Novi pogledi na strip

Za devetu je umjetnost nemjerljivo značenje stripa Corto Maltese (započeta 1967) talijanskog autora Huga Pratta (1927–1995). Pomaknuo je taj strip granice pustolovnoga žanra, dotaknuo dublja, čak i filozofska promišljanja o svijetu i položaju pojedinca u njegovim okvirima, crtačka je izvedba bila iznimna, pa je postao i svojevrsni kulturni fenomen. Zbog toga nije bilo čudno da je Prattov nakladnik Casterman godine 2015. nastavio serijal sa scenaristom Juanom Diazom Canalesom i crtačem Rubenom Pellejerom. Njih su se dvojica albumima Pod ponoćnim suncem (2015), Ekvatorija (2017) te Dan Tarowean (2019) kronološkim odrednicama usuglasili s maticom serijala, smještajući ih fabulom u prvu trećinu 20. stoljeća. Prošle je pak godine tiskan album Crni ocean sa scenaristom Martinom Quenehenom i crtačem Bastienom Vivesom, u kojem je Corto Maltese prebačen na početak 21. stoljeća! Francuska je to kritika stripa nazvala filmskim terminom reboot – odnosno ponovnim početkom serijala. Kako zagrebački nakladnik Bookglobe ima prava na objavljivanje Prattova opusa, tako je i Crni ocean tiskan nedavno u nas pa čitatelj može vidjeti koje su to promjene unijeli Quenehen i Vives te koliko se taj strip kvalitetom može usporediti s originalnim Cortom Malteseom.

Izd. Bookglobe, Zagreb, 2022.

U otprilike stotinu i šezdeset tabloa ovoga stripa Corto Maltese prelazi široke geografske prostore – od oceanskih bespuća preko tokijskih ulica pa sve do peruanskih Anda, a u zapletu koji obuhvaća sukobe s tajnim nacionalističkim društvom i trgovcima drogom kao i potragu za mitskim blagom. Kako se pogotovo Hugo Pratt, a ni Canajales i Pellejero nisu ustezali dojmljiva karakteriziranja ni predočavanja niza likova – ne samo junaka, i Quenehen i Vives slijede zadani put, smještajući likove u suvremeni društveni i geopolitički kontekst uz apostrofiranje junakova individualizma i dosega osobne slobode. Ne treba zaboraviti da je Crni ocean ostvarenje iznimna ugođaja, iako ne toliko natopljen sjetom kao Prattova djela. Uvjetovano je to ponajprije samim središnjim likom, njegovim težnjama i osobnošću, premda će i neki sporedni likovi stavom i djelovanjem pridonijeti emocionalnom predznaku. Nastavljaju tako autori Prattov model snažnih i osebujnih ženskih likova, ponajviše fotografkinje Freye, kojoj je Corto izrazito sklon. Ipak, zbog pustolovnog načina života  njihovo je potpuno zajedništvo nemoguće. S druge strane, pojava Cortova prijatelja Rasputina više se doima kao posveta ili pozivanje na originalne postavke serijala nego što bi on bio uistinu nužan u građi stripa.

Zaplet je Crnoga oceana slojevit, vjerodostojan i spretno usklađen sa suvremenim društvenim previranjima i žanrovskim predznakom. Završnica nam istovremeno dokazuje da dosezanje željenoga cilja nije najvažnije, najvažniji je put koji junak prolazi pa njegovo putovanje možemo nazvati mitskim, čime korespondira s postavkama umjetnosti kao suvremenoga mita, dakle današnjih nasljednika davnih mitskih predaja i njihova značenja u kulturnom i osobnom iskustvu pojedinaca.

Riječ je o crno-bijelom stripu izražena grafizma. Formulirajući strip kroz model od tri pasice po tablou, Quenehen, a pogotovo Vives, krenuli su u samosvojno istraživanje mogućnosti jezika stripa. U rasponu od crnoga tuša do bjelina, Vives je posegnuo i za primjenom niza tonova sive, čime postiže ugođaj i plastičnost crteža. Njegov je potez kistom lagan, precizan, a u mizanscenu opažamo krajnosti od potpunog apstrahiranja do evokativnoga crteža arhitekture ili pak prirodnoga podneblja. Riječ je o impresionistu stripa – što je bila i Prattova stilska preferencija. Bez obzira na pitanja o nužnosti stvaranja reboota Corta Maltesea, Crni ocean kvalitetan je i otvara nove poglede na strip.