Ljudska priroda kao izlika za neodoljive životne slasti

Mozartov operni opus danas kao i prije više od dvjesto godina u jednakoj mjeri nadahnjuje redatelje i glumce, uveseljava i potresa publiku i nadahnjuje teoretičare i kritičare. Imajući u vidu njegov zamamni potencijal, dirigent Daniel Barenboim odlučio je scenski dio ovogodišnjeg festivala Berlinske državne opere Festtage posvetiti trima velikim Mozartovim uspješnicama nastalima na predloške talijanskog pjesnika i libretista Lorenza da Pontea. Zajednički nazivnik berlinskih postava opera Figarov pir, Don Giovanni i Così fan tutte (Tako čine sve) francuski je redatelj srednje generacije Vincent Huguet, koji je od spomenutih opera sastavio trilogiju.

Evelin Novak / Snimio SANJIN STRUKIĆ  / PIXSELL

Huguet je ciklus započeo slobodnim mladenačkim ljubakanjem (Così fan tutte), nastavio bračnim izazovima (Figarov pir) i okončao s okorjelim zločinom i pripadnom kaznom (Don Giovanni). Plan je bio da festivalskim izvedbama opera ravna maestro Barenboim, no napor je bio prevelik, pa je tijekom izvedbe Così fan tutte od 13. travnja gotovo osamdesetogodišnji Barenboim zatražio liječničku pomoć, predavši palicu svom asistentu Giuseppeu Mentucii, koji je ravnao i sutradan, 14. travnja.

Prizor iz berlinskog uprizorenja Mozartove opere / Snimio Matthias Baus

Treća i nažalost posljednja suradnja Mozarta i Da Pontea ostala je u sjeni njihovih dviju prethodnica, Figarova pira i Don Giovannija. Odvažno postavljen libreto, koji na zabavan i istovremeno vrlo razrađen način tematizira ono što će Verdi pola stoljeća poslije oblikovati kao La donna è mobile, od sama je starta bio problematično dočekan. Nakon sluge koji ponižava gospodara i aristokrata koji propada u pakao Mozart je operom Così fan tutte ponovno prekoračio društvene norme, dokazavši još jednom da je ispred svog vremena – ovaj put prihvaćanjem i posredno zagovaranjem ideje o slobodnoj ljubavi. Da Ponteovi stihovi „Što je ljubav? Radost, razonoda, ukus, veselje, zadovoljstvo, traćenje vremena, zabava! Postane li neugodna, mučna ili štetna, umjesto da zabavlja – nije više ljubav“ radikalni su pomalo i za današnje vrijeme, a kamoli za devedesete godine 18. stoljeća u konzervativnoj Habsburškoj Monarhiji. O libretu Così fan tutte izričito negativno očitovali su se Beethoven i osobito Wagner, da bi za potpuno prihvaćanje i pravu popularnost spomenute Mozartove opere trebalo pričekati popuštanje društvenih normi i drugu polovicu 20. stoljeća. Stoga redatelj Vincent Huguet nije slučajno postavio radnju u Napulj, kako definira Lorenzo da Ponte, ali u sedamdesete godine 20. stoljeća, u vrijeme hipi-pokreta, djece cvijeća i bitno većih sloboda nego što je libretist dodijelio djevojkama iz radnje. Duhu sedamdesetih pridodan je element talijanskog ideala dolce vita, pa se dio radnje odvija na plaži, dok scenom dominiraju gumeni čamci i lopte na napuhavanje, sladoledi u kornetu i lizalice. Lakoći bivstvovanja pridonose i vojničke uniforme koje više djeluju kao odjeća za safari nego za rat, što na gledatelja u vrijeme pravog rata na istoku Europe djeluje zabavno, banalno i naposljetku kao umirenje.

No dojam lakoće kojom odišu radnja i režija nikako ne treba zavarati, jer se iza postavljanja opere u njezinu punom izdanju (u trajanju od tri i pol sata) kriju veliki trud i rad, posebno nositelja radnje. A to se odnosi na kvartet glavnih likova, dvije sestre Fiordiligi (Evelin Novak) i Dorabellu (Marina Viotti) te njihove partnere Guglielma (Gyula Orendt) i Ferranda (Bogdan Volkov). Da Ponte nije slučajno prvo mjesto u popisu likova dodijelio Fiordiligi, djevojci nazvanoj po cvijetu ljiljanu i sestri koja je, osobito u drugom činu, glazbeno, karakterno i psihološki razrađenija od Dorabelle. U travanjskim izvedbama uloga Fiordiligi pripala je međimurskoj divi Evelin Novak, sopranistici koja već trinaestu godinu suvereno kroči daskama Berlinske državne opere.

Novakova je suverena bila i u kompleksnoj ulozi naivne djevojke koja u drugom činu počinje osjećati snažnu grižnju savjesti zbog izreke „daleko od očiju, daleko od srca“, koja je postala njezina stvarnost. S novom ulogom Evelin Novak popela se stepenicu više prema glazbenoj besmrtnosti, potvrdivši da je nadišla glumački i glazbeno jednostavniju Paminu iz Čarobne frule te da je spremna predstaviti i najslojevitije likove na najvećim europskim pozornicama. Dokaz tomu su i dueti: punoćom glasa i zavidnom bojom Evelin Novak zasjenjivala je ipak slabiju Marinu Viotti, dok je njezin jedini adekvatni glazbeni partner na izvedbi od 14. travnja bio sjajan tenor Bogdan Volkov.

Obdaren lirskim tenorom, pri čemu od Mozartovih arija ne radi verdijanske ili vagnerijanske, Volkov je od prve scene plijenio pozornost publike pa ne iznenađuje činjenica da je glazbeni vrhunac večeri bio njegov nastup s Novakovom, duet Fiordiligi i Ferranda iz 12. scene drugog čina. Za dirigentskim pultom solidno se snašao Giuseppe Mentucia, kojemu zbog specifične situacije ne treba zamjeriti nekoliko kritičnih mjesta, usmjerenih više na komunikaciju s pjevačima nego s orkestrom Staatskapelle Berlin.

 Iz perspektive libertarijanskih sloboda 21. stoljeća opera Così fan tutte zabavno je štivo koje danas u većoj mjeri prosuđujemo po kvaliteti izvedbe nego provokativnosti teksta. Vrhunsko muziciranje kvalitetnih glazbenika, među kojima se isticala Evelin Novak, u kombinaciji s uvjerljivom glumom i odličnim glazbenim i tekstovnim predloškom, potvrdili su da je suradnja Mozarta i Da Pontea bila jedna od najuspješnijih u glazbenoj povijesti.