Pravna baština kvarnerskih otoka

Prostor Kvarnera obiluje srednjovjekovnim pravnim spomenicima. Posebnost im je uporaba glagoljice koju je odobrio papa Inocent IV. na prostoru vlasti senjskoga biskupa Filipa (Pismo sv. Jeronima) 29. ožujka 1248. uz pragmatično obrazloženje da je „govor podređen stvari, a ne stvar pismu“. O hrvatskoj glagoljičnoj tradiciji Cresa i Lošinja, iako Statut nije pisan na hrvatskom jeziku i glagoljicom, za razliku od sačuvanih notarskih zapisa, svjedoči zaključak Velikog vijeća iz 1312. prema kojem je knez morao držati osobu koja poznaje hrvatski jezik (linguam sclavam) za obavljanje poslova jer stanovnici, osobito izvan grada, nisu znali latinski. Cresko-osorski statut pripremilo je povjerenstvo koje je potvrdio narod, a tekst je potom odobrio dužd. Statut obuhvaća odredbe od 15. do 17. stoljeća, što potvrđuje dugu pravnu tradiciju koja se mijenjala u različitim okolnostima. Ti statuti nisu bili samonikli spomenici narodne kulture, već su imali i tuđe utjecaje. To upućuje da hrvatski puk nije bio autarkičan, već otvoren za kvalitetne utjecaje.

Naslovnica Statuta tiskana u Veneciji 1640. godine

Odjeci slavenskog, venecijanskog, bizantskog i germanskog prava

U Statutu nalazimo hrvatske i slavenske pravne ustanove, npr. satnika, permana (langobardski ariman – seljak-vojnik) i požupa (pozzupia) kao komunalne službenike, te pristava kao službenoga sudskog svjedoka pravnog posla, čime nećemo negirati obilje utjecaja koji dolaze iz Venecije pa možda i Bizanta, kao i germanske utjecaje. Statut sadrži utjecaje recepcije rimskog prava koja je plod rada talijanskih glosatora i postglosatora, a kao europska pojava postoji i na susjednim kopnenim prostorima u vlasti Habsburgovaca (opće pravo – ius commune). U današnje doba to možemo usporediti s preuzimanjem standarda i propisa Europske Unije, što ponovno svjedoči o vjekovnoj uklopljenosti hrvatskih prostora u europske procese. Spis je potvrdila mletačka vlast 2. travnja 1441, a obuhvaća odredbe donošene i zapisivane od 1409. do 1608. Tiskan je 1640. u Veneciji na venecijanskom dijalektu, pa se ponegdje neprecizno navodi kao statut iz 1640. Tekst je pripremilo povjerenstvo koje je potvrdila otočka zajednica: knez Jakov Dolfin sa po dvojicom plemića i pučana iz Cresa, po jednim plemićem i pučaninom iz Osora, Lubenica i Belija, što ukazuje na elemente demokratskog postupka. Započinje pravno-filozofskim uvodom o razlozima i svrsi postojanja prava i ostvarenju društvenih vrijednosti: „Blaženo ono mjesto, koje podržava prava, gdje svaki dan milosrdna osoba poštuje milosrđe i gdje se hvali pravednog Boga. A tamo gdje je pravo, tamo su i Bog, mir, sloga i prijateljstvo i tamo vlada svaka vrlina, koja uspješno pobjeđuje neprijatelja ljudskog roda, neslogu i neprijateljstvo… Treba uzeti u obzir da ništa ne može biti tako vrijedno kao časni zakoni, koji štite božanske i ljudske stvari od loših ljudi, obuzdavajući njihova zla nastojanja…“

Zaštita ženina miraza i pravo na odvjetnika

Statut je podijeljen u četiri knjige, a one na poglavlja koja sadrže 293 članka. Prva knjiga (čl. 1–46) propisuje pozive na suđenje, ogluhe, odgode, obvezu stranaca i crkve na polaganje jamstva prije suđenja, nepružanje sudske zaštite za kockanje, doraslost (14 godina za muškarce i žene), zabranu gradnje na javnom putu itd. Od zanimljivih propisa možda treba istaknuti zaštitu žene, o kojoj govorimo kao modernom standardu i tekovini, ali poznavali su je naši preci još u 15. stoljeću. Tako se u prvoj knjizi kaže: „Neka imovina muža bude obvezana za njegov miraz i protumiraz. Izbjegavajući sporove i pogreške, koji se mogu lako dogoditi i uzimajući u obzir da prava žena treba štititi statuiramo, određujemo i hoćemo, da sva muževljeva imovina bude obvezana ženi za njezin miraz i protumiraz i da je žena u pogledu miraza i protumiraza pretpostavljena svima muževljevim vjerovnicima, osim troškova za lijekove, pogrebne troškove i najam stanovanja.“

Kazna za sodomiju bila je spaljivanje, a za silovanje odsijecanje glave osim ako žena ne uzme počinitelja za muža

Žena je također imala pravo živjeti na teret muža do smrti, a u slučaju smrti svoga muža mogla je živjeti na teret muževih dobara sve dok u cijelosti ne dobije miraz i protumiraz. Jedno od temeljnih ljudskih prava, pravo na odvjetnika sadržano je u prvoj knjizi: „Smatrajući da je pravedno da ljudi, koji ne umiju objasniti svoje zahtjeve, trebaju pronaći odvjetnika koji bi za njih govorio, da se ne bi dogodilo da sudac zbog neznanja stranke izreče nepravednu presudu.“

Najopsežnija druga knjiga (čl. 47–158) uređuje prisege komunalnih dužnosnika, nasljedno pravo, prava nekretnina, sudsko određivanje skrbnika maloljetnicima i maloumnima i obvezu davanja izvješća o radu, zabranu trgovanja i kupnje općinske imovine na dražbi za crkvene osobe, zabranu kockanja pod općinskim trijemom, utvrđivanje cijene ulja i žita u svrhu zaštite puka. Ističe se suvremenost nekih rješenja, npr. zabrane obavljanja javnih službi u više mandata i izbora rođaka za suce u istom mandatu. Zabranom razbaštinjenja štite se djeca od samovoljnog postupka oca pa o tome odlučuje sud. Bračnim drugovima priznaje se pravo međusobnog nasljeđivanja u visini četvrtine imovine, slično današnjem pravu međusobnog nasljeđivanja. Osobito je napredna odredba da se dužniku slabog imovnog stanja može omogućiti otplata duga u ratama. Statut sadrži i odredbe o zaštiti okoliša, npr. zabrani obrade kože na prostoru naselja i čišćenju javnih putova te zabrani prodaje bolesnih životinja. Složena pravila progovorila su i o moralnom životu, pa je tako žena koja je počinila preljub gubila „sve što se od njezinih dobara nalazi kod njezinog muža i sve ono što je ženi po naprijed rečenom zakonu dano i odobreno pa sve te stvari pripadaju suprugu s punim pravom“. Muškarci koji su počinili preljub s udatom ženom kažnjavali su se s pedeset libara i trebali su ostati u zatvoru šest mjeseci!

Drakonske kazne

Treća knjiga (čl. 158–232) obuhvaća propise o obvezama, odgovornosti i prisegama pastira, njihovim naknadama za rad, pravu na vunu, sir i mlijeko, procjeni i naknadi poljskih šteta koju počine životinje, krađi poljskih plodova i zvona, pojenju životinja u lokvama, zakupu i zabrani obrađivanja zemljišta i sječe šuma, zabranima, o korištenju vode u lokvama, izboru i obvezama požupa, bludnicama i svodnicama, obećanju braka ženama, utvrđivanju nečije smrti i dugovima, javnoj prodaji, izboru sudaca i pučana u Vijeće, nasađivanju vinograda i kopanju jezera, javnoj prodaji živežnih namirnica, o arbitražama kao načinu rješavanja sporova, o pristavima, skladištima žita, pristojbi na životinje, oslobođenju plaćanja poreza osobi koja se doseli na otok na pet godina.

Četvrta knjiga (čl. 233–293) o zločinima obuhvaća razne propise, zabrane te jasno izražava oblike kazne koje danas smatramo drakonskim, primjerice vađenja očiju, odsijecanja udova itd. Kazna za sodomiju je spaljivanje, a za silovanje odsijecanje glave osim ako žena ne uzme počinitelja za muža. Ipak, posebna zaštita žene kao žrtve ogleda se u tome što se vjeruje njezinu iskazu ako je na dobru glasu kada nema svjedoka djela. Propis o zbacivanju rupca ili vela s glave žene također znači zaštitu njezine časti, a kazne su bile velike. U Statutu nema tzv. Božjeg suda, ali postoji tortura uz stroga pravila i za točno određena djela. Knjiga propisuje i zabranu bacanja smeća u more, „pod kaznom od deset malih soldina za svakoga i za svaki puta, od koje kazne polovica pripada Općini a druga prijavitelju.... slično i po općinskim cestama, uz bunare, u luci ili na porporelu, uz crkve ili unutar određenih kamenih granica i zida.“

Kako srednjovjekovni sastavljači ipak nisu koristili opće, teorijske pravne pojmove (npr. umišljaj, nehat, krajnja nužda i sl.) oni su opisivali kaznena djela kao primjere, kazuistički. Statut govori o suživotu različitih kultura, a postoje i utjecaji recepcije rimskog prava, kanonskog prava Katoličke crkve, germanski utjecaji pa možda i odjeci bizantskog prava. Statut se mora proučavati zajedno sa sačuvanim ispravama koje svjedoče jesu li se propisi primjenjivali u praksi, a glagoljaška tradicija u ispravama svjedoči o očuvanju hrvatskog identiteta puka. Riječ je o međusobnom prožimanju utjecaja i dokazu da je hrvatska tradicija vjekovima povezana s krugom europskih tekovina. Pa i da nema posebnosti, svaki kvarnerski statut kao i hrvatski opći akti dokazi su stoljetne pravne kulture na našim prostorima, jednake sličnim mediteranskim i europskim prostorima.

Matičar i akademik Lujo Margetić priredio je prijevod Statuta na hrvatski jezik nešto prije smrti, ali nije stigao objaviti i uvodnu studiju. U tu svrhu planira se organizacija međunarodnog znanstvenog skupa 13–15. svibnja u Cresu i Lošinju. Projekt istraživanja i revalorizacije Cresko-osorskog statuta kao bisera otočke kulturne, a osobito pravne baštine bio bi važan za promociju otoka Cresa i Lošinja, potvrdu njihove uklopljenosti u onodobna, srednjovjekovna, zbivanja koja potvrđuju povezanost otočke i hrvatske baštine s europskim pravnim tekovinama te čvrste veze sa susjednim talijanskim i njemačkim prostorima, kao i poticaj za organiziranje znanstvenih skupova.