorektnog, neodlučnog.

Imao je ožiljke po rukama.

A vidi nas kako smo slatki.

Na beskrvnoj slici dorečenosti.

Anonimna

Sjeli smo da bismo razgovarali o miru,

tvoja mama, glas moga oca i trikovi ubijenog brata.

A sve to nazivamo svojim.

U nedostatku smijeha o kakvu smo sanjali,

klanjajući se arogantnoj, dalekoj i isključivoj moći.

Samo da bismo poremetili apatiju i laskali adrenalinu

u lunaparku s poznatim i zvučnim imenima,

gorčina je isključila struju i čeka daljnje upute.

Zabodeno

Na slici pariškog mosta 

Koju je netko ostavio u sandučiću za poštu 

Pisalo je Alma kao ime mosta 

Iako bih ja izabrala raspadajući svijet Pigallea 

Mamurni hod nekog bezdušnika s Montmartrea 

Ili groblje, svijeća i cvijeće za Piaf, 

naduvani klinci koji grle Morrisonovu glavu. 

Na ništa me ne podsjeća taj most zaboden u kaslić 

Most koji spaja obale Seine 

i zaudara na pokušaj bijega u život 

princeze Dijane. 

Ne znam ni tko je Alma

Možda čudovište koje upozorava 

Ili skladateljica koja provocira 

Ili glumica koju tek trebam upoznati 

u pauzi između nesigurnosti i želje.

Start

Te cipele iz petog a stavit ću na ruke. Ne želim šetati u njima. Čak kada bih nekako uvukla prste

i pete ostavila vani

vidjela bih Andriju koji mi se sviđa jer sluša New Order i govori pametno, a ja se lomim između Brene i Armstronga

dok ne dođu Josipa i Arsen i ukradu me iz kazetofona mojih roditelja. I sigurno bih naišla na Tonku iz engleskog;

toliko sam željela da me primijeti, ona je samo okretala očima kad je prozivala moje ime, jer je znala da ju čeka tišina

i da odgovora nema. Mislila sam da je dovoljno što postojim.

Vidjela bih i Anju B kako leprša u rozim tenisicama, i njenu mamu ufuranu u sve dječje priče, da sad navučem ove

startasice iz petog a, ne bih joj dozvolila da me zaustavi na cesti i govori kako bih se trebala ponašati. Rekla bih joj: mila

to što si pristala na tugu nema veze sa mnom, tvoja će se djeca prilagoditi. Njihova će nas imena cijeli život ponižavati

i mahati s naslovnih strana s ekipom koja nam podsmijeh plasira kao nagradu. Dok uzimaju i dijele između sebe, a nama

tumače kako trebamo živjeti.

Baš kao i ti sada meni u parku bez pješčanika, dok tvoj suprug uzima neprimjetno, a primjetno, ne vidi razliku između

tebe i tvojih mogućnosti. Budi mirna, mama, Anja će njegovim putem.

Pa ne bojiš se valjda mene, djeteta stisnutih ramena? Ja sam ionako tu da vas podjebavam pjesmom.

Čudo

Neshvatljivije mi je brisanje prašine

od plesa s mrtvima na Madagaskaru.

Mark je rekao da ih izvade iz groba.

Omotaju tkaninom, dignu prema nebu

i prskaju vinom, plešući uz živu glazbu.

Taj se povratak događa svakih sedam godina.

I više me strah osjećaja pripadnosti

od tetoviranih lica u ponavljajućem snu.

U kojem motorom obilazim vulkane,

grlim lokalno stanovništvo i brišem im suze.

To mi je posao, plaća ovisi o raspoloženju.

Voljela bih biti ambiciozna, ali nemam vremena.

Na klupi me čeka doživljaj, u pošti pisma.

Na stolici pas i vjernost prvog susreta.

Dugogodišnja ljubav i pokušaji odlaženja.

To ne znači da ne češljam svoje čudovište.

Koje se naglo budi tražeći hranu i piće.

Nemoguće ga je obuzdati glasom i dodirom.

Moj jezik ne razumije, moj pogled ga iscrpljuje.

Zato ga zavežem za stijenku i napijem do nesvijesti.

I češljam ga, češljam, češljam...

Glad

Hranim svoju drugu stranu.

Običnim floskulama.

Siromašnim harlekinima.

Plesnim točkama devedesetih.

Instant, dinstat, disat, pisat.

Hranim se uglavnom prozno.

Pijem poetično, prilično.

Padaju zvijezde i kriteriji.

U plitke rijeke i zagađena mora.

Druga strana ždere i loče.

Diže rampe i izmišlja situacije.

Nije se našla ni u jednoj.

Ne treba joj previše vjerovati.

Zaboravlja prije nego izgovori.

Lijenost iznenađena prihvaćanjem,

drijema i čeka da joj ugađaju.

Traži krivce i daje ultimatume.

Zamaskirana u stvaranje,

prebire po tuđim životima.

Laže da ne vjeruje u nadahnuće.

Zato jer tako svi govore.

Ta druga strana.

Koja u neradu vidi spas,

a u neredu izlaz.

Hraniš to prijateljstvo i neprijateljstvo,

svoje dobro i svoje loše.

Samo da ne ostaneš

zaglavljena negdje između.

Samo da ti ne pripadne sredina.

Istina

U ladici

Prvoj do poda

Gotovo na podu

Skvrčena drijemam

u lakiranom krevetu s cvijećem.

Možeš me prepoznati po petama,

Ali ne možeš me zatvoriti

Jer fali taj dio kojeg nigdje nema

više ga ne proizvode

Probaj vjerovati

da je to što vidiš istina

Kao i ja što vjerujem

Da je istina ono što čujem

Od činovnika koji se mijenjaju za ovim stolom

Bijesni što ne mogu zatvoriti

Ladicu u koju su me smjestili.

Romantična

Od prvog susreta do ovog početka.

Koji bi mnogi nazvali krajem.

Jer hod po špranci nije zagonetka.

Stara ljubav s novim udisajem.

No davno smo ovdje trebali ući.

U slomljene i mučne tišine.

Najgori talog iz sebe izvući.

Da, bijedan je strah od pomrčine.

U pogledu piše da izlaza ima.

Navike su mrgudne i trome.

Jer bliskost je sestra odlascima.

Što god pijuni mislili o tome.

Osovine

Sramežljivost mi je zavrnula ruku.

Traži da joj izjavim ljubav pred svima.

Da imam struk, to bih rekla struku,

da imam djecu, možda unucima.

Posesivnost mila ponovo briljira.

Ne izlazi često, pa izgleda manja.

Al’ kad krene, zavodnički svira,

dovodi u pomaknuta stanja.

Ravnodušnost cvili, zavija i trubi,

stisnutih šaka u promjene gleda.

Malo su joj požutjeli zubi,

bi i ne bi, da joj se i ne da.

Nezrelost se opet uspješno provlači.

Kroz končasti svijet od magle i dima.

Još jednu rundu, stižu navijači.

Za još jedan skok po oblacima.

Razmaženost izbija kroz pore,

da li će joj netko obrisati sline.

Kad se suze niotkuda stvore.

Na vratima  podmukle tišine.

U cokuli kamen

Navika prijeti porukom u flaši

Svako mi se jutro hihoće u lice

Počinje proba benda Ziheraši

U oku suza, na pladnju iznutrice.

Olovni korak, dolazi na vrijeme,

A vrijeme i novac putuju skladno

Znoje se riječi, ljušti se tjeme

U cokuli kamen raste napadno.

Promašeni život nema stida

Tko se to iz zadnje klupe smije

Pjesma se ipak do kraja skida

Pod plavim svjetlom prave emocije.

* * *

 

Zajamčena poetska avantura

 Priredila Darija Žilić

Romana Brolih rođena je 1972. u Zagrebu, a prvu zbirku pjesama, Svemir u prahu (Štajergraf), objavila je 2011. Autorica predgovora Andrea Zlatar istaknula je da Romana Brolih bilježi različite poetske strategije, pjesničke postupke, a da je u temelju ipak igra riječima. Druga zbirka pjesama, Tvoja mama ima dečka (Naklada Semafora), objavljena joj je 2016. Treća zbirka, Zapinjemo, objavljena je u izdanju Hena coma 2019. Premda je svaka od tih zbirki posebna i drukčija, može se reći da postoje određene specifične osobine Romanina pjesničkog rukopisa. Ona povezuje urbani žargon i intertekstualnost, njezine su pjesme izravne, a ponekad zbog ritma, rime i atmosfere prizivaju ugođaj kabareta ili zagrebačke šansone.

U poeziji Romane Brolih prisutna su dva modusa: romantični i ironični, samoironični. U ciklusu Ranjenik nalazimo pjesme koje pripadaju modusu slamnigovske poetike, igre riječima, sa spleenom dekadencije gradskih ambijenata, ali i romantični modus u kojem nema odmaka, tek ostaje sjeta i zapitanost, kao u pjesmi Ranjenik. U pjesmi Prednost u knjizi Zapinjemo nalazimo stihove: „Nema ništa tužnije / od ambicioznog čovjeka. / I ništa mrtvije od onog koji to nije.“ I upravo se u tome krije paradoks vremena u kojem živimo. Pjesnikinja često piše o tom nepripadanju, odlasku iz vremena svijeta, tako u pjesmi Čudo: „I više me strah osjećaja pripadnosti / od tetoviranih lica u ponavljajućem snu.“

Uostalom, kao zamjena za to bivanje u svijetu kompetitivnosti, nudi se izbor: „Voljela bih bit ambiciozna, ali nemam vremena. / Na klupi me čeka doživljaj, u pošti pisma.“ A upravo od tog doživljaja, od atmosfere grada koji nudi u pjesmi Zabodeno, čini se kako i jest najvažnije biti ona koja doživljava, stvara i razvija onaj starinski, već zaboravljen gard urbanih heroina: „Ali ne možeš me zatvoriti / jer fali taj dio kojeg nigdje nema / više ga ne proizvode.“ U ovom ciklusu nalazimo i pjesme s rimom: Romantična, Osovine i U cokuli kamen, a u njima prevladava atmosfera končastog svijeta i nedovršenosti.

Uostalom, u pjesmi Ostali smo iz zbirke Svemir u tišini pjesnikinja progovara o iskustvu ratne generacije koja je ostala nedozrela, negdje na sredini. I ljubav je često zgažena zbog naše nesavršenosti, Romana Brolih to je sjajno napisala u antologijskoj pjesmi Zvončica 2. Ona piše i o drugoj strani koju svi imamo, o čudovišnosti koju svi imamo i potajno je hranimo, izravno i bez metafora. U pjesmi u prozi Start govori o neprilagođenima, ali i o onima koji će nas „cijeli život ponižavati / i mahati s naslovnih strana s ekipom koja nam podsmijeh plasira kao nagradu“.

Posve osviješteno, Brolihova će svojoj lirskoj junakinji dati riječi „pa ne bojiš se valjda mene, djeteta / stisnutih ramena? ja sam ionako tu da vas / podjebavam pjesmom“. Na kraju jedino to je bitno. Da se prepustimo životu, izgradimo „grad u sebi“, da budemo dio svemirskog kabareta, dok vjetar nosi našu generaciju „drukčijom brzinom“ od ove koja dominira, a povjerenje u riječi ostaje kao konačna utjeha, „one su bitne i zato se igraš njima“ (pjesma Ti si iz zbirke Svemir u prahu). Ukratko, čitajte Romanu Brolih, posebno ako već niste. Poetska je avantura zajamčena.