Natalka Poltavka – ukrajinskim prijateljima

-

Svaki rat započne na spomendan nekoga sveca. Samo iz bliske prošlosti: napad članica Varšavskoga pakta na tadašnju Čehoslovačku počeo je 20. kolovoza 1968. na dan sv. Bernarda, Domovinski rat u Hrvatskoj počeo je krvavim Uskrsom na Plitvicama 1991, a najnoviji pod maskirnim imenom „specijalne vojne operacije“, klasičan oružani napad Rusije na Ukrajinu 24. veljače, na dan sv. Matije, ali po „starom“ kalendaru. Kalendari dobro služe u mirnim vremenima, no u ratu svi se dani sliju u jedan beskrajni užas. Sv. Matija izgubio je, doduše, svoj negdašnji dan još 1969, kad su ga crkvene vlasti premjestile sa 24. veljače na 14. svibnja, pa u vodu padaju poznate narodne izreke kao: Sveti Matija led razbija / ako ga nema, onda ga sprema i sl., jer u svibnju više nema što razbijati kad zime ionako više nema. Blagdan je imao smisla dok je navješćivao kraj zime i početak buđenja proljeća, a upravo je na toj sezonskoj prekretnici počeo ove godine (2022) rat u Ukrajini i za Ukrajinu. Svoju simpatiju i empatiju prema Ukrajini mogu izraziti samo boljim upoznavanjem s ukrajinskom kulturom, iz koje ću izdvojiti samo jedan dio: glazbu. Jer ona ne poznaje granice. Ako se njome pozabavim neko vrijeme, ona će mi najlakše otvoriti put u bolje razumijevanje ukrajinskoga narodnog duha.

Plakat ukrajinske nacionalne opere Natalka Poltavka u inscenaciji Ukrajinske nacionalne opere

Brzo nakon silovitih paljbi na ukrajinske gradove skupio se u Zagrebu velik ansambl sastavljen od mnogih naših zborova i pjevačkih sastava pod vodstvom dirigenta Jurice Petra Petrača, a na poticaj naše veleposlanice u Ukrajini, gospođe Anice Djamić, da otpjevaju dojmljivu Molitvu za Ukrajinu, Bože jedini, veliki (1885) Mykole Lysenka (1842–1912). No ta je skladba samo jedna od mnogih nezaobilaznih djela tog autora, jer ono što su nama Ljubav i zloba te Porin Vatroslava Lisinskog, što je Poljacima Moniuszkova Halka, a Česima Smetanina Prodana nevjesta, to je Ukrajincima Lysenkova Natalka Poltavka, opera u tri čina nastala prema istoimenom kazališnom komadu Ivana Kotljarevskog (1819), prvi put izvedena u Odesi 1889. Kad čujem ime Odesa, ne mogu a da se ne sjetim Vatroslava Jagića (1838–1923), najpoznatijega našeg (i svjetskog) slavista u drugoj polovici 19. stoljeća, rodom Varaždinca, a mojega suputnika po slavističkoj literaturi još od studentskih dana. Gradovi su mi uvijek neodvojivi od ljudi. Jagić nije bio politična osoba (desetak godina radio je kao profesor u zagrebačkoj Klasičnoj gimnaziji), no ipak se našao na udaru administracije bana Levina Raucha, pa je otpušten s posla. Na preporuku još jednoga mojeg ovlašnog znanca iz slavističke literature, Izmaila Ivanoviča Sreznjevskog (1812–1890), od kojega mi još samo ime zvoni u glavi, došao je 1871. u Odesu, gdje je dvije godine predavao indoeuropeistiku. U tamošnjem onomad novom kazalištu iz 1887. (prepoznatljiv rukopis arhitektonskoga tvorca i naših kazališta u Zagrebu i Rijeci, Fellnera i Helmera) premijeru je 1889. doživjela i Lysenkova Natalka Poltavka, a ovih smo dana vidjeli kako su se upravo u to kazalište sklonili od razornih projektila mnogi nesretni civili, naivno vjerujući da rušilačka vojska neće pucati u jedno kazalište. Kao da je takvima kazalište puno civila neka svetinja!

Sadržaj opere Natalka Poltavka jednostavan je i predvidljiv. Natalka čezne za svojim dragim Petrom, koji je – poput naših gastarbajtera – otišao u tuđinu trbuhom za kruhom. Telekomunikacije još nisu bile razvijene, pa se dragi dragoj slabo javljao, a djevojčina je majka mislila kako curi kuca biološki sat, pa ju je bila spremna uz pomoć ženidbenih posrednika (sličnost i sa Smetaninom Prodanom nevjestom) udati za smiješna stara, ali imućna, čovjeka (slušajući duet majke i kćeri, razumjela sam da i Ukrajinci, kao i naši Međimurci, kažu iti zamuž). Naravno, cijela opera veću važnost pridaje prikazu folklora nego samoj priči, pa se tu redaju narodne pjesme i plesovi, narodni običaji (npr. pripremanje mladenke za svadbu ili pranje rublja prakljačama na rijeci uz milozvučnu pjesmu seoskih djevojaka i žena), a prati ih svirka zanimljivih narodnih glazbala. Pojedine arije prekidaju govorni dijelovi, recitativi, a kraj nije teško predvidjeti. Petro se vraća u pravi čas (stvori se odjednom kao Ero s onoga svijeta), pa njegova Natalka ne treba poći za nevoljena starca te mladi par uz blagoslov djevojčine majke kreće u zajednički život. Naravno, sve završava narodnim veseljem, obilno zalivenim žesticama, jer se valjda bez prethodnog ugrijavanja i ne mogu plesati tako temperamentni muški plesovi.

Mykola Vitalijevič Lysenko počeo je raditi na operi još 1864, potom je nakon nekoliko verzija došao do one konačne iz 1889, koja je zaokružila sve prethodne. Kako rekoh, opera je premijeru doživjela u Odesi 1889, nakon čega odlazi na mnoge pozornice, pa je tako nakon Drugoga svjetskog rata dospjela i do HNK-a u Zagrebu, točnije: do njegova izvrsnog Opernog studija, gdje su ispod kabanice dirigenta i pedagoga Milana Sachsa stasali mnogi hrvatski operni pjevači/pjevačice. Od 2007. opera se obično izvodi u onoj varijanti koja uključuje obilno prikazivanje folklora i narodnih glazbala. Uprizorenje druge svoje opere, Tarasa Buljbe, na libreto rođaka Mihajla Starickog, Lysenko nije doživio. Bilo je to 1924, a on je umro još 1912. U Zagrebu se davala i ta opera (1988), obično u najpoznatijoj kijevskoj verziji iz 1955. I Natalka Poltavka i Taras Buljba potaknuli su Ukrajinsku poštu da tiska prigodne marke. Za Tarasa Buljbu 2009, a za Natalku Poltavku 2011. Tako prizori i likovi iz tih opera, prilijepljeni na poštanske pošiljke, pronose muzičku slavu Ukrajine širom svijeta. Kad štošta nestane, kultura ipak ostane.