Živopisne, burne, rascvjetane, krvave šezdesete

Među prošlogodišnjim za Oscara nominiranim filmovima, u raznim kategorijama, razmjerno su zapaženo figurirali Čikaška sedmorka Aarona Sorkina, Juda i crni mesija Shake Kinga, Ma Rainey: Majka bluesa Georgea C. Wolfea, Sjedinjene Države protiv Billie Holiday Leeja Danielsa i Noć u Miamiju Regine King, svi igrani, o rasizmu u SAD-u, većinom kroz prisjećanje na događaje iz kulturno i društveno burnih 1960-ih godina. Razdoblje velikih promjena, s pogledom usmjerenim na borbu crnoputih Amerikanaca za ravnopravnost s bijelim gospodarima, u ovogodišnjoj je oskarovskoj ponudi bilo zastupljeno dvama djelima nominiranima za najbolji cjelovečernji dokumentarni film.

Koncertni Ljeto soula sredovječnoga debitanta Ahmira Questlovea Thompsona (1971), inače čovjeka od glazbe, bubnjara, autora i sučelnika hip hop sastava The Roots, predstavio je povijesno više-manje zaboravljen, zametnut, potisnut Harlem Cultural Festival, održan lipnja i kolovoza 1969. u njujorškom Harlemu; Attica veterana Stanleyja Nelsona (1955), filmaša dosljedno okrenuta dokumentarcima što razgrću slojeve nastojanja crnaca da u SAD-u prestanu biti građani drugog, trećeg i nižih redova, nerijetko smatranih i neljudima, zagledana je u sramotnu, krvavu epizodu četverodnevne pobune zatvorenika u državnom zatvoru Attica, u istoimenom mjestašcu savezne države New York, 1971.

Film je u osnovi bilješka višedijelnoga koncerta popularne glazbe

Ljeto soula nagrađeno je Oscarom za najbolji dokumentarni film godine. Prethodno s još šezdesetak nagrada, među kojima se izdvajaju Velika nagrada žirija i Nagrada publike na filmskom festivalu Sundance te Nagrada Britanske akademije filmske i televizijske umjetnosti (BAFTA) za najbolji dokumentarni film. U neku ruku neobično, jer film je u osnovi bilješka višedijelnoga koncerta popularne glazbe, u tom smislu kvalitetna i vrijedna, no, reklo bi se, privlačna ponajprije ljubiteljima takva glazbenog izričaja i poklonicima osobito živopisna razdoblja. Jedna od sastavnica, međutim, očito je izbila kao važan čimbenik uvažavanja – audiovizualni materijal pedeset je godina ležao pohranjen i neželjen u podrumu kuće autora, odnosno redatelja i producenta izvornih snimki, Hala Tulchina, koji je svojedobno, narudžbom producenta, organizatora i domaćina Harlemskog festivala kulture Tonyja Lawrencea, profesionalno, znalački, s više (televizijskih, elektroničkih) kamera snimao priredbu.

Godine 1969. televizije CBS i ABC prikazale su emisije od po sat vremena, a otad više nitko nije bio zainteresiran za više od četrdeset sati pokretnih slika i bibavih zvukova zabilježenih tijekom šest ljetnih vikenda, iako su u parku Mount Morris nastupile prvorazredne zvijezde, poput B. B. Kinga, Stevieja Wondera, Nine Simone, Slyja and The Family Stonea... Sve donedavno, kad je blago iz trapa izvukao i s njime se ukoštac uhvatio Questlove. Hoteći, ambiciozno i opravdano, oblikovati cjelinu koja će biti više od tek zakašnjela koncertnog filma, Questlove je rečenu arhivsku građu društveno-vremenski kontekstualizirao, nastojeći naglasiti da je festival bio dio borbe omalovažavanih za građansko dostojanstvo i zbiljsko priznanje te uzorit primjer sloge i zajedništva u mirnom sudjelovanju i uživanju u umjetnosti.

Različito od, primjerice, zloglasnog, nasiljem obilježena festivala u kalifornijskom Altamontu, u prosincu iste godine, pa i od kultnog, razglašenog, mitskog Woodstocka, održana u kolovozu 1969, gdje se među djecom cvijeća odigralo koješta neskladno i oprečno deklamacijama mira, ljubavi, slobode i sreće. U harlemskom parku, bez naplate ulaznica, na koncertima se okupilo ukupno oko 300.000 ljudi, gotovo isključivo crnaca, a nije se zbio nijedan nemio incident. Medijskim i inim moćnicima to očito nije odgovaralo pa su događaj, koji je popkulturno mogao biti podjednako slavan i važan kao spomenuti, izguran iz vidokruga.

U Questloveovoj režiji Ljeto soula ostvarenje je dinamična bila koje osvaja predanim, strasnim nastupima gotovo isključivo crnoputih glazbenika, dok se spomenuto kontekstualiziranje ipak pokazuje površnim, kaleidoskopski fragmentiranim i pomalo usiljenim. No cjelina ostavlja ugodan, pozitivan dojam konačno ispravljene nepravde. Za razliku od Nelsonove Attice, znatno usredotočenijeg djela čiji opori okus gorke, zadrte nevaljalosti odnosa bjeloputih prema crnoputim Amerikancima ne odzvanja nimalo ugodno. No i taj se film, samom nominacijom, dokopao znatne pozornosti.