ZAPLJUSKIVANJA

ULAŽE

More

U Božjem rukopisu

Istinu traži

U principijelnosti

Je snaga

Njegove punokrvnosti

Suzama vedrine

Osvježava vlastitu neosiljenost

Smutljivim olujama

Dariva grobnice

Narav njegova

Ohrabruje meduze

Kao pravi domaćin

Jastoge izvodi u šetnju

Poglede svojih

Besmrtnih očiju

Ulaže u slike

Srca budućnosti

NA ZEMLJU BAČENA

Bura čuvarica

Dnevnika prokletstva

S paklenim

Krilima trajnosti

Snagom kozmičke rastrojenosti

Na zemlju bačena

Vitla derutnom metlom

Vlastite intuicije

U inat

Neutoljivoj žeđi

Od slonove kosti

Tamne naočale nosi

STISNUTA GRLA

U sivom

Srcu nemira

Jugo prema prevlaci

Nosi pepeo

Spaljenih fotografija

Potuljene stvarnosti

U dubini

Nakostriješeni osjećaji

Jedni druge optužuju

Prema škoju

Koji se pravi da spava

Stisnuta grla

Leti galeb

Od albanske groznice

Pobolijevaju valovi

Morska struja

Sikće

Plastificiranim

Siromaštvom

Silovana

DOK MRAVI

Dok mravi

U svojoj

Jubilarnoj godini

Njeguju preživjele

Izbačene iz

Zvjezdane staze

Prodavači magle

Kradu im sjemenke

SVAKODNEVNO

Svakodnevno

Brižljivo nas zapljuskuju

Valovi zvjezdane sukladnosti

SPORO PADA

Plamtećeg srca

Obraza rumenih

Došlo je proljeće

Velika zmija zaborava

Vari ostatke zime

Žena u bijeloj pregači

Sa sunčanim brošem

Na prsima

Nudi mladi sir

Vodostaj valovite rijeke

Sporo pada

Snažna matica

Nosi besmislice

Dražesnog bunila

USPAVLJUJE SLUH

Noć na svoje

Mlohave prsi

Privija patuljka dana

Od mjesečeva šampanjca

Osljepljuju zvijezde

Pred lukom

Burin lista

Herbarij mraka

Iz miksera sati

Zabranjenih plodova mora

Širi se

Miris friškine

Na promatračnici

Narikače satrvenog srca

Oplakuju izgorene meteore

Šum valova

Istrzan uspavljuje sluh

JEMATVENE SVEČANOSTI

Miriše

Prerezana

Jabuka

Utihe

Neslučajna

Zbivanja

Uravnotežuju

Sunčanog sladora

Dohranjeno

Ulazi u krv

Žarište trsova

Doživljava

Svoj vrhunac

Jematvene

Svečanosti

Broje

Posljednje

Sate

Uzavrela mošta

Medena je srdžba

ZAJAPURENA SPOZNAJA

S kormilom samoprijegora

Na valovima

Uskovitlane nelagode

Košmarnog juga

Valja se

Zajapurena spoznaja

Pretenciozne mladosti

SPORO SE VUČE

Na ulazu

U poskokovu jamu

Masiva Svetog Ilije

Kuca otvoreno srce

U sivim

Očnim dupljama

Neprobuđenog besmrtnika

Gnijezde se ptice

Nebeskom cestom

Prema sjevernom križu

Nepregledna

Kolona šlepera

Punih oblaka

S očima

Boje pješčanih oluja

Sporo se vuče

VJERNA ZIMA

Vjerna zima

Pod bijelim pokrivačem

Čuva dragocjenosti

U parku

Palog dirigenta

Vijavica strastvenim usnama

Ljubi spomenik

Podignut prvom

Kozmičkom letaču

Crna ptica

Udovica praznine

Vraća se

U krletku snova

NADZEMALJSKI VALOVI

Nadzemaljski valovi

Zapljuskuju obalu

Iskonske blaženosti

U BARCI OKA

Srčani burin

Obilazi Stonske zidine

Pred solanom

Pjeva klapa

Jezik dana

Liže sol

Pred nama

U malom moru

Knez novih zala

Uči plivati

Na pletenici ljeta

U školjkama

Čvrsto zatvorenim

Svijetli jod

U barci oka

Vesla šutnja

TRAŽE DLAKU

U zemlji nesloge

Utemeljene na zakonu

Zakrvljene stvarnosti

Vladaju zakrabuljeni poroci

Koji u pisanici sunca

Traže dlaku

DA BI PONOVNO

U tunelu

Metastazirane istine

Zbijaju se

Kupljeni glasovi

Vani bljeskaju munje

Zrna tuče

Utabavaju put

Prema konačnosti

Potrošeni vjetar

Pročišćava sintezu

Svoje odgovornosti

Da bi ponovno

Među uvježbanijima od sebe

Povjerenje zadobio

KADA RIBAR UMIRE

Kada ribar umire

Naglo se uskomešaju

S očima bonace

Valovi lelujavi

Tada velike ribe

Od malih riba

Oprost traže

Kada ribar umire

Pod suncem

Tužnog neba

Od galebova

Nema ni traga

Ni glasa

POKAZUJU PUT

U srcu slobode

Vrije more

Svjetlosnim iglama

Ukrašava kravate

Svoje prošlosti

U zvonu

Namušenog dana

Gasi cigarilose

Zamara ga

Skitnička bešćutnost

Južnih vjetrova

Zvijezde njegovih mučenika

Brodolomcima pokazuju put

U korijenu masline

More čuva

Testament vidovitih

 ---------------------------------------------------------------

Darija Žilić

Traganje za istinom

Zapljuskivanja Frane Vlatkovića, autora više zapaženih pjesničkih knjiga, te majstora haiku-forme, ciklus je formalno vrlo ujednačenih pjesama, pa se čitatelju čini kao da je riječ o jednoj pjesmi, epifaniji. Pravilni raspored stihova, bogatstvo genitivnih metafora, svjedoči da je riječ o pjesniku koji se podjednako bavi i formom i stilističkim aspektom. Zapljuskivanja su na neki način epifanije jer se čini kao da se nižu slike u kojima se povezuje mediteransko, metafizičko, ali i političko.

Vlatković na jedinstven način uspijeva povezati sve te dimenzije, i nebesku i zemaljsku: „More / U Božjem rukopisu / Istinu traži.“ Pritom se rijetko pojavljuju toponimi. Samo Ston i Pelješac, koji svjedoče o ambijentu u kojem autor stvara (npr. pjesma Pelješka jesen). Uostalom, pjesnik i jest iz Dalmacije, iz Orebića, no zaista ne igra na mediteransku kartu, njegovo more gotovo da je kozmičko, a  krajolici kao da su univerzalni. Uostalom, i poeziju pjesnik vidi kao iskaz barem poetske pravde. No Vlatković je i pjesnik posebne metaforike, jer spaja nespojivo, tzv. discordia concors, čak i bure, vjetrovi bivaju personificirani , tako npr. bura čuvarica u pjesmi Na zemlju bačena „Vitla derutnom / metlom / Vlastite intuicije“.

Uz buru povezuje nasilje, uz vjetar se veže otromboljenost, Vlatković uspijeva odlično prikazati i unutrašnja stanja koja se odražavaju u prirodnom ambijentu. I čini se kao da su upravo ti škoji, galebovi, morske struje objektivni korelativi koji govore o čovjeku rastrganu u „potuljenoj stvarnosti.“ Pjesnik pokazuje i empatiju za one odbačene, marginalne: „Besmrtna bura / u rane potlačenih / Utrljava sol“.

Nerijetko se u pjesmama nalaze slike nedovršenosti, otrovnosti, laži, opustjele plaže, razvodnjene bjeloočnice, voštana lica mrtvaca, tijelo na odru dubine, potrošeni vjetar, razvrgnuće zaruka... No postoje i trenuci uzdiguća koji nas svakodnevno zapljuskuju, zavođenja, a to su onda nadahnuća, „stvaralački nemir“ koji zapravo potiče na poetizaciju nesavršenoga svijeta oko nas, tako da mu dodaju nebeskost ili pak „zvjezdanu sukladnost“.

U igri maestrala i ptica događaju se prekrasne slike, kao u pjesmi Druga polovina dana: „U pećnici suca / Peku se buhtle / Popodnevnih snova“. I odjekuju otkucaji proljetnih satova, slike rakova koji čekaju plimu, mirisi tamarisa, žene koje prodaju mladi sir, puž koji se penje po metalnoj anteni, kovanice sunca, sve su to lijepe slike buđenja prirode, kad „velika zmija zaborava / vari ostatke zime“. Nalazimo i pjesmu koja je posvećena jematvenim svečanostima, vrenje mošta, miris prerezane jabuke. Prisutna je i ironija u pjesmama Frane Vlatkovića, odmak od „pretenciozne mladosti“ (pjesma Zajapurena spoznaja). Zanimljivo, u naslovima pjesama česti su glagoli, radnja, proces koji se ne zaustavlja, pa se čitatelju može učiniti da pjesnik piše u dahu, kad ga zapljusnu slike snoviđenja, u sumrak, kao „meteori koji u valovima zapljuskuju zemlju“.

Zapljuskivanje može biti, kao u pjesmi Svladavaju bol, i nesvrsishodno: „Svladavaju bol / Zapljuskujuće / nesvrsishodnosti“. Ili pak iskaz „iskonske blaženosti“ (pjesma Nadzemaljski valovi). Neke su pjesme i vrlo kratke forme, u obliku haikua, prikazuju doživljaj prirode, npr. Utihlo more, Podčinjava, Ptica... Na kraju, poezija jest traganje za istinom, a pjesnik poručuje čitatelju: „Iskorači iz bezumlja / Tonuće stvarnosti / Vođen svjetlosnim /dahom“. Unatoč deziluzijama, zakrvljenoj stvarnosti koja  nas okružuje,vrijedi ići dalje jer zvijezde mučenika svim brodolomcima ipak pokazuju put, poručuje nam Vlatković u svojoj sjajnoj evokativnoj poeziji.