Novi hit Teatra Gavran

Kazalište je oduvijek koketiralo s politikom, izravno ili neizravno preispitivalo društvena pravila i transformacije odnosa moći – još otkad su stari Grci izmislili demokraciju i teatar, dramska je pozornica bila poligon propitivanja društveno relevantnih tema, razmjene ideja i širenja ideologija. Koliko je svaki teatar političan, toliko je priroda politike teatralna jer se u gradnji uvjerljive priče oslanja na niz teatarskih postupaka – oponašanje, metaforu, manipulaciju, da spomenemo samo neke. Kazalište i politika imaju isti cilj: oboje nastoje navesti na određene zaključke. Kao što glumac mora publiku natjerati da povjeruje u njegov lik, političar slaže scenografiju sa zadatkom da uvjeri javnost u njezinu istinitost.

Na tu zajedničku osobinu politike i teatra kao dva lica iste umjetnosti uvjeravanja podsjeća nova drama Mire Gavrana Glasnogovornik, premijerno postavljena u petak, 29. travnja, u Maloj dvorani Lisinski, žestoka scenska vivisekcija skrivene geometrije političke moći zaogrnuta ruhom suptilne komedije u središtu koje je nepokolebljiva moralna poruka, kojom se autor ponovo pokazuje kao oštrouman pisac, promišljen dramaturg i pronicavi društveni dijagnostičar koji zna precizno i jasno artikulirati ono što prepoznaje kao neuralgične točke suvremenosti.

Nagrađivan književnik i dramatičar – aktualni predsjednik Matice hrvatske – Gavran je ponajprije poznat po popularnim komedijama koje su mu priskrbile golemu sljedbu te ga učinile svojevrsnim svjetskim fenomenom: s više od 400 kazališnih premijera diljem svijeta, on je valjda jedini suvremeni autor s vlastitim međunarodnim kazališnim festivalima u različitim europskim zemljama na kojima se prikazuju svjetske produkcije njegovih tekstova. Svatko tko iole poznaje njegov opus zna da su lepršave komedije u čijem su središtu muško-ženski i obiteljski odnosi Gavranova specijalnost, ali nikako ne i jedini métier – dapače, već se s prvom dramom, Kreontovom Antigonom iz 1983, modernom interpretacijom starogrčkoga mita o političkoj manipulaciji, deklarirao kao otvoreni kritičar društva, spreman izravno se upustiti u neprikrivene obračune s aktualnom politikom.

Vinko Kraljević u ulozi starog političkog lisca koji od sina stranačkog kolege bez perspektive i plana
(Zoran Pribičević) želi stvoriti političkoga igrača / Snimio MARIO JAMBREK

Produkcija Teatra Gavran u režiji Mladene Gavran Glasnogovornik jedno je od njegovih ozbiljnih djela, iako ne i lišeno ironičnoga podteksta koji će publiku neupitno natjerati u smijeh, premda će taj smijeh često biti prije gorak nego vedar, jer – kako se srčano smijati nečemu što je u biti tragično, a tiče se svih nas? U ovoj duodrami glavni su likovi nekadašnji politički as Boris (Vinko Kraljević), siva eminencija visoke politike koja pod stare dane nastavlja iz sjene vući konce na hrvatskom političkom nebu, i Petar (Zoran Pribičević), sin njegova pokojnog stranačkog kolege, nezaposleni komunikolog bez perspektive i plana. Boris odlučuje Petra uzeti pod svoje i osigurati mu (izmišljen) posao zamjenika glasnogovornika Vlade a potom, bude li pametno igrao i postane član stranke, od njega stvoriti političkoga igrača.

Osnovna je premisa, dakle, sama po sebi svojevrsna politička poruka. Iz naizgled jednostavna sižea izrasta dramski konflikt, građen na dihotomijama: Boris je član vladajuće konzervativne stranke kojemu je politika jedina religija kojoj se klanja i kojoj priseže i ništa mu drugo nije sveto – Petar vjeruje u poštenje i moral kao vrhovne vrijednosti, spreman je sve riskirati za svoja uvjerenja i odbija se formalno stranački opredijeliti. Gavran spretno razvija fabulu pomno konstruiranim dijaloškim razmjenama, vodeći sigurnom autorskom rukom protagoniste kroz velik raspon konfliktnih situacija i transformacija, uključujući i jedan neočekivani obrat (ali ne na kraju!). Radnja je relativno statična – sve se odvija u interijeru Borisova stana (scenograf je Jakov Gavran), što je donekle kompenzirano Gavranovim prepoznatljivim rukopisom bez viškova i uz dovoljno sugestivnog podteksta da glumcima osigura prostor za gradnju distinktnih karaktera. Njegova je spisateljska oštrica vrlo ambiciozna i gorljivo hrabra; on se otvoreno izruguje svemu i svima, podjednako posramljuje i desnicu i ljevicu, prokazuje licemjerje političkog establišmenta per se, nemilosrdno raskrinkavajući mehanizme stvaranja iluzije kazališta politike: političari su prije svega odlični glumci u vlastitim pomno osmišljenim političkim inscenacijama, poručuje pisac. No iako je Glasnogovornik u biti ozbiljna autorska politička izjava, riječ je također o kompleksno zamišljenoj psihološkoj drami, koja je ujedno i priča o očevima i sinovima, i kritična analiza ideološkoga licemjerja, i posveta temeljnim ljudskim vrijednostima istinoljubivosti, humanosti i praštanja.