Zagonetni Leonardo

-

Portal Artnet, s kratkim, ali kvalitetnim vijestima iz kulture, objavio je vrlo simpatičnu i odlično promišljenu prvoaprilsku šalu – objavili su da je Leonardo izmislio prdijastučić, onu mekanu zabavnu napravu punu zraka koja, kad na nju sjednete, ispušta zvuk nalik puštanju vjetra. Dijagram uređaja, utemeljen na Leonardovu dubokom poznavanju ljudske anatomije, stečenu seciranjem leševa, sačuvan je u njegovim bilježnicama, a ponovno tiskan prošle godine u knjizi eksperta za renesansu Michaela Ducenza, koju je objavio Yale University Press.

Naprava je upotrijebljena prvi put na zabavi koju je 1507. organizirao Leonardov zaštitnik Cesare Borgia, izvanbračni sin pape Aleksandra VI, kada je genij iz Vince cuscino da stridente, izrađen od kravljeg želuca, smjestio pod Rafaelov stolac. O tome je Leonardo pisao prijatelju, matematičaru Luci Pacioliju, u Padovu: „Cesare je pozvao dvjesto svojih najbližih suradnika na skup. Rafael je stigao nakon svih i sjeo na stolac. Eksplozivna erupcija koju je izazvao potresla je sve. Bilo je sjajno, sjajno.“ Jedan svjedok, u zapisu koji su znanstvenici otkrili 2017, potvrđuje priču: „Ne vjerujem da je itko ikada prije čuo takav zvuk.“

Lattanzio Querena, Leonardo da Vinci / Izvor Wikimedia Commons

Ja sam, srećom po svoj ionako ne baš osobit ugled, na vrijeme shvatio da je riječ o podmetanju, ali mnogi portali nisu i vijest se može naći po cijelom internetu. Odlično je tempirana: Leonardo je rođen 15. travnja i ovo je upravo vrijeme kad se novosti o njemu posebno traže. Odlično je smišljena: Leonardo je bio vrlo uspješan organizator raznih raskošnih zabava, također i za Borgie, stoga je plauzibilno da se i tom prilikom angažirao; bio je poznat kao vrstan glazbenik i improvizator, pa nije neuvjerljivo da bi posegnuo za kakvom šalom; Rafael mu je bio mlađi suparnik, koji je pokupio Da Vincijeve slikarske štosove, i prepakirao ih u znatno uspješnije proizvode, zbog čega nije nelogično da je stari bradonja bio ljubomoran; Pacioli mu je bio prijatelj; jedino je Ducenza izmišljen, ali istina je i da se stalno otkrivaju neki novi rukopisi, kao što je Jules Piccus 1967. u Nacionalnoj knjižnici u Madridu nabasao na dva potpuno nepoznata sveska Leonardovih crteža, pa ni to nije nemoguće.

Godine 1974, tijekom restauriranja Leonardovih bilježnica nazvanih Codex Atlanticus, koje su bile predstavljene i u Zagrebu 2006, pojavila se u njima skica bicikla. Nju je predstavio talijanski leksikograf i filolog Augusto Marioni, i činilo se da je jednostavno ispala iz uvezanih listova, jer je nitko prije njega nije primijetio. Popisu Leonardovih izuma kao što su tenkovi, skafanderi i avioni dodan je i bicikl, a Talijani su od Francuza preuzeli primat u izumu toga popularnog vozila. No otpočetka je bilo očito da bicikl nije nacrtao Leonardo; pobliža ispitivanja papira pokazala su da su se na tom mjestu doista nalazile dvije kružnice i nekoliko linija koje je, po svemu sudeći, neka zaigrana ruka spojila u bicikloidni stroj. No iako je u međuvremenu znanstveno argumentirano da je riječ o krivotvorini, još se na mnogim mjestima može pročitati da je Leonardo izumitelj dvokolice, a i njezini su modeli obvezan sastojak izložbi posvećenih tom renesansnom čovjeku.

No prevara s biciklom kamilica je u usporedbi s metežom oko Spasitelja svijeta, najskupljom slikom u povijesti, za koju je saudijski princ Badr bin Abdulah Christie’su platio gotovo pola milijarde dolara. Pretpostavljalo se da je sliku Leonardo izradio potkraj života u Francuskoj, na dvoru kralja Franje I, ili je barem nadgledao njezinu izradu jer je od 1517. bio djelomice paraliziran, vjerojatno od moždanog udara. Slika je bila poznata na temelju brojnih kopija, od kojih su neke izradili Leonardovi učenici, ali original je nestao, i mislilo se da je uništen 1603. Godine 2005. bila je jedna od tih kopija ponuđena na aukciji u New Orleansu, dosta oštećena, zbog čega je postigla skromnu cijenu od 10.000 dolara. Prilikom restauracije otkriven je pentimento, slučaj kada slikar mijenja svoj rad u hodu; Krist je naime imao dva palca na desnoj ruci, zato što se slikar predomislio oko kompozicije tijekom rada, pa je prvi premazao. Budući da pentimento u načelu ukazuje na original – jer zašto bi kopist mijenjao izvornik – uslijedilo je neizbježno: totalna restauracija i rekonstrukcija slike, po nekima ne baš najsretnija, i prodaja pod egidom izgubljenoga remek-djela. Još je neizbježniji bio rat atribucijama jer nisu svi stručnjaci bili uvjereni da je slika zbilja sto posto Leonardova, a rezultat je sve te zbrke da Salvator Mundi nije bio izložen na velikoj smotri Leonardovih djela prije dvije godine u Louvreu te da nitko ne zna gdje se nalazi.

I lažni bicikl i dvojbeni Spasitelj eksploatiraju pomamu oko Leonarda, slično onoj koja vlada oko Van Gogha. Leonardo je postao lik iz crtića, njegov Vitruvijev čovjek nalazi se na talijanskoj kovanici od 1 eura, po njemu je nazvana jedna od ninja-kornjača, u supermarketima se mogu kupiti Leonardovi kostimi za maskenbal, rade se rekonstrukcije njegova scenskog spektakla Rajska gozba, osmišljavaju se vegetarijanske dijete à la Leonardo, za djecu se rade modeli njegovih izuma. Leonardo može biti bilo što bilo gdje, pa bi i prdijastučić bio logičan nastavak te prakse. Dapače, on bi objasnio i zagonetni osmijeh Mona Lise. Zagnjavljena time da danima i danima sjedi nepomično dok majstor licka njezine usne, stavila mu je na stolac taj kušinić i sada očekuje rezultat.