Život nas uči da je nekultura skupa

Od ove jeseni, dakle od početka koncertne sezone 2022/23, Simfonijski orkestar HRT-a imat će novoga šefa dirigenta. Nakon talijanskog dirigenta i violončelista Enrica Dinda, koji je bio na čelu zagrebačkoga simfonijskog orkestra od koncertne sezone 2015/16, vodeću funkciju za dirigentskim pultom preuzima francuski maestro Pascal Rophé (Pariz, 1962). Promjene dirigenata koji s orkestrima rade kao njihovi šefovi, što uz ravnanje određenim brojem koncerata uključuje preuzimanje dužnosti u odnosu na cjelokupno programiranje sezone i pozivanje gostujućih dirigenata i solista, kao i intenzivniji rad s orkestrom, uobičajena je praksa.

Simfonijski orkestar HRT-a, jedan od najstarijih europskih radijskih orkestara – koji je izrastao iz orkestra osnovana 1929. pri tadašnjem Radio-Zagrebu, dakle samo šest godina nakon osnutka prvoga europskog radijskog orkestra – današnji naziv nosi od 1991. U početku vezan isključivo uz program radija, orkestar od 1942. nastupa i javno, a kako su njegovi koncerti izravno prenošeni, uz posebna snimanja, sve izvedbe ostaju trajni zapisi njegova djelovanja.

Prvi javni koncertni ciklus, uz nazočnost publike i radijski prijenos, održan je u Hrvatskom glazbenom zavodu. Među tadašnjim dirigentima najčešće su za dirigentskim pultom bili Lovro Matačić, Krešimir Baranović, Boris Papandopulo, Mladen Pozaić, Dragan Gürtl, a potom Friedrich Zaun, Milan Sachs, Slavko Zlatić, Ferdinand Pomykalo. U poslijeratnim godinama orkestrom su najčešće ravnali Milan Horvat, Antonio Janigro i Stjepan Šulek, a otkako je 1962. uvedena funkcija šefa dirigenta, na toj su se poziciji izmijenili Pavle Dešpalj, Krešimir Šipuš, Josef Daniel, Oskar Danon, Milan Horvat, Uroš Lajovic, Vladimir Kranjčević, Nikša Bareza i kao posljednji Enrico Dindo.

Snimila Marija Štilinović / HRT

Praksa promjene šefa dirigenta vjerojatno jednako pogoduje uglednim maestrima biranima na tu poziciju kao i orkestru, jer zacijelo je nemoguće izbjeći zasićenja s obiju strana, a dakako valja imati na umu i želju dirigenata da odu na neke druge pozicije. S druge su pak strane koristi za orkestar nedvojbeno znatne jer svaki dirigent u skladu sa svojom osobnošću, interesima i preferencijama u odnosu na repertoar unosi u rad, programiranje i način interpretacije drukčiju energiju i tako obogaćuje iskustva članica i članova orkestra.

U svakom slučaju, budući da odluku o izboru novoga šefa dirigenta donosi orkestar, a Simfonijski orkestar HRT-a većinom se glasova od 82 posto odlučio upravo za Pascala Rophéa, dirigenta s kojim je u proteklih gotovo dvadeset godina bio ostvaren niz vrlo uspješnih koncerata, budući da francuski maestro dolazi u Zagreb od 2003, kada je sa Simfonijskim orkestrom HRT-a prvi put nastupio na Muzičkom biennalu, u sezoni koja dolazi moguće je očekivati novi polet i nova orkestralna uzbuđenja. Dakako, to vrijedi jednako za glazbenike koji moraju pratiti upute i znakove dirigenta kao i za ljubitelje umjetničke glazbe bili oni osobno u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog ili pak pratili izravne radijske prijenose.

Razgovarati s maestrom Pascalom Rophéom osobito je zadovoljstvo jer riječ je o glazbeniku koji ima što reći i svakako želi da ga bolje upoznamo. Naime, na poziciju šefa dirigenta Simfonijskog orkestra HRT-a Pascal Rophé dolazi s bogatim iskustvom jer je do ove sezone bio šef dirigent u Francuskoj i šire ugledna Nacionalnog orkestra regije Loire, a prije te jedanaestogodišnje pozicije bio je na čelu Kraljevske filharmonije iz Liègea. Osim tih „šefovskih“ pozicija često je bio za pultom mnogih drugih vodećih orkestara pa su na njegovu popisu Filharmonija Francuskog radija, Simfonijski orkestar BBC-ja, Budimpeštanski festivalski orkestar, Orkestar Romanske Švicarske, Simfonijski orkestar Jugozapadnog Njemačkog radija, Nacionalni orkestar RAI, Simfonijski orkestar NHK, Orkestar Akademije Santa Cecilia iz Rima, a na YouTubeu moguće je poslušati njegove brojne snimke djela suvremenih francuskih skladatelja s raznim orkestrima.

Maestro Pascal Rophé, kada govori o glazbi koju izabire za izvođenje, koristi se sintagmom musique savante. U doslovnom prijevodu bila bi to „učena“, štoviše „mudra“ glazba, dok je u prihvaćenoj terminologiji riječ o umjetničkoj, klasičnoj ili pak tzv. ozbiljnoj glazbi, s dodatnim naglaskom na umjetničku i edukativnu vrijednost partiture kao individualnoga skladateljskog glazbenog zapisa.

Maestro Rophé, vi ste Francuz, k tome još i Parižanin. Kakva je bila vaša mladost i rana iskustva u tom čudesnom gradu i kada ste se odlučili za zvanje dirigenta?

Rođen sam u obitelji u kojoj se o glazbi nije vodilo mnogo računa. Naime, moj se otac bavio draguljarskim poslom, a tvrtka u kojoj je radio bila je na Place Vendômeu u pariškom Prvom arondismanu. Moja je majka bila podrijetlom Ukrajinka. Njezin je djed 1917. napustio Kijev i doselio se u Francusku, a moji su se roditelji upoznali u Bruxellesu, gdje je otac bio na sajmu draguljarstva, a majka je bila prevoditeljica za ruski jezik. Bio sam im prvi sin, nakon mene su rođeni moj brat i sestra. Nitko se nije bavio glazbom niti joj posvećivao pozornost, tako da je moj susret s nekim instrumentom bio prilično kasno. U školi sam počeo u dobi od dvanaest godina svirati blok-flautu i otkrio svoju zainteresiranost za glazbu. Kako je tih 1970-ih u Francuskoj jedan od najpoznatijih glazbenika bio flautist Jean-Pierre Rampal, slavni glazbenik koji je flauti vratio popularnost kakvu je imala u 18. stoljeću, mnogi su mladi počeli učiti svirati flautu. Tako sam se i ja odlučio za flautu, dakako za poprečnu flautu. Moja kasnija odluka za profesiju glazbenika bila je u obitelji prihvaćena, iako ne s najvećim oduševljenjem. Kada sam se dakle 1974. upisao na Pariški konzervatorij, prvo sam upisao studij flaute i teoretskih predmeta, prijelaz na studij dirigiranja došao je nešto kasnije. Nakon diplome 2000. i osvajanja nagrade na Međunarodnom natjecanju mladih glazbenika u Besançonu, natjecanju koje u Francuskoj, a vjerujem i mnogo šire, uživa znatan ugled, ušao sam među mlade dirigente za koje je javnost čula. Eto, činjenica da sam živio u Parizu, da mi je bio dostupan IRCAM (Institut de recherche et coordination acoustique/musique – Institut za istraživanje i koordinaciju akustike/glazbe), a bio sam vrlo zainteresiran za suvremenu glazbu, dobio sam mogućnost za suradnju s njegovim rezidentnim ansamblom, dakle s Ensemble intercontemporain koji su vodili Pierre Boulez i David Robintson. Od 2001. do 2004. bio sam dakle asistent uglednom Pierreu Boulezu. Vjerujem da ne moram posebno isticati kakve su to bile prednosti za mene kao mlada glazbenika na početku dirigentske karijere željna što boljeg upoznavanja i izvođenja glazbe najvažnijih i najzanimljivijih živućih skladatelja.

S Koncertnom dvoranom Vatroslava Lisinskog nisam sretan jer je dvorana akustički neadekvatna, u arhitektonskom pogledu zastarjela, želio bih da Zagreb dobije novu, modernu koncertnu dvoranu / Želi li se umjetnički obrazovano, zadovoljno, kulturno pučanstvo, bogata kultura stanovništva svih generacija, a glazba je njezin itekako važan sastavni dio, nužna su adekvatna ulaganja

Već na početku dirigentske karijere izvodili ste i nerijetko praizvodili ostvarenja svojih suvremenika. Tako ste, a prepisujem iz vašeg životopisa, 1998. ravnali premijerom opere Luci mie traditrici jednog od najizvođenijih talijanskih skladatelja današnjice, Salvatorea Sciarrina na Festivalu u Schwetzingernu, a 2002. ste za snimku izvedbe Koncerta za orgulje od vas nešto mlađega francuskog suvremenika, skladatelja i orguljaša Thierryja Escaicha i s orguljašem Livierom Latryjem kao solistom dobili uglednu godišnju nagradu Diapason d’Or. Uopće, postoje vaše brojne snimke, mnoge s Francuskim nacionalnim orkestrom, s izvedbama važnih ostvarenja 20. i sada već 21. stoljeća. Što vas vodi pri izboru djela koja namjeravate izvoditi?

Moj prvi i osnovni kriterij pri izboru nekoga glazbenog djela jest njegova kvaliteta. Najvažnije mi je dakle da skladba ima vrijednost u skladateljsko-tehničkom i umjetničkom pogledu, da se u orkestru, a u mojem je slučaju riječ dakako o orkestralnim partiturama, događaju zanimljivosti u instrumentalnim odnosima, da je cjelina zanimljiva u pogledu forme i da djelo pripada kategoriji musique savante. Glazbeno djelo za mene mora sadržavati bogatstvo misli, skladatelj mora biti obrazovan i nužno je da glazbenim jezikom ima što izraziti, glazba mora izlaziti iz njegova duha i duše i imati što reći duhu i duši slušatelja. U tom smislu ne činim razlike u odnosu na stilska razdoblja ni na spol skladatelja. Uvijek sam spreman dirigirati djelom koje zadovoljava kriterije umjetničke vrijednosti. Nadalje, orkestar nije muzej u kojemu su pohranjena djela, već je to živi organizam koji prikazuje promjene u svijetu, životu i na području umjetničkog izražavanja, a kako se svijet mijenja, mijenja se i glazba. Mislim time reći da je nekada u umjetnostima prevladavala figurativnost. No nakon svih događaja kroz koja je čovječanstvo prošlo u proteklih dvadeset stoljeća, osobito nakon svih traumi i tragike prošlog, 20. stoljeća, figurativno izražavanje na nekadašnji način više nije moguće i nastupila je nefigurativnost. Tako je i u glazbi, jer i glazbena se umjetnost mijenja i ide naprijed.

Dolazite u Zagreb već gotovo dvadeset godina. Kako je došlo do vašega prvog gostovanja, a kako do odluke da prihvatite poziciju šefa dirigenta Simfonijskog orkestra HRT-a?

Za moje prvo gostovanje 2003. angažirao me skladatelj Berislav Šipuš, i to za nastup u okviru MBZ-a. Uslijedili su kasniji pozivi, a osim Simfonijskim orkestrom HRT-a dirigirao sam 2020. i Zagrebačkom filharmonijom. Kako se suradnja sa Simfonijskim orkestrom HRT-a pokazala vrlo pozitivnom za obje strane, rado sam se odlučio prihvatiti ponudu da za tri iduće sezone budem na poziciji šefa dirigenta orkestra. Osobno sam nakon punih jedanaest godina funkcije šefa dirigenta Nacionalnog orkestra regije Loire, orkestra s kojim sam vrlo rado radio i ostvario mnoge uspješne koncerte, poželio promjenu. Uostalom i za moj će francuski orkestar promjena dobro doći kada izaberu novoga šefa dirigenta. Kada je pak riječ o zagrebačkom simfonijskom orkestru, vidim mnoge potencijale za zanimljivu i dobru suradnju i to je svakako temeljni motiv za moju odluku da dođem u Zagreb s više obveza, a ne samo kao gostujući dirigent za pojedini nastup. Raditi naime s orkestrom meni je velik izazov. Volim raditi s glazbenicima koji vole raditi, a kod članica i članova Simfonijskog orkestra HRT-a doživljavam tu zajedničku želju za radom, uvježbavanjem novoga repertoara, pa i za proširenjem repertoara, jer sa svojim iskustvima u mogućnosti sam unijeti zanimljive novosti pogotovo u odnosu na glazbenu produkciju današnjice. Doista, a to ponavljam, kao dirigent nikada nisam živio za karijeru i samo vlastitu, osobnu promidžbu. Meni je bitan rad i osnovna mi je želja ostvarenje kvalitetnih izvedbi kvalitetnih djela. U tom se pogledu smatram obrtnikom kojemu je stalo jedino do što kvalitetnijeg proizvoda i ishoda njegova rada. Imam u Parizu četvero djece, imam i dva unuka, privatni mi je život važan, ne živim dakle isključivo za karijeru, već želim s orkestrom kojemu sam šef dirigent dati ono najbolje što znam i umijem. U tom sam pogledu vjeran svojem orkestru i s njim želim postići vrijedne i zanimljive zajedničke rezultate.

Što pak očekujete od zagrebačke sredine, u kojoj ćete sada provoditi ipak nešto više vremena?

Moja su iskustva sa zagrebačkom publikom jako dobra. S koncertnom dvoranom Vatroslava Lisinskog nisam sretan jer je dvorana akustički neadekvatna, u arhitektonskom pogledu zastarjela, a kako u njoj nastupaju oba zagrebačka orkestra, javljaju se i problemi oko planiranja korištenja dvorane. U svakom slučaju želio bih da Zagreb dobije novu, modernu koncertnu dvoranu. A jednako bih tako želio da na umjetničku odgovornost koju iskazujemo radom, vježbanjem i kvalitetnim muziciranjem odgovor bude i politička odgovornost onih koji su zaduženi za financiranje kulture. Jer, želi li se umjetnički obrazovano, zadovoljno, kulturno pučanstvo, bogata kultura stanovništva svih generacija, a glazba je njezin itekako važan sastavni dio, nužna su adekvatna ulaganja. Život nas uči da je nekultura skupa, toga odgovorni u društvu moraju biti svjesni.