Glas mrtve pripovjedačice

-

Kad sam prije deset godina pisao uvodnu bilješku za Liniju razdvajanja (2012), zbirku svojih kritika i prikaza o hrvatskoj proznoj produkciji s tematikom o ratu i njegovim posljedicama, napomenuo sam da su neki aspekti te proze ostali nedodirnuti, zatamnjeni ili tek naslućeni. A neka zanimljiva i vrijedna djela objavljena nakon 2010. godine, na kojoj se zaustavila moja kronika, pa do vremena pisanja uvodne bilješke i objave knjige (oko godinu i pol), bila su jasan signal da je tema još živa i da je realno očekivati nove pristupe i nove priče. Ta se pretpostavka u međuvremenu pokazala opravdanom, a najnovija je potvrda roman U kasno ljeto Magdalene Blažević (1982), rođene i odrasle u Žepču, književnice koja sada živi i radi u Mostaru.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2022.

U književnim časopisima i portalima objavljivala je kratke priče, a za neke od njih bila je nagrađena (među ostalim, 2020. bila je pobjednica natječaja Večernjeg lista za kratku priču R. Marinković). S prvom tiskanom knjigom kratkih priča – Svetkovina, 2020 – Blaževićeva se javila relativno kasno, ali gromoglasno: kritika je njezinu zbirku ocijenila uglavnom kao književni događaj, a čini se da je osvojila i publiku jer se u siječnju pojavilo njezino novo izdanje. Možda je činjenica da su se to novo izdanje priča i roman U kasno ljeto našli na tržištu istodobno slučajnost, ali bi se u tome moglo naći i zrnce simbolike. U razgovoru što ga je s Magdalenom Blažević u prošlom broju Vijenca objavila urednica književnosti Petra Miočić Mandić, spisateljica iz Mostara ističe neke bliske veze između tih dviju knjiga. Kaže kako je roman nastajao usporedo sa Svetkovinom i da je završen u vrijeme kad je objavljena zbirka priča, ali ga je poslije još dorađivala. „Bilo je moguće raditi istodobno na pričama i romanu jer je roman izrastao iz Svetkovine, odnosno priča Kapa prerasla je u roman. Ispripovijedan je glasom mrtve djevojčice koja se gotovo tri desetljeća nakon vlastite smrti vraća na mjesto zločina i pripovijeda svoju priču.“

Roman započinje posvetom: „Stanovnicima sela Kiseljak, u spomen na 16. kolovoza 1993.“ Podsjetit ćemo čitatelje da se toga dana u srednjobosanskom selu Kiseljaku zbio ratni zločin: pripadnici Armije BiH, preodjeveni u uniforme HVO-a, upali su u selo i pobili više desetaka civila, među kojima su stradala i djeca. Dio zarobljenih civila napadači su iskoristili kao živi zid pri povlačenju iz sela. Ali Blaževićeva ni u jednom trenutku u romanu ne spominje ni HVO ni Armiju BiH iako je zapravo sve jasno. Nije daleko ideja antiratnog romana o univerzalnoj istini da svatko može biti krvnik, u svakom trenutku i na svakom mjestu. Autorica se poslužila istinitim događajem, ali je njezin motiv pri izboru mrtve pripovjedačice (čime se dobiva „nešto nadrealno“) u priči Kapa (a potom i u romanu), bio intiman, složeniji; riječ je, kako je istaknula u drugom razgovoru, o njezinoj najbližoj rodici, koja je stradala u tom zločinačkom pohodu. U to je vrijeme Magdalena Blažević imala jedanaest godina, pa su neka sjećanja s vremenom izblijedjela, a i tema je bila vrlo delikatna. Stoga se oblikujući roman spisateljica našla pred problemima koje joj je nametao izabrani okvir istinitog događaja – kako uskladiti odnos zbilje i fikcije?

Neka su se rješenja artikulirala već u njezinoj prvoj knjizi, gdje se također susretala sa zamkama prikupljene sirove građe (negdje je opisala kako s diktafonom zna otići starijim ženama i snimati njihove ispovijesti) i njihova pretvaranja u visokoestetiziran oblik koji će privući i zaokupiti čitatelja. Blaževićeva je već u tim pričama pokazala i literarni nerv (talent) i visoku teorijsku osviještenost o poslu u koji se upustila. Može se to vidjeti u njezinim intervjuima, u kojima suvereno i samosvjesno govori o svojoj poetici, o tome što joj „leži“, što u književnosti voli i zašto, kako postići autentičnost, uvjerljivost, kako zagrebati liku ispod kože, do krvi, do najintimnijih sanjarija. „Kad pisac dobro poznaje mjesta o kojima piše, zna kakva su u koje godišnje doba, kakav vjetar tu puše, koje biljke rastu i mirišu vjerojatnije je da će priče biti autentične i imati zavodljivu atmosferu. (…) sklonija sam tekstovima i filmovima bez mnogo dijaloga gdje se radnja oslanja na atmosferu i postupke likova (…). Uz to, priče su smještene u zatvorenu, ruralnu sredinu gdje likovi ne vode filozofske razgovore, nego im se komunikacija najčešće svodi na kratke rečenice u imperativu.“

Čitatelju romana U kasno ljeto vrlo će brzo biti jasno da je (barem u ovom trenutku; ali to se može i promijeniti) Magdalena Blažević prije svega spisateljica „kraćeg daha“, tj. kraćih formi. U vezi sa Svetkovinom rekla je da voli „fragmentirani tekst, kratku priču koja je sastavljena od nekoliko povezanih, ali razdvojenih scena koje ponegdje dijele godine pa i desetljeća“. Njezin je roman sastavljen od mnoštva kratkih, „fragmentiranih“ poglavlja koja često mogu biti zasebne priče, ali ih autorica zna vrlo vješto ulančivati bilo likovima bilo mračnim atmosferama bilo snažnim naturalističkim slikama bilo mjestom zbivanja (selo). U romanu vjerojatno nema poredbe – a to je jedna od najčešćih figura – koja u sebi ne sadrži neku ruralnu karakteristiku („Prastrina je rađala kao njiva“). Stil je vrlo ekonomičan – malo riječi, puno značenja.

Magdalena Blažević ne da obećava, ona je već čvrsto tu.