U čast Rabuzinu

„…da se je kak treba biti.“

Valentina Šinjori

Knjiga Hommage à Rabuzin istinska je apoteoza Rabuzinovu stvaralaštvu. U povodu stote obljetnice rođenja Ivana Rabuzina, „klasika hrvatske naive“ (Zrinka Pillauer Marić), Kajkavsko spravišče, vrsni promicatelj kajkavske književnosti i kulture, objavio je iznimno vrijednu knjigu u čast Ivana Rabuzina. Bogatstvu sadržaja knjige pridonio je memoarski studijski zapis Vladimira Crnkovića Prisjećanje na Ivana Rabuzina u povodu stote godišnjice rođenja, dokumentacija (izbor iz popisa izložaba i bibliografije), izdavačke recenzije i pogovor uz pjesničke zapise u čast Ivanu Rabuzinu, osmišljen u vrsnu tekstu Božice Pažur pod naslovom Pjesnici pod Rabuzinovom kupolom. Upravo pjesničkim zapisima u čast Ivanu Rabuzinu treba obratiti posebnu pozornost.

Izd. Kajkavsko spravišče, Zagreb, 2021.

Sedmero pjesnika stvaralački je uključeno u važnu obljetnicu posvećenu majstoru hrvatske naive. Objavljene pjesme suvremenih hrvatskih pjesnika ističu se suzvučjem lijepih riječi, povezanošću kreativnih ličnosti s Rabuzinovim svijetom slika. Rabuzin „ne slika dramu već isključivo liriku“, kako je inspirativno zapisao spomenuti Vladimir Crnković.

Pjesnici „pod Rabuzinovom kupolom“, kako je to poetski osmislila Božica Pažur, nazočni su svojim pjesmama koje nisu samo počast maestru slika, Rabuzinu, već antologijski doživljaj čudesne zatravljenosti Rabuzinovih slikarskih vizija: „Na platnima vizionara zauvijek cvatu proljeća, / posve neizreciva, a stvarna: proteći će stoljeća / ali će u iskrenoj šutnji pred Ivanovim genijem / i najrigidniji poklonik umjetnosti zastati nijem.“ (Ernest Fišer, Rabuzinovo sunce).

U kreativnom zanosu u pjesmi Stoljetnica rabuzinska Božica Jelušić komponira stihove počecima Rabuzinova imena osmislivši u akrostihu i skladnim rimama poetsku simboliku djela: „Slikar biva vodič kroz predjele duha. RABUZIN nas hrani za stoljeće cijelo.“ Lucidna i trajno inspirativna pjesma Emilije Kovač Okrugla šuma (Rabuzinova) izriče povezanost s Rabuzinovim svijetom slika koje promiču predanost životu i inspirativnim prostorima ekvilibrija: „Tu svaki dan iznova rastem brdu do ramena, ponekad još više. Sve to među nama izgleda dobro, / ponekad najbolje što se može i zasad sam spokojna.“ Kreativnost osmišljena u pjesmi Čarobnjak Luke Paljetka otkriva trud stvaranja kojemu nema kraja: „Postojao je čarobnjak što je u stanju bio / u lončanicu stavit selo i svoj kraj cio.“

Pjesnikinja i urednica oduhovljene i osebujne knjige Hommage à Rabuzin, svoje tankoćutno traženje bitka u poetici bivstvovanja simbolizira u „u jabukovoj koščici“. „Vuoje moje i tvoje / ije ista nutrina. / Ščitavam slova i kaže se gruda onoga šteri je čital. / Žufka tva svojina.“ (Jabukova koščica).

Dvije pjesnikinje zavičajnog autentičnog kajkavskog jezika, Zdenka Maltar i Valentina Šinjori, otkrivaju poetikom začinjen kozmos koji traje, ne odlazi: „Čkomi srce moje, čkomi. / V bielu kapljem plave krv, / mrvu nebeske modrine, / rosa se kruni, / človek, kam hlepeješ v nebeske višine.“ (Zdenka Maltar, Vabljenje cirokumulusi iliti nebeski ofčici). Valentina Šinjori u pjesmi Vu centrumu cveta razmiče poetsku duhovnost u srži materinskoga, kajkavskog idioma: „Slikar Čkomeči, slike nisu vriskale, nesu nikaj skrivale se bilo je / kak / na Bogeka dlanu: ovakef sem svet ti dal, Človek, kaj pak naj / z tobom stvorim? (...) Farbal je joči sveta / A je zbilam,veruval je trdo kruto vu to, farbarija najvekša / Meštrija, / on kral je istinu na farofu svojemu vu centrumu cveta.“ Antologijski, metaforički niz stihova okrunio je meštra kojemu je „farbarija nejvekša Meštrija“.

Prenosim iz emisije Radija Zagreb (14. kolovoza 1973) poetsko promišljanje slikara Ivana Rabuzina: „Čekao sam dan kad se oblaci počinju rađati. Takav dan sam čekao, ja sam uvijek volio nebo, uvijek sam volio trenutak kad se nebo čisti od oluja, kad odnekud dolazi vedrina. Toga dana sam vidio da je to moje nebo.“ Taj poetski ekvilibrij blizak je i pjesnicima. Svi oni žele svoje nebo. Kao što je to želio meštar Ivan Rabuzin, nadajući se „da se je kak biti treba... da za se je dosta Sonca velikoga.“ (Valentina Šinjori). O tome svjedoči i knjiga u čast Rabuzinu.