Kantautorske tihe vode

Uza sve „subjektivne i objektivne“ poteškoće, ostaje činjenica da na suvremenoj hrvatskoj glazbenoj sceni ne manjka kantautorskog senzibiliteta. Osobito je to vidljivo u posljednjih desetak godina, kad je novi val kreativnih ženskih imena – od Nine Romić, Sare Renar i Dunje Ercegović u svim inkarnacijama, do recentnijih poput Mary May, Bilie Joan, Miriiam i drugih – osvježio pomalo posustalu domaću singer-songwriter-pozornicu i ubrizgao joj drukčiju energiju. I to točno ondje gdje se sijeku hipsterski indie-folk, beskompromisna rock-alternativa i tradicija s korijenima iz šezdesetih i sedamdesetih.

Kad se učinilo da će muški dio definitivno izgubiti utrku u srazu s jakim ženskim kantautorskim pismom, u fokus je prije koju godinu dospio J. R. August i dodatno obogatio scenu; svojim klavirskim himnama prirodi (i vlastitim unutarnjim turbulencijama) zabočki zanesenjak (pravim imenom Nikola Vranić) posve je zaokupio pozornost kritičara i publike. Nakon brojnih nagrada za prvijenac Dangerous Waters stiže nasljednik Still Waters (Croatia Records, 2022). Istodobno Rundek i Damir Urban novim ostvarenjima podsjećaju da na staru gardu još valja računati, a ove se godine prvim samostalnim izdanjem Šlager sezone (Dallas, 2022) oglasio i nekadašnji Urbanov sparing-partner Sandro Bastiančić, još jedan bitan protagonist zlatnog razdoblja riječkoga rocka devedesetih.

Izd. Croatia Records, 2022.

Što je, dakle, August učinio na novom albumu, a kako Bastiančić zvuči 26 godina nakon što je s matičnim sastavom En Face u suradnji s Urbanom 1996. osvojio Porin u kategoriji najbolje vokalne suradnje?

Ako im je nešto zajedničko, to se više odnosi na formu; oba albuma, Augustov Still Waters i Bastiančićev Šlager sezone, gotovo su školski primjer strogo definirane kantautorske poetike, na svim razinama. Oba zrače ispovjednom intimnošću i očito su rezultat duboko proživljenih emocija. U obama slučajevima slušatelj je suočen s diskretnom instrumentalnom pratnjom. Tu uglavnom prestaje svaka sličnost. Pjesmama na obama albumima provlači se melankolična crta, ali s bitnom razlikom: u Šlageru sezone kuca šareno hipijevsko srce, dok je Still Waters uznemirujuće taman – R. u njegovu imenu ne dolazi bez razloga od Raven (Gavran) Edgara Allana Poea.

O njegovim Tihim vodama bilo je možda prikladnije govoriti na sâm Uskrs, kad je album službeno i gurnut u optjecaj, ali sa stanovitim odmakom možemo stvoriti jasniju sliku Augustovih umjetničkih namjera. Naime, u nedavnom medijskom istupu autor napominje da je Still Waters „album razgranate judeokršćanske simbolike“, da bi u istom dahu odlučno dometnuo da to nikako ne znači da je riječ o „religijskoj“ glazbi. O duhovnoj? Svakako.

Dakle, stvari valja slušati u širem, univerzalnom kontekstu unatoč očitim aluzijama na Kristovu pasiju i nizanje duhovnih referencija – počevši od dizajna ovitka do provokativnih crno-bijelih videospotova za skladbe Dealing With The Pain i I Forgive Her, gdje se elegična glazba stapa sa slikama Kristova/Augustova raspeća, moderniziranim motivima posljednje večere i drugim stiliziranim simbolima. Prošireni kontekst iščitava se u činjenici da je kroz devet novih pjesama – i osobnoj boli kao polazištu – autor pokušao dati vlastiti komentar na svjetsku bol koja nas posljednjih godina nesmiljeno pritišće.

Zapravo, album je toliko intiman i osoban da ga je J. R. August odlučio snimiti u vlastitoj sobi. Pritom je sve je instrumente sâm odsvirao, iako je zvuk po običaju izgrađen na klavirskim temeljima – jedina je iznimka bluzerski samotna slide gitara njegova brata Alena Vranića u znakovito naslovljenoj Divine Intervention. Sve u svemu, devet pjesama, devet konceptualno uvezanih duhovnih himni koje u skladu s naslovom pjesme Deepest Oceans of my Mind zadiru duboko u autorovu nutrinu, po tko zna koji put koristeći se vodom kao primarnim simboličkim alatom; ona je „univerzalni arhetipski simbol“. I na kraju: u poplavi pozitivnih osvrta malo tko ističe Vranićev glas, a riječ je vjerojatno o najboljem novom vokalu domaće rock-scene, artikuliranom i sugestivnom, s perfektnim instinktom i osjećajem za dinamiku i – bitno – „dramu“.

Ondje gdje je August dramatičan, težak, sumoran, ambiciozan i (ruku na srce) povremeno pretenciozan, Sandro Bastiančić slijedi vlastitu prirodu i koristi se suprotnom taktikom: pjesmama njegova debija Šlager sezone provlači se „ljubav u svim svojim formama“, ali ona redovito teži ovozemaljskoj, romantičnoj čistoći i vječnoj ljepoti. U tom smislu, ako August (usporedbu valja shvatiti uvjetno i slobodno) zrači tamnijim nijansama Nicka Cavea, onda Bastiančićeva glazba odiše sentimentalnošću i proljetnim šarenilom jednog Donovana iz „ljeta ljubavi ‘67“. Ili možda Neila Younga; skladbe Bajka i Mala noćna muzika (uz vokalnu asistenciju Nine Romić) te balada Ovdje ostajem (najbolja pjesma na albumu) podjednako su protkane sjetnim jangovskim folk-rockom, americanom i domaćim pop-šansonjerskim senzibilitetom.

Izd. Dallas, 2022.

Općem dojmu ležerne topline ne pridonose samo prelijevajući akustični tonovi nego i fino uklopljeni ženski vokali. Gordana Marković „oplemenila“ je karakteristično melodioznu i gudačima podvučenu Ne daš mi blizu, a Ana Kabalin pjesmu Dan kao san i radiofoničnu naslovnu temu. Poznato je da je Bastiančić posebno prisan dugogodišnji suradnički odnos razvio s Nikolinom Tomljanović, s kojom se kreativno poznaje još iz razdoblja njezine grupe E.N.I. (pamtimo njihovo sudjelovanje u pjesmi En Facea Stariji smo jedan dan). Odličan komad country-rocka Mjesečev trag ostavili su za ovogodišnji Zagrebački festival, a na album su uvrstili tek nešto manje uvjerljivu Sentimentalnu.

No autor ništa nije prepustio slučaju. Jezgra provjerenih suradnika (kontrabasist Dino Ivelja, bubnjar Alen Tibljaš, aranžer i producent Robert Funčić, klavijaturist Vedran Križan) skladno funkcionira u refleksivnom, blagom kontekstu. Primjetan je to otklon od reskijih power-pop stilizacija grupe En Face, koja je ipak – to se jasno čuje – izrasla iz riječkoga rock and roll undergrounda. Kad smo kod toga, obnovljeni En Face priprema novi studijski album s očekivano kompleksnijim zvukom, a do tada nam preostaje Bastiančićevo drugo – ili možda prvo! – umjetničko ja: mekše, pitkije, izravnije, komunikativnije... Ukratko, mnogo osobnije.