Čitanje kao zalog i put do slobode

-

Nakon dviju pandemijskih, zatvaranjem, izolacijom i uporabom novih tehnologija obilježenih godina, središnja je manifestacija proljetnoga dijela hrvatske književne sezone, Noć knjige, ponovno održana u fizičkom obliku i tako čitateljima širom Hrvatske omogućila da ponovno, nakon stanke, s knjigom ostanu sami zajedno. Dvostruko je značenje upisano u ovogodišnje trodnevno obilježavanje manifestacije nastale sinergijom svih dionika lanca knjige; vanjske su okolnosti onemogućile veliko slavlje kakvo bi priličilo lanjskoj, desetoj godini provođenja Noći (uz) knjige, a predsjednik Zajednice nakladnika i knjižara Slavko Kozina u kratkoj nam je izjavi kazao i da su se, zbog specifičnog ritma proljetnih praznika, a kako bi školarci svoj dio održali po povratku u školske klupe, ovogodišnje aktivnosti protegnule i na ponedjeljak. I dobro da je tako jer gotovo bi nemoguće bilo više od 1200 raznovrsnih programa, tribina, čitanja, književnih predstavljanja, knjigom nadahnutih kazališnih predstava i kinoprojekcija, vođenih turističkih ruta i igraonica, sabiti u desetak sati one jedne noći kad, voljeli bismo to vjerovati, cijela Hrvatska ostaje budna uz knjigu.

Predsjednik Hrvatske zajednice nakladnika i knjižara Hrvatske gospodarske komore Slavko Kozina na otvaranju u NSK

Dan hrvatske knjige

Ona je, uz riječ, jezik i književnost temelj kulturnog i nacionalnog identiteta, a mi se danas, upravo zahvaljujući književnosti, možemo podičiti bogatom tradicijom i snažnim identitetom. Bitno je stoga „osvijestiti važnost pisane riječi i pobrinuti se o statusu onih koji tu književnost stvaraju“. Istaknula je to ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek čestitajući 122. godišnjicu osnutka Društva hrvatskih književnika, uz Maticu hrvatsku najdugovječnije ustanove očuvanja nacionalne kulture i pisane riječi, uz čiji slavljenički program već tradicionalno Dan hrvatske knjige, 22. travnja, prerasta u njezinu Noć. I ove su godine, kao podsjetnik na bogatu književnu prošlost i zalog za uspješniju budućnost, tog dana dodijeljene književne nagrade Davidias, Judita i Slavić. Nagrada za najbolji prijevod djela hrvatske književne baštine ili studiju inozemnog kroatista o djelu hrvatske književne baštine dodijeljena je hrvatskom i francuskom piscu, profesoru Nicolasu Raljkoviću, čija je izdavačka kuća Prozor-editions objavila prijevod Držićeva Dunda Maroja. Iako, stoji u obrazloženju, Držić nije nepoznat europskoj i francuskoj publici, „ovom prijevodu pripada značajno mjesto u promicanju hrvatske kulture i njezinu europskom legitimiranju“ jer se, izvrsnošću prijevoda, ali i popratnim vrijednim bilješkama i instruktivnim komentarom o izazovima prijevoda Držića na francuski jezik, „iznova dokumentira i francuskoj javnosti posvješćuje nepotrošen dramski kapital Dunda Maroja, ali i svekolika Držićeva djela“. Jednak se motiv, doprinos proučavanju i razumijevanju cijenjenog i nagrađivanog, ali u široj percepciji nedovoljno poznata pjesnika Ilije Crijevića, nalazi u srži objašnjenja nagrade za najbolju knjigu ili studiju o hrvatskoj književnoj baštini uručene za knjigu Pjesme Flaviji što ih je paralelno u latinskom izvorniku i izvrsnom hrvatskom prijevodu priređivačice i prevoditeljice Zrinke Blažević objavila Matica hrvatska.

Središnji program u Matici hrvatskoj: tribina Imperativ slobode: ukrajinska književnost, kultura i povijest / Snimio MIRKO CVJETKO

U Matičinu karlovačkom ogranku objavljen je i naslov Novi raspored, pjesnička zbirka Ane Galant „zbog neupitne estetske vrijednosti“ nagrađena za najbolji autorski knjigom objavljen prvijenac. „Nasuprot postmodernom pjesništvu hermetičnog, najčešće teško razumljiva, izraza i jezičnih vratolomija, poetika Ane Galant počiva na nepretencioznoj estetizaciji svakodnevnog i rekontekstualizaciji kolokvijalnih fraza i zavičajnog govora u originalni umjetnički svijet.“

Porazni rezultati istraživanja

Dodijeljene nagrade važni su poticaji, kako radu na proučavanju književne baštine, tako i mladim autorima na ustrajnosti u stvaranju, no postavlja se pitanje hoće li uskoro postojati publika zainteresirana za njihovo čitanje. Unatoč suvremenom mitu o otvaranju prostora dodatnoga slobodnog vremena i potrebi onog dijela stanovništva uzrujana vijestima u tiskanim i elektroničkim medijima da od stvarnosti predahnu s književnosti (i krovna je tema ovogodišnjih događanja sloboda i njezino iznalaženje u pisanoj riječi), istraživanje provedeno u prvoj polovici ožujka 2022. dalo je porazne rezultate. Njime prikupljeni podaci, naime, govore da je barem jednu knjigu pročitalo tek 42 posto ispitanika, što, u odnosu na 2021, znači pad od 3 postotna boda. Unatoč mogućnosti pogreške od jedan na tisuću koju, u izjavi, spominje predsjednik ZANA-e, kao i stratificiranosti uzorka, promotri li se prosjek rezultata dobivenih u posljednje četiri godine, dolazimo do toga da čita 45 posto stanovništva. „Čita manje od pola nacije“, ustvrdio je Kozina kao drugi veliki problem navodeći „što tek svaki peti građanin kupuje u knjižarama“. Njihovo stanje ocjenjuje stabilnim, a pozdravlja i porast prodaje putem internetskih webshop­ova nakladničkih kuća. Povećanje prodaje, uostalom, i jest jedan od načina smanjenja cijene knjige. Naime, zbog sve manjeg interesa i posljedičnog smanjenja naklada, raste cijena pojedinačnoga konačnog proizvoda.

Obilježavanja Dana hrvatske knjige u Društvu hrvatskih književnika: na slici predsjednik DHK-a Zlatko Krilić uručuje nagradu Judita Bojanu Marottiju za knjigu Ilija Crijević: Pjesme Flaviji (s latinskog
prev. Zrinka Blažević) u izdanju Matice hrvatske / Snimio Željko Hladika  / PIXSELL

Građani su, s druge strane, zadovoljni ponudom narodnih knjižnica, no ne ohrabruju ni nedavno objavljeni podaci iz 2019. i 2020. uz naknadu za javnu posudbu. Iako se svake godine objavljuje gotovo upola više djela domaćih autora, hrvatski će čitatelji iz užitka posegnuti ponajprije za prijevodnom prozom. Tako na listi autora s najvećim brojem posudbi u narodnim knjižnicama prevoditelji nadmašuju domaće pisce (među deset autorskih imena našli su se tek Sanja Pilić, Sanja Smolec, Pavao Pavličić i Mato Lovrak). To, naravno, može ukazivati na iznimnu kvalitetu i visoku estetsku vrijednost rada domaćih prevoditelja, no također na malu zainteresiranost hrvatskoga čitatelja za hrvatsku pisanu riječ.

Čitanje doista jest sociološki problem, zaključuje to i Kozina, a oko važnosti i mogućih dosega kulture i književnosti na sveukupnost stvaranja zbilje i polaganje prava na vlastiti nacionalni identitet ispleten je bio središnji događaj ovogodišnjega programa Matice hrvatske i, zasigurno, jedno od centralnih mjesta prvoga postpandemijskog izdanja Noći knjige.

Imperativ slobode

Tribina pod naslovom Imperativ slobode, podnaslovljena Ukrajinska književnost, kultura i povijest, posvećena vrlo aktualnoj temi povijesnosti ukrajinskoga nacionalnog identiteta, kroz detaljne je priloge izlagača Dariye Pavlešen, više lektorice na Katedri za ukrajinski jezik i književnost zagrebačkoga Filozofskog fakulteta, Alle Tatarenko, profesorice hrvatske književnosti na Sveučilištu u Lavovu, i povjesničara Vladimira Ryzhkovskyija, vođenih moderiranjem Filipa Kozine, docenta na Katedri za poljski jezik i književnost, ukazala na povijesne, geografske i kulturološke granice pojma ukrajinskog.

S obzirom na habitus ustanove, uvodno je kazao Luka Šeput, „prirodno je da se baš u Matici rasvijetle neke stranice ukrajinske povijesti“, s kojom je Matica dubokom povijesnom vertikalom povezana. Osim recentnih izdanja, posebno mjesto u tom gradivnom tkivu zauzima 1863, kada August Šenoa prevodi pjesmu Rasuta mogila Tarasa Ševčenka, što ujedno predstavlja prvi prijevod Ševčenka na neki od južnoslavenskih jezika. Važna je poveznica i borba što su je sve, uvjetno rečeno, malene nacije iskusile u 19. stoljeću, kada se i javlja potreba za osnivanjem matičnih ustanova, kao lučonoša jezika i kulture. Stoga, istaknula je Alla Tatarenko, imperativ slobode stoji kao nešto bez čega narod ne postoji. „Ovih dana slušamo kako ukrajinski narod ne postoji, da je umjetna tvorevina kao i njegova kultura i jezik. Stoga postajemo sve svjesniji važnosti kulture i književnosti kao dokaza postojanja nekog naroda.“ Dariya Pavlešen vjeruje kako je važno korijene nacionalne povijesti potražiti i u književnosti – njezina klasična djela, osim što ukorijenjenost svjedoče, govore i o repetitivnosti događaja iz ukrajinske povijesti. „Klasici progovaraju kad Ukrajinci ne mogu pronaći riječi za strah, traumu, rat. Sve je to opisano u književnosti mnogo ranije. Ukrajinska sloboda kao izbor motiv je prisutan stoljećima, sloboda govora na ukrajinskom jeziku, različitih izričaja i glasova. Tako govori književnost, a i sama nacija danas.“ Sama činjenica da govorimo slobodno, drži Ryzhkovskyi, stvara mogućnost otvorenije budućnosti. „Imperativ je progovoriti i o povijesti koja nije dovoljno vidljiva, predstaviti nju, kao i našu književnost i kulturu.“

Govornici su se mahom, u odgovor na teze o ukrajinskom teritoriju kao povijesnom i kulturnom odjeljku velike Rusije, većim dijelom usredotočili na razlaganje jezično-povijesnih i geografskih kontekstualizacija, etimologije imena Ukrajina (kao naziva za rubno područje, okrajak) kao i činjenicu da se Kijevska Rus, često zbog nepoznavanja ukrajinskih jezičnih zakonitosti, prevodila pridjevom ruski umjesto ukrajinski, što rus u ukrajinskom zapravo znači, a povijesno se pojavila i prije stvaranja pojma ruskog u etničkom ili geografskom smislu.

Valja se zapitati bismo li do svih tih podataka mogli doći da nije povijesnih, dokumentarnih, ali i književnih zapisa. Stoga je, možda, umjesto „čitanja kao puta u slobodu (od suvremenih događanja)“ moto ovogodišnje Noći knjige mogao biti „čitanje kao zalog i put do slobode“.