Žmegačevih jedanaest najboljih

-

Akademik Viktor Žmegač nastavlja nas ugodno iznenađivati. Iz njegove radionice i dalje izlaze vrhunske knjige, a najnovija je Vrhunski europski romani po mom izboru (Matica hrvatska, 2021). U novoj je knjizi obradio jedanaest europskih romana (i njihovih autora), no na više od dvije stotine stranica čitatelj će pronaći mnogo, mnogo više od toga. Saznat će manje poznate pojedinosti o tome djelu, o drugim djelima istoga autora, kulturni kontekst, književne i misaone poveznice s ostalim djelima ili književnim razdobljima, filozofijama, pravcima, mišljenjima; pročitati (možda prvi put) mišljenja stranih autora koji kod nas nisu prevedeni, riječju – jedna književno-kulturno-esejistička simfonija u jedanaest stavaka.

Knjiga započinje Don Quijoteom Miguela Cervantesa, gdje „jedna od primarnih osobina tog romana je činjenica da on ostvaruje književnost o književnosti, pripovijedanje o pripovijedanju“, i njegovim utjecajem na cjelokupnu kasniju književnost. Također će citatima potkrijepiti pripovjedačevu vještinu, ironiju, intertekstualnost i metatekstualnost, uvođenje sluge (pratitelja) kao oponenta glavnom junaku, objasniti autorov zanimljiv životni kontekst, osvrnuti se na njega kao novelista i na njegove novele te naposljetku „život poslije života“ u budućim djelima (npr. Straussova simfonijska poema, Mannov putopisni esej, Borges…).

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2021.

Robinson Crusoe Daniela Defoea nastupa kao opreka Don Quijoteu na mnogo načina: dnevnički stil pisanja, dosta fiktivnih podataka (gotovo dokumentarističkih), pripada građanskoj epohi, glavni lik je racionalan i praktičan, engleski protestant, roman se dotiče i vjere, pitanja teodiceje… Akademik Žmegač posebno će se osvrnuti na neknjiževne razlike Cervantesova i Defoeova romana ističući onu političku (kraljev apsolutizam u Španjolskoj te početak i razvoj parlamentarnog sustava u Engleskoj). Iako oba navedena romana danas pripadaju književnom kanonu, a njihovi su „junaci postali pojmovi, čak epohalni simboli“, književni i razvojni put im je potpuno različit (Robinson Crusoe je odmah postao književni „hit“, oponašao se i prevodio na mnoge jezike).

Od Goetheovih Srodnih
do Gogoljevih Mrtvih duša

Treća knjiga koju nam akademik Žmegač predstavlja Goetheove su Srodne duše navodeći autora kao neosporna klasika, uz Dantea i Shakespearea. Budući da je od njih trojice on prvi moderan pisac, revolucija koju je uveo u književnost „iskaziva je pojmom stilskog pluralizma. Bez tog njegova proboja u slobodi izbora izražavanja daljnji je razvoj svjetske književnosti nezamisliv“. Žmegač će prikazati svu širinu Goetheova književnog zamaha, od mladenački buntovnih pjesama do klasicističkih drama navodeći Valéryjevu usporedbu s Protejem (biće stalne preobrazbe). Srodne duše u biti su roman ljubavnog (erotskog) četverokuta, gdje do izražaja dolazi autorova erotska strana (koje ima i u njegovoj poeziji). Osim toga djela, Žmegač će se osvrnuti i na još neka iz Goetheovih Sabranih djela, koja kod nas još nisu poznata (npr. Novela, Bajka…).

Četvrti je roman Tridesetogodišnja žena Honoréa de Balzaca. Žmegač će se, osim na radnju romana i na izvrsno Balzacovo portretiranje društva i vremena, osvrnuti na realizam, novac kao glavnu autorovu preokupaciju, njega kao kompleksnu ličnost, ali i istaknuti poveznice između Srodnih duša i toga romana. Također, bit će prikazana njegova Ljudska komedija kao koncept iznimna, ali nedovršena opsega: „Autor je bio obuzet vizijom o obuhvatnosti. Stoga je zasnovao, a velikim dijelom i ostvario golem ciklus od romana, više od stotinu. Dospio je završiti dvadesetak. To je najveći ciklus u povijesti književnosti uopće, znatno veći od Zolina ili Proustova.“

Najviše stranica svoje studije najboljih europskih romana (po vlastitu izboru) autor je posvetio N. V. Gogolju i Mrtvim dušama kao jednom od „vrhunskih komično-grotesknih romana svjetske književnosti“. Aktualizirajući sâm pojam mrtvih duša kao virtualnu pojavu, Čičikovljevo mešetarenje kao vrlo suvremene „mutne“ poslove u našoj svakodnevici, prikazujući Gogoljeve pripovjedne postupke koji se mogu činiti i postmoderni, sveznajućeg pripovjedača kao zaigrana artificijelnog moderatora, metanaraciju, putovanja u djelu koja se odlikuju stanicama, a ne samom pustolovinom putovanja, tipove karaktera, Žmegač pruža duboku analizu ruskoga realista. No ovdje se nameće i teorijsko pitanje – je li Gogolj, sudeći po grotesknim (i nekim drugim) elementima (npr. fantastike), doista pripadao realizmu? Spominje se i estetika ružnoće, pa će čitatelj saznati kako pojam potječe od Hegelova učenika Karla Rosenkranza i njegove istoimene knjige iz 1853, ali i mnogo više ako pročita Vrhunske europske romane.

Flaubert, Rilke, Mann

U sljedećem poglavlju bit će predstavljen Gustave Flaubert s Madame Bovary, romanom koji je opet nekako povezan s Don Quijoteom (djevojčina lektira). Izbjegavajući opća mjesta, Žmegač će upozoriti na Flauberta kao pisca kojem je stil bio mnogo važniji od radnje (nema podilaženja publici), o tome kako u njegovim djelima (ali ni kod drugih realista) nema seksualnosti (ali ima novca), dvoglasje u pripovjedačkoj tehnici (scena s operom, kraj romana), prikazat će i njegova druga djela. Ovdje bih navela i jedan kuriozitet – na stranici 131. akademik Žmegač, opisujući kontekst nastanka Salammba, upotrebljava riječ ševiti („[…] namjeravao prikazati život jedne stare prijetvorne djevice, koja se dakle nikad nije ševila“).

Sedmi su prikazani roman Zapisi Maltea Lauridsa Briggea R. M. Rilkea kao djelo koje „jasnije nego ikoje drugo iz tog razdoblja svjedoči o krizi pripovijedanja“ , svojevrsni antiroman, a u Rilkeovu senzibilitetu vidi srodnost s Proustom. Pored opisa Rilkeova života, povezanosti s likovnom umjetnosti, Žmegač će upozoriti i na prilično „šlampavo“ uređen svezak Vrhova svjetske književnosti, u kojemu nedostaju bitna Rilkeova djela iz kojih se može vidjeti i njegova ironična i satirična strana.

Čarobnu goru Thomasa Manna Žmegač će predstaviti u svim njezinim iznimnostima. Iako su temelj djela „razmatranja o duhovnim preobrazbama koje premošćuju razliku između dvadesetak dana i sedam godina. Castorpovo je središnje iskustvo doživljavanje fizikalnog protoka vremena i subjektivnog dojma“, autor će ga analizirati počevši od naslova (čarobna ili začarana?), sveznajućeg pripovjedača ironijske naravi (koji se povlači kada je potrebno), filozofičnosti djela (dominantno pojam vremena), spajanja suprotnosti u opisima (npr. ružno s lijepim), uklopljenih glazbenih i filmskih (subjektivnih) razmatranja do, na kraju, književno-teorijske problematike određivanja (roman o duhovnom širenju obzora?).

Hrabal, Grass, Houellebecq

U predstavljanju Strogo kontroliranih vlakova Bohumila Hrabala Žmegač će se posebno osvrnuti na Hrabalovo majstorsko pripovjedno okretanje svijeta – „Perspektiva se mijenja tako da ponašanje ljudi postaje apsurdno: njihove su konvencije smiješne, marionetske, majmunske. Svijet je postavljen naopako“ – grotesku, crni humor i „iskošeno gledanje“. Upozorit će i da su to, bez obzira na ratnu tematiku, priče malih ljudi s antiratnom porukom.

Deseti je roman Limeni bubanj Güntera Grassa s jednim od najosebujnijih glavnih likova Oskarom Matzerathom, koji se može „primjereno čitati samo ako ga shvatimo kao golemu grotesku koja sjedinjuje iskustveno osnovane opise s nadrealnim fantazmagorijama“. Žmegač će ovdje upozoriti na tipološke definicije glavnih junaka (C. M. Bowra; Northrop Frye), narativnu shizofreniju glavnoga lika (ja prelazi u on i sl.), zbilju podvrgnutu fantaziji, ali i na Grassov roman Lumbur (prijevod Ante i Truda Stamać), koji u tematskoj potki sadrži sjevernonjemačku bajku O ribaru i njegovoj ženi (pored drugih karakteristika, ističe se odnos prema ženama).

Posljednji prikazan roman iz akademikova izbora je Karta i teritorij Michela Houellebecqa, koji je u širem tematskom kontekstu kartografiranje suvremene javnosti i društvenog života (spominju se političari, tvrtke, književnici, poznate osobe…). Houellbecqovo pripovijedanje je tradicionalno (nastavlja Flaubertovu estetsku tradiciju), no postoji logička problematika – pisac unosi sebe u roman (i ubija), a kodiranje je trostruko – zbilja i fikcija u isti mah na način igranja s pripovjedačkom ulogom, narativne ispovijedi i ironiziranja autoportreta. Zanimljivost je romana i dublje razmatranje fotografije i filmske umjetnosti.

Glasovitu Žmegačevu erudiciju nije potrebno posebno spominjati, ali je nužno reći nešto drugo. On radi neobične, ali logične i argumentirane književne i misaone poveznice između djela, razdoblja, filozofija; prevodi hrvatskoj javnosti nepoznate autore i knjige (zamišljam si njegovu biblioteku); u nedostatku prevedenih izvora prevodi s nekoliko jezika (engleski, njemački, francuski), stvara nove sinapse u književno-kulturno-filozofskim komunikacijama i tako otvara nove horizonte. Čitatelj će u svakom poglavlju ostati iznenađen lucidnošću s kojom autor spaja nespojeno i možda naizgled nespojivo, saznat će mnoge nove stvari i činjenice te shvatiti koliko je književnost, kao i svijet, uz kreativnost i otvorenost, neiscrpan predmet interpretacija.

Snimio Davor Puklavec / PIXSELL