LABIRINTIMA GLOBALIZACIJE

U biblioteci Kratki rezovi Matice hrvatske objavljena je zbirka tekstova Jure Vujića Kronike dobrovoljnog ropstva. Riječ je o člancima i esejima koji su nastajali proteklih desetak godina, objavljivani prigodice uglavnom u Vijencu i Vjesniku, u nastojanju da se, kako autor piše u predgovoru, u novinskome ritmu i novinskoj formi reagira na suvremene globalne fenomene, ali i hrvatsku zbilju. Vujić se u četrdesetak poduljih tekstova dohvaća svih onih tema koje vidi formativnima za društvene, političke i psihološke obrasce suvremenoga života, tražeći orijentire u globaliziranom svijetu, koji mu se čini nalik na Minotaurov labirint. Ti orijentiri, drži autor, leže u prepoznavanju onih oblika tradicije koji suvremenosti otvaraju poglede prema „vječnim oblicima“. Vjera u poučnost tradicije tako obilježava Vujićeve analitičke pozicije, pozicije s kojih ponajprije pokušava dati odgovor na temeljno pitanje koje si zadaje: „Što treba zapamtiti kao pouku 20. stoljeća?“ 

Dvadeseto stoljeće tragično je razdoblje, kaže Vujić, obilježeno sukobima koji proizlaze iz tradicija Francuske revolucije i prosvjetiteljstva, a naše doba izlaskom iz modernističkih totalitarizama ušlo je u novu etapu: vrijeme posttotalitarizma, vrijeme tržišne demokracije. Iako smo jasno identificirali ono što u prošlosti znači i utjelovljuje zlo – to su Vujiću, ukratko, nacistički koncentracijski logori i komunistički gulag – treba se snaći i u problemima našega doba, obilježena pasivnošću javnosti i njezinim rezigniranim pristankom na službene istine. Riječ je, piše autor, o „nekoj vrsti društvenoga inženjeringa koji putem opće anestezije i simulacije demokracije nastoji kontrolirati društvo“, provoditi opću demoralizaciju i izazvati gubitak vjere u mogućnost istinske promjene. Takav je duh posttotalitarističkoga doba, smatra Vujić, velikim dijelom posljedica svjetonazorske revolucije iz 1968. i njezine ideologije autonomije, koja je iznjedrila novi oblik potrošačkog i umnog totalitarizma u obliku dobrovoljnog ropstva. Za takav svijet, obilježen sukobom između „globalne tehnološke civilizacije, koja je od prosvjetiteljstva mutirala u scijentističku sekularnu religiju, i ukorijenjenih organskih kultura koje imaju etničke, nacionalne i vjerske komponente“, autor nalazi izlaz upravo u oblicima legitimiranim tradicijom.

Vujić u tekstovima nastoji povezati sva društvena polja, od ekonomskog ustroja do medijskih praksa, pa označava „društvo zabave“ kao iskaz uspostavljenih mehanizama iznuđivanja pasivnog pristanka – medijskih strategija manipulacije, zavodničke snage potrošnje – a sve u ulozi održavanja i obnavljanja „neoliberalnog“ sustava. Riječ je, kaže Vujić, o mentalitetu zaduženosti: financijskoj zaduženosti pojedinaca i države prethodi i omogućuje ju mentalna i psihološka zaduženost, rezignirana ovisnost o kreditnom sustavu općeprihvaćenoga neoliberalnog sustava koji ne trpi alternativu. Integralni elementi toga sustava, vidljivi kao liberalne političke elite, provode diktat „potrošačke demokracije“ i fiktivne ekonomije, umjesto modela participativne demokracije i realne ekonomije. I Europsku Uniju Vujić vidi kao test takvih političkih suprotstavljenosti, ističući demokratski deficit unutar Unije i nepovjerenje javnosti kao fenomene koji dovode u pitanje legitimitet cjeline europskoga projekta.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb

U takvu svijetu materijalna razmjena postaje obrazac ostalih ljudskih odnosa. Zato je današnja marksistička ljevica nesposobna zaustaviti kapitalističku globalnu dinamiku, smatra Vujić, jer proizlazi iz istoga prosvjetiteljskog idejnog inkubatora koji se temelji na utilitarizmu i radikalnom individualizmu: zajedničko podrijetlo omogućava većini pripadnika lijevoga radikalnog kruga reinkarniranje u anarhoidno-reformatorski ili neoliberalni mainstream. Materijalizacija svih područja života reducira sve ljudske dimenzije na utilitarne jednadžbe, zapostavljajući etičke norme, i onemogućava uviđanje važnosti duha. Vujić drži liberalni kapitalizam i komunizam sličnima: oni, smatra, dijele materijalistički pogled na svijet usredotočen na sve veću akumulaciju profita, na ubrzani razvoj tehnike i dominaciju prirodnih znanosti. 

Vujićeve teme obuhvaćaju i pitanja države i političke odgovornosti, intelektualnih elita i njihova konformizma, tržišta i tolerancije, cenzure i suočavanja s prošlošću, migracija i roda, egalitarizma i hijerarhije, nasljeđa socijalističke Jugoslavije i modernih sustava kontrole. Gotovo trećina Vujićevih tekstova naslovljena je upitnim rečenicama, upućujući već i time na još nejasne konture naše suvremenosti, dohvatljive jedino široko postavljenom društvenom raspravom.