Nova hrvatska poezija: Frano Vlatković
More
U Božjem rukopisu
Istinu traži
U principijelnosti
Je snaga
Njegove punokrvnosti
Suzama vedrine
Osvježava vlastitu neosiljenost
Smutljivim olujama
Dariva grobnice
Narav njegova
Ohrabruje meduze
Kao pravi domaćin
Jastoge izvodi u šetnju
Poglede svojih
Besmrtnih očiju
Ulaže u slike
Srca budućnosti
Bura čuvarica
Dnevnika prokletstva
S paklenim
Krilima trajnosti
Snagom kozmičke rastrojenosti
Na zemlju bačena
Vitla derutnom metlom
Vlastite intuicije
U inat
Neutoljivoj žeđi
Od slonove kosti
Tamne naočale nosi
U sivom
Srcu nemira
Jugo prema prevlaci
Nosi pepeo
Spaljenih fotografija
Potuljene stvarnosti
U dubini
Nakostriješeni osjećaji
Jedni druge optužuju
Prema škoju
Koji se pravi da spava
Stisnuta grla
Leti galeb
Od albanske groznice
Pobolijevaju valovi
Morska struja
Sikće
Plastificiranim
Siromaštvom
Silovana
Dok mravi
U svojoj
Jubilarnoj godini
Njeguju preživjele
Izbačene iz
Zvjezdane staze
Prodavači magle
Kradu im sjemenke
Svakodnevno
Brižljivo nas zapljuskuju
Valovi zvjezdane sukladnosti
Plamtećeg srca
Obraza rumenih
Došlo je proljeće
Velika zmija zaborava
Vari ostatke zime
Žena u bijeloj pregači
Sa sunčanim brošem
Na prsima
Nudi mladi sir
Vodostaj valovite rijeke
Sporo pada
Snažna matica
Nosi besmislice
Dražesnog bunila
Noć na svoje
Mlohave prsi
Privija patuljka dana
Od mjesečeva šampanjca
Osljepljuju zvijezde
Pred lukom
Burin lista
Herbarij mraka
Iz miksera sati
Zabranjenih plodova mora
Širi se
Miris friškine
Na promatračnici
Narikače satrvenog srca
Oplakuju izgorene meteore
Šum valova
Istrzan uspavljuje sluh
Miriše
Prerezana
Jabuka
Utihe
Neslučajna
Zbivanja
Uravnotežuju
Sunčanog sladora
Dohranjeno
Ulazi u krv
Žarište trsova
Doživljava
Svoj vrhunac
Jematvene
Svečanosti
Broje
Posljednje
Sate
Uzavrela mošta
Medena je srdžba
S kormilom samoprijegora
Na valovima
Uskovitlane nelagode
Košmarnog juga
Valja se
Zajapurena spoznaja
Pretenciozne mladosti
Na ulazu
U poskokovu jamu
Masiva Svetog Ilije
Kuca otvoreno srce
U sivim
Očnim dupljama
Neprobuđenog besmrtnika
Gnijezde se ptice
Nebeskom cestom
Prema sjevernom križu
Nepregledna
Kolona šlepera
Punih oblaka
S očima
Boje pješčanih oluja
Sporo se vuče
Vjerna zima
Pod bijelim pokrivačem
Čuva dragocjenosti
U parku
Palog dirigenta
Vijavica strastvenim usnama
Ljubi spomenik
Podignut prvom
Kozmičkom letaču
Crna ptica
Udovica praznine
Vraća se
U krletku snova
Nadzemaljski valovi
Zapljuskuju obalu
Iskonske blaženosti
Srčani burin
Obilazi Stonske zidine
Pred solanom
Pjeva klapa
Jezik dana
Liže sol
Pred nama
U malom moru
Knez novih zala
Uči plivati
Na pletenici ljeta
U školjkama
Čvrsto zatvorenim
Svijetli jod
U barci oka
Vesla šutnja
U zemlji nesloge
Utemeljene na zakonu
Zakrvljene stvarnosti
Vladaju zakrabuljeni poroci
Koji u pisanici sunca
Traže dlaku
U tunelu
Metastazirane istine
Zbijaju se
Kupljeni glasovi
Vani bljeskaju munje
Zrna tuče
Utabavaju put
Prema konačnosti
Potrošeni vjetar
Pročišćava sintezu
Svoje odgovornosti
Da bi ponovno
Među uvježbanijima od sebe
Povjerenje zadobio
Kada ribar umire
Naglo se uskomešaju
S očima bonace
Valovi lelujavi
Tada velike ribe
Od malih riba
Oprost traže
Kada ribar umire
Pod suncem
Tužnog neba
Od galebova
Nema ni traga
Ni glasa
U srcu slobode
Vrije more
Svjetlosnim iglama
Ukrašava kravate
Svoje prošlosti
U zvonu
Namušenog dana
Gasi cigarilose
Zamara ga
Skitnička bešćutnost
Južnih vjetrova
Zvijezde njegovih mučenika
Brodolomcima pokazuju put
U korijenu masline
More čuva
Testament vidovitih
---------------------------------------------------------------
Darija Žilić
Zapljuskivanja Frane Vlatkovića, autora više zapaženih pjesničkih knjiga, te majstora haiku-forme, ciklus je formalno vrlo ujednačenih pjesama, pa se čitatelju čini kao da je riječ o jednoj pjesmi, epifaniji. Pravilni raspored stihova, bogatstvo genitivnih metafora, svjedoči da je riječ o pjesniku koji se podjednako bavi i formom i stilističkim aspektom. Zapljuskivanja su na neki način epifanije jer se čini kao da se nižu slike u kojima se povezuje mediteransko, metafizičko, ali i političko.
Vlatković na jedinstven način uspijeva povezati sve te dimenzije, i nebesku i zemaljsku: „More / U Božjem rukopisu / Istinu traži.“ Pritom se rijetko pojavljuju toponimi. Samo Ston i Pelješac, koji svjedoče o ambijentu u kojem autor stvara (npr. pjesma Pelješka jesen). Uostalom, pjesnik i jest iz Dalmacije, iz Orebića, no zaista ne igra na mediteransku kartu, njegovo more gotovo da je kozmičko, a krajolici kao da su univerzalni. Uostalom, i poeziju pjesnik vidi kao iskaz barem poetske pravde. No Vlatković je i pjesnik posebne metaforike, jer spaja nespojivo, tzv. discordia concors, čak i bure, vjetrovi bivaju personificirani , tako npr. bura čuvarica u pjesmi Na zemlju bačena „Vitla derutnom / metlom / Vlastite intuicije“.
Uz buru povezuje nasilje, uz vjetar se veže otromboljenost, Vlatković uspijeva odlično prikazati i unutrašnja stanja koja se odražavaju u prirodnom ambijentu. I čini se kao da su upravo ti škoji, galebovi, morske struje objektivni korelativi koji govore o čovjeku rastrganu u „potuljenoj stvarnosti.“ Pjesnik pokazuje i empatiju za one odbačene, marginalne: „Besmrtna bura / u rane potlačenih / Utrljava sol“.
Nerijetko se u pjesmama nalaze slike nedovršenosti, otrovnosti, laži, opustjele plaže, razvodnjene bjeloočnice, voštana lica mrtvaca, tijelo na odru dubine, potrošeni vjetar, razvrgnuće zaruka... No postoje i trenuci uzdiguća koji nas svakodnevno zapljuskuju, zavođenja, a to su onda nadahnuća, „stvaralački nemir“ koji zapravo potiče na poetizaciju nesavršenoga svijeta oko nas, tako da mu dodaju nebeskost ili pak „zvjezdanu sukladnost“.
U igri maestrala i ptica događaju se prekrasne slike, kao u pjesmi Druga polovina dana: „U pećnici suca / Peku se buhtle / Popodnevnih snova“. I odjekuju otkucaji proljetnih satova, slike rakova koji čekaju plimu, mirisi tamarisa, žene koje prodaju mladi sir, puž koji se penje po metalnoj anteni, kovanice sunca, sve su to lijepe slike buđenja prirode, kad „velika zmija zaborava / vari ostatke zime“. Nalazimo i pjesmu koja je posvećena jematvenim svečanostima, vrenje mošta, miris prerezane jabuke. Prisutna je i ironija u pjesmama Frane Vlatkovića, odmak od „pretenciozne mladosti“ (pjesma Zajapurena spoznaja). Zanimljivo, u naslovima pjesama česti su glagoli, radnja, proces koji se ne zaustavlja, pa se čitatelju može učiniti da pjesnik piše u dahu, kad ga zapljusnu slike snoviđenja, u sumrak, kao „meteori koji u valovima zapljuskuju zemlju“.
Zapljuskivanje može biti, kao u pjesmi Svladavaju bol, i nesvrsishodno: „Svladavaju bol / Zapljuskujuće / nesvrsishodnosti“. Ili pak iskaz „iskonske blaženosti“ (pjesma Nadzemaljski valovi). Neke su pjesme i vrlo kratke forme, u obliku haikua, prikazuju doživljaj prirode, npr. Utihlo more, Podčinjava, Ptica... Na kraju, poezija jest traganje za istinom, a pjesnik poručuje čitatelju: „Iskorači iz bezumlja / Tonuće stvarnosti / Vođen svjetlosnim /dahom“. Unatoč deziluzijama, zakrvljenoj stvarnosti koja nas okružuje,vrijedi ići dalje jer zvijezde mučenika svim brodolomcima ipak pokazuju put, poručuje nam Vlatković u svojoj sjajnoj evokativnoj poeziji.
734 - 21. travnja 2022. | Arhiva
Klikni za povratak