Različiti stupnjevi ljubavi Vesne Parun

Ove se godine obilježava stota godišnjica rođenja jedne od naših najpoznatijih i najvažnijih pjesnikinja – Vesne Parun. Tako je Matica hrvatska, između ostalog, 11. travnja organizirala razgovor u povodu stotog rođendana naše cijenjene umjetnice, a njime je moderirao književni tajnik Matice hrvatske Božidar Petrač, dok je gošća bila profesorica Sanja Knežević. Kazališna, filmska i televizijska glumica Jelena Perčin prisutne je počastila s nekoliko recitatorskih poslastica iz pera Vesne Parun, odnosno stihovima koji su zasigurno dio hrvatskoga književnog kanona. Matica hrvatska je 1948. objavila njezine Pjesme, a 1982, u sklopu projekta Pet stoljeća hrvatske književnosti, objavljena su i njezina Izabrana djela koja je priredio Nikola Milićević. Godine 2001. u Matici izlaze njezini autobiografski zapisi Noć za pakost. ,,Mi se, ovim razgovorom, ne želimo upuštati u kojekakve spekulacije o onome što su drugi govorili o Vesni Parun ili kakva je ona bila, već ćemo se osvrnuti na ono što je, zapravo, zapisano u monografiji Golubica iz crnog maslinika koju je, nedavno, objavila Sanja Knežević. Tom monografijom dobivamo posve drukčiji uvid u pjesnikinjino književno djelo. Možda su najzanimljiviji dijelovi monografije oni koji pokazuju da nije samo erotičnost ta koja je važna i koju su uvijek mnogi naglašavali u dijelovima opusa Vesne Parun, već je riječ o različitim stupnjevima ljubavi, pa onda i one ljubavi koja je refleksivno transcendentalna, odnosno ljubavi koja nastoji, u ovom grešnom svijetu u kojem brat diže nož na brata, ipak moguće pronaći harmoniju i sklad s apsolutnim“, kazao je Petrač u uvodu.

Sanja Knežević, Božidar Petrač i Jelena Perčin govorili su o poeziji Vesne Parun / Snimio Mirko Cvjetko

Kako i Sanja Knežević piše u predgovoru najnovije monografije naše pjesnikinje, riječ je o omažu Vesni Parun, pjesnikinji koja je usprkos vremenu, književno-generacijskim mijenama i modama, očuvala pjesničku riječ kao čaroliju. ,,To je razlog zašto ova pjesnikinja oduvijek ima vjernu čitateljsku publiku. Često to nisu oni koji kreiraju književne kanone, ali su oni koji poeziju održavaju na životu, čuju je kao drugi glas. Vesnu Parun vidim kao Penelopu od Homerova rebra, pjesnikinju i umjetnicu čije će stvaralaštvo nadživjeti kulturu u kojoj je nastalo. Vidim je u slici Platonove Djotime koja tumači da su pjesni i umjetnici ‘trudni po svojim dušama’ te da po svojim stvaralačkim plodovima, u svojoj duhovnoj djeci, poput Homera, traju daleko izvan vlastitog vremena“, tvrdi Kneževićeva dodajući kako je Vesna Parun Penelopa jer je tijekom punih sedam stvaralačkih desetljeća ostala odana umjetnosti i to žrtvujući ljubav, građansku ugodnost i ugled; ostala je odana umjetnosti odričući se svega materijalnog i zemaljskog što bi energijom posjedovanja narušilo njezino osjećanje slobode kao temeljne životne i stvaralačke vrijednosti. Vesna Parun je, napominje profesorica sa Zadarskog sveučilišta, po privrženosti slobodi ptica, golubica koja je nježnim krilima svoje poezije simbolički spojila nebo i zemlju. ,,I kada piše o konkretnoj ljubavi muškarca i žene, vidljiv je, od samih pjesničkih početaka, njezin specifični odnos prema pejzažu i prirodi. Vrlo često kontrastira ljubav među ljudima i harmonični život prirode u kojoj joj je priroda, poslužit ću se njezinim riječima – zapravo odanija. Priroda i pejzaž harmonija su iz koje bi zapravo čovjek trebao učiti ljubav.

Petrač je istaknuo da je 1947. prijelomna godina koju je obilježila sjajna zbirka Zore i vihori. ,,Događa se to u zoru hrvatske neomoderne i u doba vraćanja hrvatske poezije korijenima. Važan je i taj mediteranizam koji Sanja Knežević u monografiji Vesne Parun ističe te se, na jednom mjestu, usredotočuje na Ujevića s jedne, a Nazora s druge strane. Zanimljivo je da je Viktor Vida, u jednom svom eseju, napisao kako su Mediteranci više okrenuti ka transcendenciji nego što su to sjevernjaci i kada pogledamo cijelu našu obalu, od Istre do Dubrovnika, ukupno hrvatsko pjesništvo, vidimo, na tom prostoru Mediterana, sjajnu povezanost neba i zemlje i tu težnju dohvaćanja i razumijevanja Apsoluta. Baš Mediteran postaje mitski prostor u kojem i Parunova traži sklad vlastitog života i slutnju Apsolutnog.“ Sanja Knežević napominje kako je, iz tame životnih nepravdi, prosinulo njezino djelo poput zlatnog ulja iz crnog maslinika. Žrtva je tako ponovno postala Svjetlost, a Kneževićeva se, prilikom pripreme za rad na monografiji, nastojala potpuno otvoriti njezinoj poeziji, odnosno dopustiti da poezija preuzme glavnu riječ te da se nametne kao kreator metodologijskog okvira interpretacija.

Dotaknuli su se Božidar Petrač i Sanja Knežević i Krleže te Ujevića, kao dva autora koja su znatno utjecala na Vesnu Parun. ,,Ujeviću je izrazito bliska, gleda ga s izrazitim poštovanjem i osjeća njihovu zajedničku suptilnost prema životu. Krleža je, kako i ona tumači, Ujevićev antipod. Generacijski bliski, ali je Krleža sve ono što Ujević nije i obrnuto, a Parunova, sebi svojstveno, i s astrološke strane u svojim zapisima to pokušava objasniti jer su obojica rođena u znaku raku, a nemaju nikakve sličnosti. Krležu je iznimno cijenila kao pisca, ali uz njega se veže intimni kompleks uz propalu ljubav s jednim Bračaninom koji je bio iskreni nasljedovatelj Krležinih ideja, a ona Krležu okrivljuje kao pisca koji je tu generaciju zarazio ništavilom i nihilizmom, idejom da nema ideala ni u čemu, dok je Ujević u te ideale vjerovao.“ Osim što smo pozvani da se latimo poezije velike poetese, susret je zaključen njezinim, na više mjesta ponovljenim, riječima: ,,U poeziji nema laži.“