Odlazak velikana

Za snažno stablo Sederove osobe može se kazati Malrauxovim riječima da je bio hrast koji nije mogla oboriti nijedna životna tegoba, a ni stvaralačka kušnja iako ga je u jednoj fazi gotovo pokosila. Tu čvrstu Sederovu okomicu srušio je crni kosac neumoljivim sječivom prolaznosti ljudskoga života. Ono pak što padom moćnoga Sederova stabla nije kosac pokosio jest raskošna i plodna krošnja slikarevih plodova. Naime, u plejadi hrvatskih klasika Đuro Seder poistovjetio je svoje slikarstvo sa svojim životom pa je stoga to pletivo dviju različitih činjenica isplelo od tjelesnoga i duhovnoga života jedno djelo. Drukčije kazano, slikar je stavio znak jednakosti između duhovnoga i zemaljskoga, estetskoga i etičkoga jer je u slikarstvu tražio smisao svojemu životu. Zato je u pojedinim fazama života iskušavao samo slikarstvo, tj. istraživao sam medij slike napinjući ga do graničnih mogućnosti koje ga počinju brisati. Radikalno zasijecanje u medij slike obilježilo je njegovo stvaralaštvo u šezdesetim godinama pripadnošću grupi Gorgona (1959–1966).             

Akademik Đuro Seder bio je jedan od najvećih hrvatskih slikara / Snimio Emil Fuš

Valja podsjeti i na činjenicu da je Seder tijekom šezdesetih i sedamdesetih objavljivao i lirske tekstove u časopisima Razlog, Forum, Republika i dr. te je 1978. sabrao svoje pjesme u knjizi Otac iz lonca. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu diplomirao je u klasi Antuna Mezdjića 1951, a specijalku za slikarstvo završio je 1953. kod profesora Marina Tartaglie. Na istoj akademiji bio je redoviti profesor i biran za profesora emeritusa. Bio je redoviti član HAZU. Prvu samostalnu izložbu pripremio je 1958. u Opatiji u Izložbenom paviljonu, a u dugoj kronološkoj liniji imao je više od sto samostalnih izložbi te brojna sudjelovanja na skupnim izložbama u domovini i svijetu. Djela mu se nalaze u nacionalnim muzejima i galerijama te u sakralnim prostorima. Seder je ostvario impresivan opus u brojnim slikarskim tehnikama: uljena slika na platnu, zidna slika, mozaik, vitraj, crtež, gvaš, grafika. O njegovu stvaralaštvu pisala su naša najbolja pera: Igor Zidić, Tonko Maroević, Vladimir Maleković, Zvonimir Mrkonjić, Danijel Dragojević, Ješa Denegri, Zvonko Maković, Grgo Gamulin... Monografske knjige potpisuju Vlastimir Kusik, Zdenko Rus, Mirko Jozić, a Željko Marciuš retrospektivnu izložbu u NMMU-u.

Brojni su pisci u svojim analitičkim interpretacijama Sederova slikarstva naglašavali upravo tu snažnu slikarsku odrednicu koja je determinirala njegov habitus i koju je sam slikar u ključnom razdoblju stvaralaštva problematizirao, ne samo u slikarstvu nego i riječima naslovivši ga Nemogućnost slike. Stoga je njegovo stvaralačko iskustvo paradigmatsko u kontekstu suvremene hrvatske likovne produkcije jer je, da bi obnoviteljskom snagom planulo u radosti slikanja, dovodio samo slikanje u kušnju stavljajući ga pod upitnik. Zasijecajući u sam smisao slikarskoga nastojanja Seder je produbljivao sam medij i učvršćivao uvjerenje boreći se protiv sumnje, snažio vlastiti izraz osnažujući sam slikarski postupak, čije su duboke teksture usporedive s dubokim tragovima što ih je ostavio u hrvatskom slikarstvu. „Vrlo je važno saznati“, piše Ortega y Gasset, „što više o razlozima slikareve odluke da učini neki jednostavni potez kistom.“ Naime, ovom tezom kritičar kazuje da razloge slikarstvu valja tražiti u samom slikaru jer će samo iz njega buknuti slika stvaralačkim plamenom.

Upravo je na ovim premisama, i u ovom kontekstu, Đuro Seder tražio smisao svojemu stvaralaštvu, kojega je zasijecao dosljednom radikalizacijom slikarskog postupka. Kad kažemo radikalno, tad nam valja podsjetiti da je taj slikarev radikalizam smjerao i prema negaciji slike, pa i potiranju samog medija slike. No obrat prema slici i slikarstvu koji se poslije tog Sedereva iskustva dogodio, po svojoj katarzi blizak je Pavlovu obraćanju vjeri i Bogu. Iz tog je novog, a sada i „probuđenog“ slikara, šiknula ta stvaralačka svjetlost što tako snažno emanira u Sederovu slikarstvu jedinstvenim likovnim svjedočanstvom u obnovljenu vjeru u sliku.

Taj obrat prema slici dogodio se za njegova boravka u Parizu, koji je sam slikar opisao: „Stanovao sam u atelijeru Cité internationale u kojem se dogodila odluka koja će pokrenuti stvaralački proces i otvoriti nove mogućnosti slike.“ Nedvojbeno je Seder golemim slikarskim opusom u dugim desetljećima ostvario jednu od najvažnijih dionica u suvremenom hrvatskom slikarstvu u obama tematskim poljima, sakralnom i svjetovnom. U prvom se prometnuo, uz Iva Dulčića, u najvažnijega suvremenog hrvatskog slikara sakralne tematike, a u drugom njegov je prinos krucijalan u korpusu nacionalne umjetnosti. Bogate darove ostavio nam je kao trajno dobro hrvatske umjetnosti i kulture te kao paradigmatsko slikarsko iskustvo koje je sumnja u slikarstvo preobrazila u vjeru u slikarstvo. Čini se da je taj obrat sam slikar najslikovitije izrazio riječima: „Naime, negdje na samu početku bijaše opčinjenost slikarstvom. Sretna žeđ. Njoj se vratih. Vratih se radosti slikanja.“ U toj će se radosti slikanja dogoditi i radost hrvatskoga slikarstva jer baštini Sederovo dragocjeno djelo.