Lovci na biografije

-

Leksikografski zavod Miroslav Krleža u Zagrebu središnja je i jedina nacionalna ustanova koja se sustavno bavi leksikografijom. Osnovan 1950, Zavod je umnogome zaslužan za očuvanje i razumijevanje hrvatske jezične, kulturne i društvene zajednice u univerzalnome iskustvu i znanju. Izdao je više od 400 svezaka enciklopedija, rječnika, leksikona i drugih izdanja koja su važan prinos održavanju i podizanju hrvatskoga intelektualnoga standarda.

Jedna od istaknutijih edicija Zavoda svakako je Hrvatski biografski leksikon (HBL), nastao kao nastavak stoljetnih hrvatskih napora u istraživanju životopisa, najčešće pojedinačnih i prostorno ili strukovno ograničenih. HBL predstavlja današnje stanje stvari temeljeno na bogatoj hrvatskoj tradiciji biografskih leksikografskih izdanja. O novom svesku HBL-a razgovaramo s njegovim glavnim urednikom Nikšom Lučićem.

Glavni urednik HBL-a Nikša Lučić s pomoćnicima (slijeva nadesno) Martinom Kokolari, Filipom Hameršakom i Ivom Mandušić / Snimio Marko Lukunić / PIXSELL

Gospodine Lučiću, što sve ulazi u korpus Hrvatskog biografskog leksikona, što donosi, koga obrađuje?

Projekt Hrvatskoga biografskog leksikona pokrenut je na inicijativu Miroslava Krleže i na temelju elaborata Krune Krstića sredinom 1970-ih. Prema predgovoru u prvom svesku (1983) – povodu raspravi u organizaciji Centra za idejno-teorijski rad zagrebačkoga komiteta SKH (izlaganja tiskana 1984. u knjižici Aporije Hrvatskog biografskog leksikona) – Leksikon obrađuje istaknute Hrvate ili ljude hrvatskoga podrijetla bez obzira gdje živjeli i djelovali i pripadnike drugih naroda i narodnosti rođene na tlu SRH do kraja 1945. te strance koji su živjeli i djelovali u nas. Riječ je o općem leksikonu (zahvaća sve struke i područja djelovanja), namijenjenu razmjerno široku čitateljskomu krugu, pa mu je balansiranje između zahtjeva za jasnoćom i visoke specijaliziranosti mnogih uvrštenika jedna od trajnih zadaća. Leksikon ima snažnu istraživačku sastavnicu i za njegovu je izradbu nužan rad u knjižnicama, katkad i arhivima, te sadržava mnoštvo bibliografskih podataka; gotovo su svi članci popraćeni iscrpnim izvorima i literaturom, mnogi i popisom tiskanih djela uvrštenikâ. U uredništvu smo temeljno popisivači, ali smo i – kad god je moguće – (pr)ocjenitelji nečijega opusa, i mimo broja redaka što ih je tko „dobio“. Ključne zasluge u pokretanju, organizaciji i izvedbi prvoga sveska pripadaju glavnomu uredniku Nikici Kolumbiću. Drugi svezak (1989) glavnourednički je iznio Aleksandar Stipčević (njegovu knjigu o HBL-u, s podnaslovom Pokušaj ubojstva jedne knjige, tiskala je Matica hrvatska 1997). Od početka 1990-ih stvari su se stabilizirale; glavni je urednik od 1990. do 2014, potpisavši čak šest svezaka, bio Trpimir Macan, od kojega sam, osobito kao njegov pomoćnik od 2002. i zamjenik od 2004, imao povlasticu učiti i od kojega i sad s vremena na vrijeme štogod naučim.

Što donosi IX. svezak? Koji su najveći članci?

Deveti svezak donosi biografije uvrštenika prezimena kojih (ili imena) počinju slovima od Lo do Marj. Obuhvaća 701 stranicu s nešto više od 73.000 redaka. Natuknica je u njem, članaka, 1124, od Ljudevita (Posavskoga) do osoba preminulih u srpnju ili kolovozu 2021, a ljudi obrađenih ili spomenutih nemjerljivo više. U zasebnim natuknicama obrađene su 34 obitelji. Uvršteno je samo 115 žena jer „pod svjetla povijesti“ one dolaze praktično tek od 19. stoljeća; uredništvo povijest promijeniti ne može, no trudi se ni jednu od zaslužnih ne zaboraviti. Čitateljima Vijenca poznate su najveće od njih u ovom svesku – Melita Lorković, Kamila Lucerna, Dora Maar, Višnja Machiedo ili Ana Maletić (zadržat ću se na preminulima) – mnogi su vjerojatno čuli i za brojna izdanja kuharica učiteljice Dike Marjanović-Radica, ljudi iz strukâ znaju za Mariju Majkić, Mariju Malbaša, Lidiju Mansvjetovu, Tatjanu Marinić ili Vjeru Marjanović, no upitno je govori li komu što ime hazenašice Melite Lovrenčić, reprezentativke iz 1930-ih preminule u 104. godini 2019, koja je također u Leksikonu.

Više od 300 redaka (više od šest stupaca teksta) imaju članci o dubrovačkoj obitelji Lukarević, o Antunu Mahniću, Dominiku Mandiću, skladatelju Josipu Magdiću, Šimi Ljubiću, Ivi Malecu, Tomislavu Maretiću, Milanu Marjanoviću, Filipu Lukasu, Vladku Mačeku i Ranku Marinkoviću.

Koje biste članke izdvojili, po složenosti biografije, po neobičnim okolnostima nastanka…?

Teško je izdvojiti članke prema složenosti ili neobičnim okolnostima nastanka. Svako malo negdje se zapne; bila riječ o uočenu prenošenju pogrešnih podataka o onima za koje se drži da su istraženi, bilo o „crnim rupama“ u životima mnogih koji se obraditi moraju, a gotovo su nepoznati i posve neistraženi. Zapravo je najteže raditi na člancima o obiteljima. Ipak, uza spomenute, izdvojio bih neke veće članke o osobama viševrsnih interesa, područja bavljenja i rezultata koji su se stoga dulje radili te višestruko i kontrolirali: Josip Lončar, Vlado Mađarević, Julije Makanec ml., Oleg Mandić st., Dragutin Mandl, Gavro Manojlović, braća Ljubomir i Milan Maraković, René Marčić, Petar Mardešić. Samo pak u jednoj struci iznimno su velika i bitna postignuća Zdravka Lorkovića, Milana Maceljskoga, Vinka Mandekića, Sibe Mardešića ili Luje Margetića.

Donosi li HBL i nova vrednovanja nekih biografija?

Svakako, posve novi podaci i nova vrednovanja dio su našega posla, korake u tom smislu radimo stalno, no dosta smo se npr. namučili – učinivši i znatne pomake – oko životopisa pisca Kristijana (Dušana) Lončarevića alias Hrvoslava Bana (1924–2000), boksača Jimmyja Lyggetta (1897–1977?), crkvenoga i protuosmanskoga pisca iz 16. stoljeća Ivana Ljubića, jezikoslovca Marka Mahanovića (1773–1824), protohumanista i liječnika Jacobina Mainentija, publicista i časnika Viktora Manakina (1887–1964), liječnika i matematičara Ivana Nepomuka Männera (1772–1841), izumitelja Dionizija Marašića (1824–?), liječnika i parapsihologa Karla Marchesija (1899–1987), prevoditelja i publicista Milana Marekovića (1860–1937), prosvjetnoga djelatnika i publicista Józsefa Margitaija (1854–1934) te naših afričkih istraživača – Karlovčanina Napoleona Lukšića (1863–1883), sudionika druge ekspedicije Henryja Mortona Stanleyja 1882–83, kojemu se u inozemnim izvorima mahom ne poznaje hrvatsko podrijetlo, i Vinkovčanina Franje Mareka (1858–1894), koji se pak u kolonijalnoj literaturi krije pod imenom François Marck ili čak samo kao Capitaine Marck. Najpoznatijega urednika Vienca objavismo u HBL-u „preko reda“ na mreži još 2015. No, kako smo u Vijencu, neka mi bude dopušteno spomenuti i neke od njegovih urednika obrađene u ovom svesku – Vladimira Lunačeka, Milu Maravića i Matu Marasa – a nismo zaboravili ni neke djelovanjem (i) kojih je Vienac obustavljan (Mirko Marchetti). Rado bih spomenuo i osobe hrvatskoga podrijetla u drugom i trećem naraštaju npr. u Sjevernoj i Južnoj Americi. Znade nam se spočitnuti posezanje za svim tim „Amerikancima“, „Čileancima“, „Argentincima“; navodno smo još manji, kao zemlja i narod, dok to činimo. Kad, međutim, stupite u kontakt s nekima od njih, iznenadite se spoznajom koliko ti ljudi do svojega podrijetla drže i koliko im je stalo što će biti uvršteni u HBL. Takva su iskustva u ovom svesku npr. bila s politologom Nicholasom Lovrichem i paleontologom Louiejem Marincovichem. Treba li snažnije potvrde da ne griješimo u pristupu?

Tko su vaši najbliži suradnici? Koliko urednika u LZMK radi na projektu?

Bliski su mi suradnici svi članovi uredništva, a najbliži moji pomoćnici – Filip Hameršak, Iva Mandušić i Martina Kokolari – te bivši glavni urednik i sadašnji član Uredničkoga vijeća (skupine od tridesetak recenzenata) Trpimir Macan. Posljednjih godina na projektu u punom angažmanu radi dvadesetak ljudi, među kojima je petnaestak urednika i pet do šest suradnika, a s nama je trajno i petero zavodskih urednika kojima je HBL usputni, odnosno dodatni posao.

HBL obrađuje i obitelji – kako odlučujete tko će dobiti vlastitu natuknicu, a tko će biti obrađen u obitelji?

Izvorni abecedarij, utemeljen na golemu broju u to doba popisanih izvora, neke je obitelji i pojedince fiksirao. Ipak, o njima se nanovo promišlja, a nova istraživanja omogućila su nam odnosno obvezala nas na promišljanje i o drugima. Članovi uredništva, pristupajući novomu slovu i/ili svesku, dužni su neko vrijeme raditi isključivo na abecedariju i revidirati ga prema sadašnjem stanju strukâ. Pipav je to posao. Iako smo na neki način zadani onim što je u strukama istraženo, to istodobno ne znači da ćemo u Leksikon uvrstiti svaki rod ili obitelj koji su u literaturi dobro obrađeni i popisani. Potrebno je uhvatiti šire značenje obitelji koja se uvršćuje – u nacionalnom ili regionalnom rasteru, u razvoju nekoga kraja ili djelatnosti, u prinosu kulturi ili umjetnosti i sl. Katkad u istraživanju obitelji iznikne pojedinac za kojega je jasno da bi, širinom i značenjem djelovanja, odnosno količinom teksta što ga je dobio, trebao biti obrađen samostalno, pa se tako i učini. S druge strane, u nekim je slučajevima tako mnogo pojedinaca iz obitelji obrađeno i uvršteno samostalno da je upitan smisao posebnoga članka o obitelji; iz njega bi išle samo uputnice na članove. Nešto slično tomu dogodilo bi se da smo npr. kao obitelji u ovom svesku obradili Lopašiće, Lorkoviće ili Makance.

Predviđeno je da se obrađuju i „stranci koji su živjeli i djelovali na ovom tlu“. Pretpostavljam da se ne mogu obuhvatiti baš sve osobe koje bi u nekom širem značenju ulazile u tu kategoriju, nego da ipak treba napraviti stanovitu selekciju. Primijetili smo da nisu uvršteni, primjerice, slavist Paul Garde ili prevoditelj Dušan Karpatsky – čime se pritom vodi HBL?

Dakako da se ne mogu obuhvatiti sve takve osobe, ponajmanje u širem značenju. Selekcija je nužna, i to prilično tvrda. Sjećam se vlastita čuđenja kad sam kao početnik u HBL-u shvatio da u četvrti svezak neće biti uvršteni Daniele Farlati ni Alberto Fortis. Iz današnje perspektive rekao bih da u tom strogom sustavu Farlati, bez obzira na značenje, i nije trebao biti uvršten (tako i Paul Garde, neusporediv s Ejnarom Dyggveom, npr., ili pak s bližim mu Henrikom Hegerom), no Fortis je, sa silnim putovanjima po našim krajevima i odjekom, mogao, možda i trebao biti. Slično tomu, iako je bio napisan, Karpatskomu onih nekoliko školskih godina što ih je proveo u nas, odlučeno je, nije bilo dostatno za uvrštenje. Rečeno je da bi se time otvorilo pitanje drugih istih ili sličnih, prije neuvrštenih, ali i onih što slijede. U najformalnijem smislu mogao je biti uvršten, volio bih da jest – više me boli kad nekoga nemamo, a mogli smo ga ili trebali imati, nego kad nam se prigovara zbog onih koje navodno nismo trebali imati – no mislim da imamo i većih propusta; nemamo npr. Pietra Kandlera. S druge strane, i sam sudjelovah u takvim „anuliranjima“. Dvije su mi urednice svojedobno govorile kako je ostrogonski nadbiskup György Lippay bitan za međunarodni kontekst zrinsko-frankapanske urote i da bi ga trebalo uvrstiti. Možda i nije najsretniji primjer, no rekoh tada: I Alois Mock neobično je bitan za kontekst međunarodnoga priznanja RH, pa ga nećemo uvrstiti. Mock je uvršten u Hrvatsku enciklopediju. Svejedno, već sad žalim za jednim što smo ga možda mogli imati u devetom svesku, a nemamo ga. Teške su to odluke, ne donose se „preko koljena“ i zapravo su jedno od trajnih propitivanja. Ipak, i danas mislimo da su stvari na početku razmjerno dobro postavljene, pa se glavnih početnih postavka i držimo.

Koliko imate vanjskih suradnika? Komu se obraćate za suradnju i kakav je odaziv?

Broj suradnika varira, no u silaznoj je putanji. Od najvećega broja u drugom svesku (309) došli smo na 169 suradnika autora u devetom. Dijelom imamo trajan suradnički krug, dijelom nam se ljudi (uglavnom mladi) javljaju sami. Izvan toga obraćamo se stručnjacima za koje pretpostavljamo da znaju najviše ili pak jako mnogo o predviđenom uvršteniku. Odaziv je sve slabiji. Dijelom je riječ o promjeni paradigme u nekim strukama, katkad o nezainteresiranosti struka samih za vlastitu povijest, dijelom o nepoticajnim nagradama, još više o mizernu vrednovanju takva posla i prinosa pri napredovanju u znanstvenim zvanjima. Kako rekoh na predstavljanju, i stanovit otpor iz 1970-ih i 1980-ih te zanos iz 1990-ih – ipak je riječ o nacionalnom biografskom leksikonu – odavno su za nama. Rekoše mi suradnici da ne kukam, navodno je to naporno i nikom se o tom ne sluša niti čita, pa ću reći kako smo u svesku ipak uspjeli dobiti neke od najpozvanijih autora i izvan užega kruga znalaca u Uredničkom vijeću.

Postoje li izdanja slična HBL-u u drugim zemljama?

Postoje, u većini zemalja. Dijelom su slična našemu projektu – trajanjem, koncepcijom ili na drugi način – no od svih je HBL različit prema „gustoći sita“ u pristupu abecedariju. Drugim riječima, naši su uvrštenici, ukupno i prosječno gledajući, bitno manje znameniti no njihovi. Da ne idem odveć daleko, možda je prikladno i slikovito spomenuti zemlju brojem stanovnika gotovo upola manju od Hrvatske – Sloveniju. Od 1922. do 1991. radilo se na Slovenskom biografskom leksikonu, u koji je uvršteno malo više od 5000 članaka. U ovom trenutku, međutim, pri početku druge polovice abecede i s trajno istom dobnom granicom za uvrštenje, u HBL-u je objavljeno više od 12.600 članaka. Doduše, Slovenci su pokrenuli i 2013–18. izdali tri sveska Novoga Slovenskoga biografskoga leksikona – prema podacima na mrežnim stranicama SAZU, zahvat je u njem sličniji našemu (zaključno sa slovima But 723 članka) – a u novije doba mnogo rade i na mrežnoj prezentaciji... Sve je to, dakako, tijesno povezano s organizacijom, financijama, kadrovima i mogućnostima, no mislim da i mi, i Leksikografski zavod i šira zajednica, imamo razloga za zadovoljstvo.